Druga smrt HDZ-a i uloga Andreja Plenkovića

Sve je očitije da je ključni Plenkovićev cilj uništiti HDZ, što praktično potvrđuje iz dana u dan. Trenutna Hrvatska demokratska zajednica nit’ je hrvatska, jer postupa suprotno nacionalnim interesima Hrvata, nit’ je demokratska, jer ignorira volju svojeg mnogobrojnog članstva i biračkog tijela, a nije bome ni zajednica, jer je vrh stranke potpuno odnarođen i ponaša se autokratsko-demagoški; nimalo „inkluzivno“ ili u duhu zajedništva. Od ovoga se, nažalost, HDZ ne će nikad oporaviti te će kroz nekoliko godina, štoviše, već na sljedećim izborima, početi njegovo iščezavanje s hrvatske političke scene.

Za ostvarivanje zajedničkog interesa potrebno je postojanje zajedničke ideje, dakle, potrebno je složiti se i okupiti oko temeljnih vrjednota kako bi se potom interesi koji iz njih proizlaze mogli (p)ostvariti – to je smisao političkih stranaka i političkih platformi.

Ti interesi i vrijednosti mogu biti svakojaki, od privrženosti ideji nacionalne, demokratske i građanske države, kao primjer jedne općenitije ideje, ili postavljanja ulične rasvjete u Martićevoj ulici u Zagrebu, kao primjer konkretnijeg, opipljivijeg cilja i interesa. Stoga, ona narodna – sto ljudi sto ćudi – ne vrijedi glede osoba okupljenih u političkoj stranci, jer su se svi ti pojedinci okupili i prihvatili određeni zajednički nazivnik i tako postali kolektiv, odnosno zajednica.

Kad politička stranka prestane djelovati i smjerati k ostvarenju vlastitih programskih ciljeva, ona gubi vjerodostojnost t.j. gubi legitimitet, što beziznimno, u političkoj povijesti ne samo Hrvatske, znači nestanak takve stranke s političke pozornice.

Nije potrebno opisivati i tumačiti što je HDZ; nije potrebno kazati da je to stranka koja je stvarala Hrvatsku, branila Hrvatsku i izborila Hrvatsku unatoč cijelome svijetu i višestruko brojnijem, do zuba naoružanom neprijatelju.

Isto tako nije potrebno govoriti što se s tom strankom dogodilo nakon 2000. godine, odnosno nakon smrti njezinog utemeljitelja i prvog predsjednika Franje Tuđmana te dolaskom na to mjesto Ive Sanadera. Rezultanti smo tog djelovanja svjedočili 2011. godine kad protuhrvatska SDP-ova koalicija osvaja čvrstu natpolovičnu većinu i do 2016. uz pomoć Ive Josipovića vraća Hrvatsku u „regijon“, isti onaj „regijon“ iz kojeg se pet godina krvavo izlazilo.

Prije svega, Istambulska će konvencija i bezumno ustrajavanje na njoj biti posljednji hropac bolesnika koji je, ako ćemo biti iskreni, obolio te sudbinske 2000. godine. U zabludi je onaj tko kaže da Andrej Plenković i najveći dio aktualne vrhuške HDZ-a sve ovo čini kako bi ostali na vlasti, kako bi ostali u svojim „foteljama“. Vladajuća je većina nestabilna te ovisi o onima kojima je dvojac Sanader-Kosor dao 8 zastupničkih mjesta (manjine) i lijevo-liberalnoj stranci (HNS) koja nakon sljedećih izbora više ne će postojati. Osluškujući bilo naroda, napose one šutljive većine koja je kroz više 50 000 glasova u subotu 24. ožujka na Jelačićevom trgu kriknula i očajnički zavapila, svaki bi političar poslušao taj krik i bijes zbog napuštanja temeljnih vrjednota proklamiranih u načelima HDZ-a.

Kad bi i motiv djelovanja dijela trenutne vrhuške HDZ-a bio prizeman i nečastan, dakle kad bi motiv bio isključivo ostanak na vlasti, ne bi se nastavljalo s ratifikacijom više no sporne Konvencije. Naime, ako je već nemoguće s ovakvom većinom „normalno“ vladati, onda jednostavno treba raspisati nove izbore povodeći se primjerom Italije koja, da karikiramo, svaki mjesec ima parlamentarne izbore, što samo znači da su Talijani narod sa čvrstim i nepokolebljivim stavom, pa i pod cijenu nestabilne vlasti.

Ako je Plenkoviću stalo do vlasti, treba učiniti samo nekoliko poteza; prvo, smijeniti Cvitana sa čela DORH-a, uhititi Vrdoljaka i Mrak-Taritaš zbog neviđenog kriminala (nažalost, u Hrvatskoj predsjednik vlade odlučuje tko će biti uhićen), poslati u onu stvar Pupovca i njegove četnike te odustati od ratifikacije Istambulske konvencije. Nakon toga ići u nove izbore s HDZ-om samostalno i hametice osvojiti vlast s najmanje 80 mandata i onda vladati do mile volje. No, kako to ne će napraviti, znamo da mu ostanak na vlasti nije cilj.

Naprotiv, sve je očitije da je ključni Plenkovićev cilj uništiti HDZ, što praktično potvrđuje iz dana u dan. Trenutna Hrvatska demokratska zajednica nit’ je hrvatska, jer postupa suprotno nacionalnim interesima Hrvata, nit’ je demokratska, jer ignorira volju svojeg mnogobrojnog članstva i biračkog tijela, a nije bome ni zajednica, jer je vrh stranke potpuno odnarođen i ponaša se demagoški; nimalo „inkluzivno“ ili u duhu zajedništva. Od ovoga se, nažalost, HDZ ne će nikad oporaviti te će kroz nekoliko godina, štoviše, već na sljedećim izborima, početi njegovo iščezavanje s hrvatske političke scene.

U čijem je interesu uništavanje najveće i jedine državotvorne hrvatske stranke, možemo samo nagađati. HDZ je jednom doveden na dno, i, zahvaljujući nekim novim ljudima, uspio se vratiti te je iz pepela buknula nova vatra. No, sudeći prema trenutnim događajima, druga smrt HDZ-a je vrlo izvjesna, a svi kršćani znaju da nitko nije uskrsnuo dvaput.

Josip Gajski/Hrsvijet.net/http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo