Socijalistički mentalitet i kako ga se riješiti

Iako to može nekome zvučati pretjerano, Hrvatska, nažalost, u mnogočemu funkcionira kao socijalistička satrapija, tj. kao svojevrsna transmisija bivše komunističke Jugoslavije. Vidljivo je to na nizu područja: od politike, ekonomije, uprave i društva do medija i pravosuđa.

Krenimo redom.

Hrvatska je devedesete formalno dobila višestranački sustav, no zapravo je kadrovski i mentalitetski riječ o višepartijskom sustavu. Nedostatak unutarstranačke demokracije, negativna selekcija (napredovanje proporcionalno puzanju pred Velikim Vođom), strah od izražavanja drugačijeg mišljenja i strogo kažnjavanje zbog skretanja s partijske linije obilježja su koja čine gotovo sve stranke u Hrvatskoj kopijama nekadašnje Partije. To se, dakako, reflektira i na cjelokupnu političku scenu kojom u pravilu gmižu besprizorni politički trgovci kojima je jedini ideal materijalno zbrinjavanje sebe i svojih političkih adlatusa.

U Hrvatskoj se često govori o neoliberalizmu, no ekonomski model u Hrvatskoj daleko je od postavki liberalnog kapitalizma. Visoka državnja potrošnja (47 % BDP-a), visoki porezi (osim poduzetnika u progresivnom sustavu kao što je naš najgore prolaze liječnici, inženjeri, IT stručnjaci i drugi radnici koji imaju iznadprosječna primanja, ali bez njih nema ekonomskog napretka) i hiperbirokracija (što je krajnje destimulativno za poduzetnike, osim za one koji imaju dobru „špagu“ kod politike) te klijentelističko-rodijačko-mafijaški modeli ponašanja u politici i ekonomiji čine Hrvatsku školskim primjerom kronizma (crony kapitalizma). Umjesto stvaranja kvalitetne legislative i kreiranja poslovnog okruženja privlačnog za investicije, kod nas se država bavi zapošljavanjima partijskih instalacija po državnoj upravi, tj. stvaranjem biračke baze. Krcata značajnim dijelom partijskim pripuzima i mediokritetima uprava ne samo da generira visoke proračunske deficite nego je i posve nedjelotvorna za upravljanje državom koja je navodno prihvatila kapitalizam i slobodno tržište.

Previsoka stopa državnog intervencionizma stvorila je nakaradne navike i u samome društvu. Država, uradi nešto! – viče se sa svih strana. Filozofija „uradizma“ posve je u suprotnosti s funkcioniranjem modernoga tržišnog gospodarstva, gdje je temelj razvoja svake ozbiljne države malo i srednje poduzetništvo ili, drugim, riječima privatna poduzetnička inicijativa. Očekivati sve od države mentalitetski je relikt socijalizma. Jednako kao što je relikt socijalizma strah od inovacija i (stranih) investicija koje donese modernizaciju i napredak. Akademik Josip Županov još je u doba Jugoslavije govorio i o tzv. egalitarnom sindromu, tj. o socioekonomskim vrijednostima unutar kojih je dominantan stav da se ne treba isticati (ne talasaj, druže!) i biti ambiciozan, a da je država tu da provede nivelaciju i preraspodjelu dobara putem državnih mehanizma. Takve navike praizvore imaju još u agrarnom razdoblju, no socijalizam, kao sredstvo stabilizacije svog poretka, potencirao ih je do paroksizma, dakako osim kad se radilo o „novoj klasi“.

O tzv. mainstream medijima u Hrvatskoj suvišno je trošiti riječi. Interesi političkih i korporativnih krugova moći savršeno su se stopili s komunističkim naslijeđem poimanja novinara kao društveno-političkog radnika.

Što tek reći o stanju pravosuđu, gdje i dalje često vrijedi filozofija „ne treba se držati zakona kao pijan plota“ i gdje se zakoni i dalje znaju shvaćati kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“, kako ih je doslovce definirala konferencija javnih tužitelja „Narodne Republike Hrvatske“ u ožujku 1949. O demokratskome centralizmu je riječ, o socijalizmu je riječ!

Ako pogledamo veličinu javnog, državnog i paradržavnog sektora u Republici Hrvatskoj, tj. broj zaposlenih u tim sektorima i kad tome dodamo broj umirovljenika dolazimo, prema procjenama ekonomskog analitičara Andreja Grubišića, do činjenice da je 2/3 ljudi u Hrvatskoj na ovaj ili onaj način vezano uz državu. Kakve političke promjene možemo očekivati u takvoj državi? U kratkom roku nikakve jer su još stari Latini znali da „ruka ruku mije“. Jedino rješenje je postupno političko i ekonomsko opismenjavanje ljudi koji moraju shvatiti da ovako više ne ide i da je sadašnji političko-ekonomski model autodestruktivan. To je na svojoj koži najbolje osjetila ona kolona iseljenih proteklih godina. Hoćemo li i dalje gledati vlastitu propast ili ćemo mentalno izići iz socijalizma? Nadam se potonjem, no nadam se da ne će biti prekasno. Naime, kolaps mirovinskog i zdravstvenog sustava već je na dogledu, a to će biti tek početak!

Davor Dijanović/Magazin Glasa Slavonije/HKV/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo