Veliki razgovor: Dr. Matko Marušić otvorio dušu za Braniteljski portal…BRANITELJI SU I DANAS NAJVEĆA SNAGA HRVATSKOGA DRUŠTVA!…
Vrijeme:17 min, 47 sec
Dr. Matko Marušić je profesor emeritus Sveučilišta u Splitu, uspješan znanstvenik, učitelj i književnik, poznat i po beskompromisnom domoljublju, poštovanju prema pokojnom prvom predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu, protivnik rodne ideologije i donedavna odani član Hrvatske demokratske zajednice. Pred Uskrs je, nakon odluke HDZ-a da podrži ratifikaciju Istanbulske konvencije, istupio iz stranke, s obrazloženjem koje je izazvalo veliku pozornost javnosti.
http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2018/03/25/prof-emeritus-matko-marusic-ostavka-na-clanstvo-u-hrvatskoj-demokratskoj-zajednici/
U ovom ga razgovoru pitamo i o drugim temama, jer držimo da i hrvatskim braniteljima njegove procjene mogu biti važne i korisne.
Dr.Matko Marušić za Braniteljski portal otvorio dušu…U nastavku razgovor sa ovim iznimnim znanstvenikom, čovjekom i domoljubom…
Profesor Matko Marušić (MM): Više od 45 godina bio sam sveučilišni nastavnik predmeta Fiziologija, koji sadrži učenje o funkciji organa i organskih sustava. Osnovao sam i 20 godina bio glavni urednik (s mojom suprugom Anom, profesoricom anatomije) znanstvenog časopisa Croatian Medical Journal, koji je postao vrlo cijenjen u svijetu. Predavao sam metodologiju znanstvenih istraživanja u biomedicini i bavio se istraživanjima u području imunologije i medicinske izobrazbe. Znam kako tijelo funkcionira i znam procijeniti snagu dokaza. Rodna teorija je, ne samo znanstveno neutemeljena, nego je i protuznanstvena. Negira sve glavne postulate i znanja objektivne, sekularne znanosti. Za nju ne postoji ni jedan jedini objektivan dokaz. Agresija kojom se ona nameće i glupost na kojoj se osniva uvrijedili su me kao nastavnika i profesora. Kao liječnik razumijem i poštujem različitosti ljudi, uključivši i one koje nazivamo bolestima i poremećajima. Poštujem i ljudska prava. Ali rodna ideologija je toliko apsurdna, a istodobno toliko komunistički agresivna, da nisam mogao šutjeti. Ona gazi po svemu što sam cijeli život učio, istraživao i podučavao. Moje protivljenje ponajprije dolazi od intelektualne zgađenosti njezinom apsurdnošću i nasiljem, a tek onda od užasnutosti njezinom ružnoćom, nemoralom, nepristojnošću i opasnostima koje donosi.
BP: Navedite jedan primjer, važan i jasan.
MM: Rodna ideologija kaže da se potpuno zdrav muškarac može osjećati ženom, ili potpuno zdrava žena muškarcem. To nije istina. To je idiotska laž koja je u sukobu sa svime što uče klasični medicinski predmeti genetika, embriologija, anatomija, fiziologija i psihijatrija. Naime, u majčinoj utrobi dijete se, na osnovi gena koje je naslijedilo, razvija u muško ili žensko pod utjecajem spolnih hormona koje luče spolni organi sjemenik i jajnik. Dijete se rodi i odmah se vidi je li žensko ili muško, zar ne? Vide se spolni organi. Oni su nastali djelovanjem spolnih hormona u utrobi, u djevojčice ženskih, a u dječaka muških. No, spolni hormoni djeluju na sve organe, dakle i na mozak. Kao što se rodi sa ženskim spolnim organima, tako se djevojčica rodi i sa „ženskim“ mozgom, a dječaci s muškim spolni organima i „muškim“ mozgom. Spolni hormoni djeluju i poslije, u tijeku puberteta, i nastaju muškarci i žene kakve poznajemo. Oni se jednako razlikuju po mozgovima kao što se razlikuju po spolnim organima i obilježjima. Kako se onda „potpuno zdrav muškarac“ može „osjećati ženom“?
Rodna ideologija služi samo jednom: da se ostvari komunistička ideja da su žene „oslobođene“ i to tako – da više nema ni muškaraca ni žena.
BP: Je li Vam bilo teško izaći iz HDZ-a?
MM: Jest. Jako volim HDZ. Od Franje Tuđmana nadalje. HDZ je jedina prava a jaka državotvorna stranka. Učinjeno je mnogo pogrješaka i grijeha, ali ta činjenica nikad nije došla u pitanje. Do prihvaćanja Istambulske konvencije. Zato sam morao otići. Mene zanima Država Hrvatska, a ne HDZ kao stranka.
BP: Napisali ste da se stidite HDZ-a, od predsjednika Plenkovića do Mladeži HDZ-a.
MM: Da, stidim se. Zaprepašten sam. Prihvaćanje Istambulske konvencije zapravo je politička izdaja Republike Hrvatske. Mi znam da bismo Hrvatsku branili od vojne agresije, ali moramo je znati braniti i od ideološke agresije. Kad se izgubi vojno ili ideološki, Hrvatska jednako propada.
BP: Što je Plenković mogao i trebao napraviti da spriječi ratifikaciju Konvencije?
Pretpostavimo da je EU na njega izvršila vrlo jak pritisak da Konvenciju ratificira. Toliki da je, npr., zaprijetila da će Hrvatskoj ukinuti sve ili dio financiranja na koje kao članica ima pravo. Tada je svejedno mogao napraviti niz konkretnih i, vjerujem, učinkovitih poteza, na primjer sljedeće:
Prvo, mogao je izjaviti da će se u ratifikaciju upustiti kad Konvenciju ratificiraju sve druge članice EU. Budući da ima još država koje nisu provele ratifikaciju, ne bismo bili jedini u toj poziciji i ne bi nas kaznili, odnosno, ne bi kaznili više zemalja. Primjer Litve pokazuje da se to moglo napraviti bez štete.
Drugo, mogao se koordinirati sa zemljama Višegradske skupine, koje su protiv ratifikacije. EU se ne bi lako odlučila na kažnjavanje više svojih članica. Zajedno su on mogle dobiti i diplomatsku podršku Svete Stolice, ali i svih drugih crkava u Europi. Dopustite da Vas podsjetim da je Vijeće europskih židovskih rabina bilo podržalo hrvatski referendum o definiciji braka! To je velika i vrlo važna vijest koju su naši mediji bili potpuno prešutjeli.
Treće, mogao je, s prethodne dvije akcije ili bez njih, raspisati glasovanje članova HDZ-a. Da je HDZ čvrsto stao protiv ratifikacije ona u Saboru ne bi prošla, bez obzira na HNS i dio zastupnika manjina.
Četvrto, mogao je raspisati narodni referendum, a odluku naroda EU ne može kažnjavati. Može, ali to bi bio početak njezina kraja, jer je to neprihvatljivo nedemokratski.
Peto, u „interpretativnu izjavu“ mogao je dodati članak koji bi otprilike rekao: „Ako Europski sud odbaci ovu interpretativnu izjavu, Hrvatski Sabor ovime povlači ratifikaciju i nalaže vladi da raspiše narodni referendum“.
http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2018/03/11/matko-marusic-profesor-emeritus-hoce-li-plenkovic-pasti-zbog-istambulske-konvencije/
Kad malo bolje pogledate, tih pet mjera su se mogle sve primijeniti, jedna po jedna, ovisno o tom hipotetskom europskom pritisku.
BP: Kako će Istanbulska konvencija uništiti Hrvatsku?
MM: Ona prvo uništava moral. Moral, u klasičnom smislu riječi, nije nešto nazadno, nego je on nuždan za opstanak društva i naroda. Udar na moral udar je na brak i obitelj, a to znači na demografski opstanak naroda. Ulazak rodne ideologije u škole udar je na mladež, jer je gura u moralnu i biološku propast. Rodna ideologija je komunistička i antinacionalna, dakle učli da je nacija nešto suvišno i nazadno. Tako propada država, a time razularenost i nemoral dobivaju novi prostor za djelovanje.
Komunistička rodna ideologija smrtni je neprijatelj vjere i Crkve i one su njezin glavni cilj uništenja. To je globalna, međunarodna ideologija, povezana i planirana, kojoj će se pojedine nacije i crkve teško oprijeti. Primijetili ste da je GREVIO iz Istambulske konvencije međunarodno tijelo. Kao Treća Internacionala. Drugim sredstvima (mediji i kultura umjesto bajuneta i tenkova) i drugom temom oslobođenje žena umjesto oslobođenja radnika) komunistička revolucija opet nastupa i pobjeđuje. U njezinoj pobjedi nema mjesta naciji, vjeri, obitelji i moralu.
BP: Uvjereno tvrdite da je rodna ideologija zapravo komunistička revolucija. Na čemu tu tvrdnju zasnivate?
MM: To je potpuno jasno! I nije tajna. Prvo, F. Engels je pisao da je žena zarobljena u obitelji i da je se može osloboditi samo tako da se razori pojam i ustroj obitelji. Drugo, sve feministice i podupiratelji „oslobođenja žena“ nakon toga bili su komunisti ili neskriveni marksisti i „ljevičari“. Ključna je, nadalje, tzv. „Frankfurtska škola“ mišljenja i njezini ljevičarski sljedbenici (Derrida, Foucault), koja je izmislila i poticala „dekonstrukciju stvarnosti“, što znači negiranje svega postojećega, do nepriznavanja prirodnih zakona, dakle nepriznavanje spola, morala, objektivnih podataka, logike i teorije evolucije kao jedinog sekularnog odgovora na razvoj života na zemlji. Jedan od glavnih učitelja Frankfurtske škole, Herbert Marcuse, je pisao da će feminizam ostvariti novu revoluciju u društvu. A to se upravo događa.
http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2018/03/09/m-marusic-kako-su-gde-marija-puh-i-sanja-sarnavka-lagale-hrvatskoj-javnosti-da-u-istambulskoj-konvenciji-nema-nista-o-rodnoj-teoriji/
Pogledajte malo bolje, na primjeru Hrvatske (a u svijetu je to još izraženije) koje stranke, ustanove i koji ljudi zastupaju rodnu ideologiju! Oni su svi komunisti ili ljevičari, neprijatelji vjere i Crkve, obitelji i nacije. Samo su danas „diktaturu proletarijata“ zamijenili „liberalnom demokracijom“, a „verbalni delikt“ „govorom mržnje“. Jedino ljevičari zabranjuju slobodu govora, a sebe predstavljaju kao arbitre prihvatljivoga i neprihvatljivoga. Sjetite se što za njih jest („Novosti“) a što nije (šale na račun „Novosti“) satira. Oni, i samo oni, zabranjuju pjesme i pjevače, ukidaju emisije poput Dujmovićeve i rugaju se braniteljima s primjesama mržnje i lažnih optužbi.
BP: Kako se to može zaustaviti?
MM: Može se zaustaviti. Treba u praksu pretvoriti činjenicu da demokracija pripada svima, dakle i nama. Ničiji glas na izborima, ili u javnosti, nije vrjedniji od nekoga drugoga. Ne smije se dopustiti da neprijatelji Hrvatske poštene ljude učine nervoznim i odguraju u agresiju ili nepotrebno desničarenje. Treba ih tući i pobijediti njihovim oružjem: pisati, govoriti, ne dopustiti razliku kriterija slobode, ustrajati na argumentima i činjenicama i – glasovati. Treba dobiti sve izbore, uvjerljivom većinom. Jer nas je mnogo više, pošteni smo i dobri i – u pravu. Demokracija i ljudska prava vrijede i za nas i – moramo ih sami sebi dati. Imamo više razloga da njih tužimo, imamo više argumenata da se od njih obranimo. Hrvatska, to smo mi! Oni su šaka amoralnih, vazalskih, stranih plaćenika i ne smijemo se dati zbuniti. Treba ih pobijediti u svakim izborima, na svakom natjecanju, prokazati za svaku prevaru, raskrinkati svaku njihovu laž!
BP: Što tu mogu učiniti branitelji?
MM: Branitelji su ključni u današnjoj obrani Hrvatske, kao što su bili ključni i 1991.! Nema druge takve i tolike snage u hrvatskom društvu. Nabrojit ću kratko:
Prvo, treba shvatiti da se radi o agresiji na samostalnu, slobodnu i demokratsku Hrvatsku, na našu vjeru, hramove, obitelji i djecu, kao 1991.
Drugo, treba se vratiti vjeri u pobjedu, kao 1991. Treba spoznati da samo mi možemo obraniti Hrvatsku i da to nitko drugi za nas ne će učiniti.
Treće, treba se organizirati za obranu u demokratskom društvu. To znači da treba zaboraviti međusobne razmirice i zamjerke. Udruge se moraju umrežiti i podržavati jedna drugu. Treba naučiti mehanizme demokracije (izbori, ljudska prava, sloboda govora) i naučiti se rabiti ih u punoj mjeri. Treba napraviti neformalne stožere stručnjaka za pravo, kulturu, obrazovanje, šport, ma za sve. Treba dobiti EU financiranje. Trebaju nam portali bolji od njihovih, treba nam trajna straža koja će opaziti i reagirati na svaku njihovu laž, krađu i podvalu. Uzmimo najsvježiji primjer Dragana Zelića iz GONGA. To je tipična komunistička zavjera, izvedena fino, u rukavicama „demokracije i ljudskih prava“: godinama je s GONG-om žario i palio, sudjelovao u izbornim prevarama i komunističkoj propagandi, a onda odjednom uđe u SDP i postane mu –tajnik. Kako to može biti da sasvim novi član postane tajnik? On je njihov trajni član, a sada je „dozreo“ da kroz stranku ide do ministarske pozicije. No, nemojte se zgražati nad time! Naučite tko su oni, što su i kuda ciljaju. Oni ciljaju na preuzimanje i preimenovanje naše Domovine, a u tome ih se može spriječiti samo tako da je mi preuzmemo. Demokratskim metodama, organiziranim angažmanom.
BP: Mogu li branitelji to sami postići?
MM: Tko je obranio Šibenik i osvojio Knin, može i to. Ali, kao što sam rekao, treba shvatiti što se zbiva, treba prepoznati svoju snagu i svoja prava i treba se organizirati i djelovati. Uostalom, sjetite se referenduma o hrvatskom osamostaljenju: uzevši zajedno one koji su glasovali protiv i one koji na referendum nisu izašli, protiv slobodne, samostalne i demokratske Hrvatske tada je bilo samo 15% stanovnika. Hrvatsku voli najmanje 85% njezinih građana i njih treba okupiti. Branitelji su tu jači od bilo koje stranke.
BP: Što to konkretno znači?
MM: Planirali ste vojne pobjede kad ste bili slabiji, dakle možete planirati i pobjede u miru kad ste jači. Imate školovane i iskusne, dokazane časnike, autoritete, odane i hrabre ljude. Nitko nema čišća i jača srca od vas, nitko nije nezavisniji i bolji. Povedite hrvatski narod ponovno, došle su mu vile pred oči. Ne mora to biti formalno, ali mora biti stalno i svakodnevno.
BP: Nisu branitelji baš vješti u tim stvarima.
MM: Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka! Imate bezbroj ljudi koji će vam pomoći. Prvo su žene. One su smirene, uredne, dobre s pisanjem i organizacijom. Znaju jezike, znaju raditi s računalima, znaju čuvati novac. To su naše supruge i kćeri, svaka može uzeti mali zadatak koji će raditi s lakoćom i užitkom. Hrvatski domoljubni intelektualci postoje, ali se boje i stide. Neka pomognu, a ne moraju biti u prvom planu. Ima mnogo vrlo učenih umirovljenika koji bi rado pomogli. Svaki čovjek ima vrijednost i vrlinu! Ne mislite o manama, nego o vrlinama. I najmanji prilog velik je prilog.
Imate poznanike i prijatelje koji vole Hrvatsku i vas. Nađite ih. Dovoljno je da svaki od njih dade savjet jednom mjesečno, da redigira neki tekst, nađe neki zakon, procijeni neki događaj.
BP: Ni ljudi ni udruge nemaju novca.
MM: Ne treba novac, ne treba kupovati oružje i opremu kao 1991. Ja i govorim o dragovoljnom radu. Odmah se treba odreći ljudi i planova koji zahtijevaju novac. Uostalom vi ste veteranska organizacija, a te organizacije cijeni i poštuje cijeli svijet. Demokracija pripada i vama. Nađite stručnjake (dragovoljce!) koji će vam pomoći da dobijete financiranje – točno otamo odakle ga danas dobivaju GONG i B.a.b.e. No, ponavljam, za demokratsku borbu ne treba novac. U slobodi i demokraciji upravo su umirovljenici najidealniji ratnici: imaju mirovinu, imaju vremena i imaju znanje i iskustvo koje su stekli u radnom vijeku. Kad se udruže imaju – sve što treba. Jedina pogrješka koja se može napraviti jest da se očekuje osobna zarada, honorari ili privilegije. Razjedinjenost je velika i pogubna, ne smije se prijatelje zbog sitnica pretvarati u neprijatelje ili u razočarane ljude. Treba razlikovati hrvatske državne, narodne i povijesne interese i interese i frustracije pojedinaca.
BP: Govorite neobične stvari, a zvučite vrlo uvjerljivo. Što ste Vi radili i naučili u Domovinskom ratu?
MM: Moj životni san je bio da sudjelujem u borbi za oslobođenje Hrvatske u samostalnu i demokratsku državu. Rat me našao u dobi od 45 godina, sa slabim vidom i slabom fizičkom kondicijom i bilo bi apsurdno da sam otišao u borbu protiv tenkova. Bio sam liječnik, ali nikad nisam radio s pacijentima i nisam mogao postati „ratni doktor“. Bio bih osuđen na neki administrativni posao, a to mi je bilo malo. Tako sam sâm sebe proglasio „hrvatskim specijalcem“ – radio sam zdušno ono što sam najbolje znao, a to se zasnivalo na mojoj sposobnosti pisanja i istraživanja, razumijevanju međunarodne politike i poznavanju engleskoga jezika. Radio sam ono što je Franjo Tuđman nazvao „učvršćivanje međunarodnog položaja Hrvatske“.
Odlučio sam da se „meni“ ne će dogoditi ni Jasenovac ni Bleiburg – laži i šutnja. Sa suprugom i nekoliko neformalnih suradnika istraživao sam istine o ratu i objavljivao ih na engleskom jeziku, u obliku znanstvenih izvješća. Po prirodi posla urednika međunarodnog časopisa (Croatian Medical Journal, koji sam 1991. i osnovao), družio sam se sa strancima i dokumentirao istinu o Domovinskom ratu, u onim najvišem i najnespornijem obliku koje se zove „znanstvenoistraživački dokument (članak)“. To svi na svijetu poštuju, pod uvjetom da je dokument napravljen na istinitim podatcima i stručno. Bili smo iznenađujuće uspješni. Čak sam se i ja iznenadio koliko stranci poštuju stručno iznesene dokaze. Tako je nastala moja izreka da „nema međunarodne diskriminacije Hrvata“, samo treba biti primjereno dobar, kvalitetan.
BP: Što ste napravili i postigli?
MM: Ja sam odlazio na bojišta i nagovarao liječnike dragovoljce da napišu svoja medicinska iskustva u obliku znanstvenoga izvješća. S autorima bih složio osnovnu priču i podatke, a onda stvar predavao Ani, koja je velika majstorica znanstvenoga jezika i prikaza podataka. Ona je nadalje članak uređivala do razine potrebne za međunarodnu ocjenu i objavu. Tako smo kolegama autorima, koji to nisu mogli sami napraviti, omogućivali da se njihovi članci objave u priznatim međunarodnim časopisima na engleskom jeziku. Objavili smo ukupno 360 članaka, pola u našem, a pola u stranim časopisima, sve do nedostižnih Lanceta, JAMA, Canadian Medical Association Journal, Australian Medical Journal, Injury, Journal of Trauma, Military Medicine i drugih.
Pritom smo komunicirali sa svjetskim urednicima i oni su postali naši prijatelji i objektivni svjedoci hrvatske istine. Objavili smo znanstveno obrađene podatke o srpskim zločinima nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom (Škabrnja, Nadin, Kraljevčani, Pecki, Dalj, Voćin i drugi), pokušaj rušenja brane Peruća, svjedočanstva poslenika vukovarske bolnice (već 10. prosinca 1991., a znate da je Vukovar pao 18. studenoga), organizaciju rada ratnih bolnica i mobilnih kirurških ekipa, zločin na sarajevskoj Merkali, razaranja hrvatskih bolnica, rezultate liječenja ranjenika, dokaze da je splitska bolnica za vrijeme sukoba Hrvata i Muslimana/Bošnjaka u Bosni i Hercegovini liječila i jedne i druge ranjenike, i drugo. Nema tu prostora za sve nabrojiti, a svaki je taj članak dragulj hrvatske povijesti i biomedicinske znanosti.
Brojni liječnici dragovoljci postali su kroz to djelovanje svjetski ugledni, postali su doktori znanosti i sveučilišni profesori. Moji ljubimci kirurg Zvonimir Lovrić i anesteziolog Mladen Perić bili su pozvani predavati u Australiji u Kraljevskom društvu kirurga za što su im morali posuditi frakove, jer tamo se bez fraka ne može ući. Glavni urednik slavnoga britanskoga časopisa The Lancet rekao je na jednom predavanju u Izraelu „Ana i Matko Marušić mene su naučili da shvatim utjecaj rata na javno zdravlje“ („i zato vam sada držim ovo predavanje“).
Izdali smo deset knjiga na engleskome, jako važnih: eseje dr. Mirne Šitum, zapovjednice Stožera saniteta 4. Splitske brigade, svjedočanstva uglednoga hrvatskoga psihijatra dr. Eduarda Klaina koji se bio jako angažirao u obrani Hrvatske, knjigu kanadske profesorice Joanne Santa Barbare „Medicina i mir“, koja je inače za vrijeme rata imala u Kanadi „Jugoslavensku grupu“ za mirenje, a onda je do kraja karijere pisala za Croatian Medical Journal. Na hrvatskom smo izdali knjigu izraelskoga profesora podrijetlom iz Hrvatske Reubena Eldara o kontroli kvalitete u medicinskoj skrbi (prva i jedina u nas) i – druge.
BP: Koja su Vam od tih djela najdraža?
MM: Ti pripada zajednički članak dvaju generala, dr. Reubena Eldara, zapovjednika Stožera saniteta izraelske vojske i dr. Ivana Bagarića, zapovjednika stožera saniteta Hrvatskoga Vijeća Obrane – u najuglednijem američkom časopisu za ratnu medicinu (Military Medicine). Richard Horton, glavni urednik Lanceta napisao je u Lancetu dva velika članka o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, veličanstveno otvorena, istinita i poštena (npr., sa slikom HOS-ova spomenika u Vukovaru). Ana je s dvije psihijatrice napravila izvješće o silovanim ženama, koje je objavljeno u vrlo uglednom američkom časopisu (ne postoji ni jedno toliko konkretno izvješće o srpskim silovanjima žena u Domovinskom ratu), itd. Meni je posebno draga anegdota o radu kolege Zdravka Eblinga iz Osijeka, koji je u časopis Military Medicine poslao članak o tome kako su u Osijeku reorganizirali rad ambulanta obiteljske medicine u tijeku srpskoga osvajanja predgrađa, a rad se recenzentu toliko svidio da je dr. Eblinga pozvao na ručak u Beč (gdje je poslovno došao iz SAD-a). Uvjeren sam da nikad u povijesti medicinske znanosti ni jedan autor nije za svoj članak dobio „toliko pozitivnu recenziju“.
BP: Za kraj, kako vidite budućnost Naše krvavo izborene Hrvatske?
MM: Prije toga moram nešto reći o sadašnjosti: stojimo dobro, i nikad nije bilo bolje, a bit će sve bolje (gđa Predsjednica je u pravu kad kaže da ćemo biti primjereno bogati). Moja je generacija sanjala samo da može poginuti za Hrvatsku, a da ćemo je hrabrim srcima i svijetlim oružjem izboriti da blista u slobodi i demokraciji – ja osobno nisam mogao to ni sanjati. Ne vjerujte govngovcima – danas se u Hrvatskoj, uzevši gdje smo bili i kroza što smo prošli, živi sasvim dobro. Oni će vam navoditi primjere ljudi siromašnih zbog zle sreće, ali treba govoriti o prosjecima i i postignućima! Tko se nakon pada 1971. nadao autocesti A1? Tko je mogao zamisliti danas blistavo Sveučilište u Splitu? Tko se nadao divnim crkvama u Kninu, Udbini i drugdje? Tko se mogao nadati da ćemo stvarno postati slobodni i onda biti od Europe prihvaćeni kao država koja zaslužuje biti ravna Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Poljskoj i Madžarskoj? Priznajte da niste dovoljno dobro svjesni da naši poljoprivrednici, poduzetnici, studenti i znanstvenici imaju na raspolaganju toliko europskoga novca da ga ne stignu niti uzeti! Jeste li 1985., na primjer, mogli zamisliti da će postojati slobodna i samostalna hrvatska država i da će biti toliko poštovana u Europi da njezin premijer u Vijeću Europe drži govor na pet jezika? Niste! Pa se radujte! Pa se ponosite! Vi ste je stvorili, krvlju znojem i suzama, pjevajte kad je vidite, kad je živite!
Da, imamo bezbroj problema i bezbroj slabosti, ali – tko ih nema? Zato o Hrvatskoj i razgovaramo, zato nad njom i strepimo! Ali nema, stvarno nema, razloga za nezadovoljstvo i tugu, nego upravo suprotno – za sreću i slavlje. Hrvatska vojska stupa pod stotinama zastava kraljevskim gradom Kninom, hrvatski tenkovi sa šahovnicom grme glavnim gradom Zagrebom, kupili smo američke ratne zrakoplove i – tko ima pravo biti nezadovoljan? Samo onaj tko Hrvatsku ne voli dovoljno ili je ne zaslužuje dovoljno.
A budućnost? Budućnost ovisi samo o nama, a ne o našim neprijateljima! Tako je bilo 1991. i tako će biti uvijek. Gospodin će nam dati snagu ako je zaslužimo životom i molitvama, ali krumpire posaditi, pšenicu zasijati, ispite položiti i neprijatelja pobijediti moramo sami, svojom snagom i svojom vjerom. Bog i Hrvati!
Razgovor vodio-T.Horvat / Braniteljski portal/https://www.braniteljski-portal.com/Hrvatsko nebo
