Što je i tko je danas „politika mainstreama“ u Hrvatskoj? To je iscjedak i sažetak (eng. summary) onoga postotka koji nikad nije želio slobodnu i samostalnu hrvatsku državu o kojemu je govorio predsjednik Tuđman. Između četvrtine i petine od ukupnoga broja Hrvata u Hrvatskoj. Tom iscjetku od 2000. godine prilagođavana je i modelirana hrvatska država. Do te mjere da danas državu drži za gušu.

Utjecaj većine, koja je davala politički legitimitet obnovi nacionalne države političkoga naroda, sustavno je narušavan od godine 2000. izrazito destruktivnim politikama i otvorenim postizbornim izdajama. Više nemaju koga i što izdati. One su većinu otjerale od birališta, stvorile čete jahača apokalipse i nametnule uvjete za demografski slom i novi val iseljavanja. Time je većina opredijeljena za nacionalnu državu pretvorena u manjinu. Brzinom i dugoročnošću, koji su gotovo nezamislivi. Od 1918. trebalo je proteći skoro cijelo stoljeće do uspostave nacionalne države. A, vidi sad! U samo sedamnaest godina i tri mjeseca, nacionalna država pretvorena je u državu manjine koja ju ne može smisliti čak ni pod uvjetom da ju za izdajstva izdašno plaća.

Ona Tuđmanova ispravno ocijenjena i procijenjena manjina u međuvremenu je postala većina, ne u brojčanome, već u političkome, medijskome, strančarskome, odgojno-obrazovnome, preodgojiteljskome i parapolitičkome pogledu. Završno razotkrivanje protuhrvatskih politika dogodilo se na pitanju ratifikacije sulude Istanbulske konvencije. I treba se složiti s Plenkovićevom izjavom kojom oslikava stanje „središnje nacionalne stranke“: „Ne samo da nema promjene smjera nego je to potvrda kontinuiteta“. Da, ali posttuđmanovskoga kontinuiteta.

Sad je, napokon, i slijepcima razvidno zašto se HDZ osamnaestu godinu odmiče od Tuđmana i primiče političke interese manjine. Taj obrnuti put od smisla, svrhe i sadržaja zbog kojih je utemeljena Tuđmanova stranka, nazivao se Savez za Europu, europski put, da bi se s Plenkovićem prekrstio u politiku mainstreama, inkluzivizma i političke stabilnosti. Slikovito i paradoksalno, HNS je postao vrijednosno mjerilo HDZ-a. HDZ je slizani HNS-SNV-SDSS. Tom transrodnom čudovištu treba pribrojiti i ostale stranke i predstavnike manjina. Sve baštine iste „vrijednosti“ proistekle iz jugobolja i europskih okvira. I sve uključuju onaj Tuđmanov protuhrvatski postotak. Prava oporba svela se na nekoliko zastupnika.

Hrvatska, međutim, u ozračju istanbulskoga bulažnjenja, sa stajališta nacionalne države postaje politički nestabilna, ostaje demografski slomljena i prepuštena iseljavanju. Čuči na začelju EU i stenje na čelu Zapadnoga Balkana. Ona je u vanjskopolitičkom smislu eurounijska osnovna organizacija udruženoga rada specijalizirana za izgradnju Zapadnoga Balkana. U njoj je izdaja prepjevana u nacionalni interes, a većina u toj već viđenoj igri stjerana je između bruxelleskoga čekića i beogradskoga nakovnja.

Politika mainstreama je politika „centra“. On u sebi nema nikakve vrijednosti prispodobive hrvatskome narodu. U vrijednosni centremistički vakuum tko god hoće može natočiti što god želi, ali tako da ne naruši stabilnost centremističkoga čučavca. Guzicama elita važnija je mekana fotelja od odgovornosti za stanje države i nacije. Odgovorna sloboda njima je neodgovorno ponašanje nepismenih luđaka. Nema među centremističkim debelokošcima, uvježbanim sisavcima proračuna, nikakvih ideala, kamoli ciljeva od općega dobra. Gola pustoš. Politička i vrijednosna pustinja. Da bi ju se umjetno oplodilo, dobra je i Istanbulska konvencija, upravo zato što je negacija vrijednosti i identiteta na kojima počiva nacionalna država hrvatskoga naroda, ali i zalog novih beriva.

Svi koji su bili protiv hrvatske nacionalne države, ili su po njoj godinama praznili crijeva, klevetali je i obezvrjeđivali, danas podupiru istanbulažnjenje. Svi koji su stali iza Račanova prijedloga, da se s proglašenjem hrvatske neovisnosti istodobno počne pregovarati o novom jugoslavenskom bratstvu i jedinstvu, danas podupiru istanbulažnjenje. Svi nelustrirani i njihovi potomci, također. Svi ovisnici o Plenkoviću pognute glave čučeći dižu ruke za istanbulažnjenje. Hrvatska je postala plenkijat. U njemu su vrhovne vrjednote – svi sa svima protiv većine, svi sa svima za kulturu smrti.

U plenkijatu nitko ne smije zastupati većinu u javnom i političkom prostoru. Čak ni izravno izabrana predsjednica države, kad bi, dakako, htjela. Jednoumlje u ime jugobolja i europskih okvira ništa ne smije iznenaditi. Osobito ne činjenice i zdrava pamet, kojima se tako odlučno apologetski suprotstavlja Dubravka Šuica i to „kao vjernica“ i „kao europarlamentarka“ i „kao potpredsjednica“ nečega „unutar naše europske političke obitelji“.

Za stabilnost brine se općenarodna obrana i društvena samozaštita plenkijata. Ona će 50.000 prosvjednika skratiti na 5.000. Ona će nezabludivo tumačiti socijalni i moralni nauk Katoličke crkve, pa i biblijsku teologiju kao temelj istanbulažnjenja. Ona će prema uzoru na partijske kurseve organizirati za biskupe vjeronauk rodne ideologije. Ona će o državnom trošku pametne proglasiti luđacima, luđake pametnima. Ona će braniti uspostavljene tekovine ispreplitanja jugobolja s europskim putom i onda kad daju europski verificirane negativne rezultate. Ona će od Hrvata stvarati „građane“, a onda i od „građana“ stanovito „ono“. Ona će objasniti nepismenima kako je nacionalni razdor zapravo jedinstvo, a ratifikacija „smjer ove vlade“ u cilju „zaštite žena“. Ona će, kako je krenulo, ponovo samu sebe, ONO i DSZ, proglasiti znanošću vrijednu studija, kako bi zamijenila „strategiju nacionalne sigurnosti“.

A sve se zapravo vrti oko Tuđmanova aksioma. Dvadeset do dvadeset i pet posto ne želi normalnu, narodnu Hrvatsku. Hoće izrođenu. U taj postotak sad spada i HDZ. Spadao je i ranije, ali većini dugo nije bilo jasno o čemu se radi i kud „kontinuitet“ smjera. Sad je, velim, jasno. I to je moguće dovoljan razlog za novi početak, ta spoznaja da je politički narod u vlastitoj državi ostao bez ikakvoga političkoga uporišta demokratskom sustavu usprkos. Prezren od političkih stranaka, banaka, ustanova, agencija, medija. Ili, kako bi rekao rod luđaka SNV-a – inače, ključan dio plenkijata zadužen za nametanje duše i mozga Beograda, većina je – rod luđaka.

Na čemu, dakle, počiva „politika mainstreama“ u plenkijatu? Na dva balvana. Prvi je – duša i mozak beogradskog nakovnja uspostave Zapadnoga Balkana po mjeri pokojne Jugoslavije. Drugi je europski – nametanje izroda, istrjebljenje naroda i odumiranje nacionalne države. Oba balvana treba ukloniti s ceste, baš kao i one iz kolovoza 1990., kako bi se uspostavio redovan promet.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo