MAJKA HRABROST – kolumna Stanka Krnjića

Već je i peti dan bio na izmaku, a nikakav pomak se nije dao naslutiti. Isto kao i prvog dana kad je dobila trudove, Jela je ležala na uskom krevetu i nadala se da će se i ova priča što prije završiti. Kako joj je to bio prvi porod, nikakvog iskustva nije imala po tom pitanju, jedino ono što je čula od starijih žena moglo se nazvati kakvim- takvim znanjem. Ali ovo što se događalo prelazilo je sve granice tog znanja i sve više je ličilo na neku priču koja se neće baš dobro završiti. Trudovi bi se pojavljivali povremeno, nekad jači, nekad slabiji, a onda bi jednostavno sve stalo i smirilo se kao da ova patnja i ne postoji. Žene koje su trebale pomagati oko poroda, a bilo ih je bar četiri- pet uz nju,  pomalo su se u čudu pogledavale jer, iako su neke od njih imale po petero, šestero djece, nisu vidjele ovako težak porod. Prostorija u kojoj se cijela priča odigravala, čardak, kako su ga zvali, bila je više nego mala da primi toliki broj osoba. Zato su se žene oko Jele često izmjenjivale, ali ni u jednom trenu, od kako je sve ovo počelo, Jela nije sama ostala. Muškarci nisu imali što ovdje tražiti, oni svoj dio posla  obave davno prije i sad ih, kao nešto nepoželjno ne puštaju u ove prostorije, samo po nekoj ženi koja bi izlazila s čardaka, ako bi bili kod kuće,doznaju ima li što nova. A nova ništa već punih pet dana. Izmori to i najjače, što fizički, što psihički, ali nazad se ne može. Što je- tu je! Prođe još jedan dan, kao i ovih pet, ništa se ne dogodi, a onda sedmog dana Jela konačno rodi. Dugo očekivani bebin plač ne napuni sobicu, sve osta nekako tiho i mirno. Od desne šake obmotana oko cijele ruke pa sve do vrata vijugala je pupčana vrpca koja se na vratu smotala u smrtonosni zagrljaj. Jednoj nevolji je došao kraj, a druga se i prije kraja prve uselila u sobu. Prst nesretne sudbine dočeka malog Vinka na samom porodu. Zemlja dala, zemlja uzela, čula je to sto puta Jela, ali baš njoj s prvim djetetom, e to nije nikako očekivala. Ali život se morao nastaviti i od kuknjave ništa nikad bilo nije pa neće bit ni sada. Mora se gledati naprijed! Ne gledaš li naprijed, nećeš se daleko otkotrljati, pomišljala je, a to joj nikako nije bio cilj. Iduće godine baš negdje u sto doba Jela rodi zdravu curicu, Zoru. Koliko god je patila zbog smrti prvog sina još više je, čini se, uživala u napretku svoje curice. Malo je koje dijete u selu, a bilo ih je, bilo tako napredno kao njeno. I nije tu bilo previše majčine subjektivnosti, svi su vidjeli curičin brz napredak pa je vremenom rana zbog smrti prvog djeteta lakše zarastala. Prohodala je s devet mjeseci, a s godinu dana je izgovarala prve riječi. I onda se jednu večer, ko iz vedra neba, samo rasplakala, dobila visoku temperaturu, a u jutro su zapanjeni roditelji imali još jedno mrtvo dijete.Osjećaj poraza opet se nadvio nadčardak, na cijelu obitelj, na svaku trunku njihova življenja. Sve je nekako potonulo, samo se nekako tračak nade u nešto bolje grčevito borio za život, isto onoliko koliko je život ubijao njenu djecu. Malo više ipak! Iako su često pomišljali da je i on nestao, ko i sve ostalo što nestaje, ali nekako se iskoprcao u njihovim glavama baš kad više ništa ne bi očekivali. Iste te godine Jela je opet zatrudnjela i negdje na proljeće iduće godine treća sreća bi konačno mogla zaigrati u njihovom dvorištu.

Drugi svjetski rat je završio nema ni deset godina, a država je svo muško spremno za ratovanje držala u stalnoj pripravnosti. Pozivi na vojne vježbe bili su česti, nije se pitalo kako i koliko, moralo se ići. Većina vojno sposobnih muškaraca u konjičkom kraju, na sjeveru Hercegovine još uvijek je životarila na zemlji, malo tko je dobivao posao u državnoj službi, malo tko je imao ikakav posao. Tako je i Josip Majić, Jelin muž, preživljavao na svojoj zemlji. Što posadi i posije, to, ako bude sreće, požanje i pobere i nekako se izgura. Jedino je šljiva je bilo napretek, pa se rakija redovito pekla i prodavala, a mušterija nije falilo. Baš ta rakija je i bila osnovni izvor prihoda, ali morao se i krumpir i ostalo povrće saditi, a čim zima počne popuštati i proljeće počne pokazivati svoj osmjeh, krenu i prvi radovi na zemlji. I baš takvog jednog proljeća, dok je Jela bila u visokom stupnju trudnoće s trećim djetetom, pozove država Josipa u rezervu. Vojna vježba od više tjedana! A proljeće ne čeka, zemlja traži svoje. Vidje Jela da nema druge te se posla prihvati kao da i nije trudna, nosi, kopa, nema tko drugi. Treba čeljad prehraniti, ako okasni sa sadnjom ništa neće prispjeti na vrijeme. Jednu večer, nakon naporna dana na njivi, osjeti oštru bol u leđima. Nekako je baš tih dana, o svetom Juri, imala i roditi. Nikako joj ne bi drago što se ta bol sve više počinjala širiti cijelim tijelom, ali nazad se nije moglo. Istu noć uzeše je trudovi, dođoše žene da joj budu pri ruci dok rađa, a ujutro Jela rodi svoje treće dijete, malog Juru. Mrtvo! Bog dao, Bog uzeo, uvijek je Jela govorila, ali brate sad uzima sve više. I nikome nego njoj, svima drugima samo daje. Okreće se čovjek u takvim trenutcima oko sebe, traži grešku u sebi, u kući, u bližoj i daljnjoj rodbini. Razmišlja je li neko prokletstvo koje se prenosi s koljena na koljeno prisutno u obitelji, traži bilo kakav izgovor za svu nesreću koja ih snalazi, ali ne nalazi ništa vrijedno dobrog odgovora. Teško je nastaviti vjerovati Bogu istim žarom kao i do sada, ali valjda je nekako čudno skovana pa ne posustaje. Ima samo dvadest i šest godina. To samo zvuči optimistično ali kad netko ima toliko godina i troje mrtve djece, ne zvuči baš tako. Više to naginje nekoj tragediji, ali kako su tragedije postale česte u životima ovih ljudi, izgubile su pomalo na svojoj jačini. Ili su ljudi oguglali, svejedno, dođe na isto. Kad se udavala iz svoje Solakove Kule u Bušćak, selo nedaleko od svog, nije se nadala ovakvom životu. Znala je da neće lako biti, nikom lako nije ni bilo tih godina u Rami, a i šire, ali ovakve nevolje nije očekivala, naročito što toga nije bilo u njenoj obitelji. Olakšavalo joj je to što se sa svojim mužem dobro slagala i za te prilike imali su skladan život. A s tim je nekako lakše živjeti. Kad mrvice dobrote začine i najveće zlo, i ono nekako manje izgleda.

Već naredne godine Jela je bila opet u drugom stanju i bez ikakvih većih problema rodila je zdravog sina, Milenka. Sreći nije bilo kraja jer mali je napredovao svakim danom i brzo je rastao. Već s četiri mjeseca izgledao je kao većina beba od godine dana; velik i nasmijan unosio je pravo veselje u cijelu kuću. Sve dok se jedne večeri nije razbolio a bolest ga je, kao i njegovu nesretnu sestru, pokosila za svega par dana. I svoje četvrto mrtvo dijete Jela je primila na svoje ruke. Privilegija koja se ne doživljava baš često i koja je ispunjena gorčinom, jecajima i često odustajanjem od svega pa i od života. Kazivali su ljudi da ni najstariji ne pamte da se takvo što ikad dogodilo ne samo u njihovu selu, već i puno šire. Ko da je svo prokletstvo svijeta sišlo u njihov čardak pa ne mrda iz njeg. Ko da svo zlo nema pametnijeg posla nego se samo zabavljati s njima dvojoma, ko da….ma više i nije bilo riječi kojim bi opisala svu svoju muku, ali onaj tračak nade u Boga, negdje je stalno virio. Iako je ponekad sebi znala reći da je i to propalo jer su je očaj i bezizlaznost iz svega ovog stalno pratili. Ali opet svane novi dan i grane sunce pa se i čovjek nekako primiri, nekako se te rane počnu smirivati….Kad je peti put ostala trudna, a to je bilo iste godine, Jela razvije u svojoj glavi čudnu teoriju. A opet kad se pogleda, nije toliko ni luda ta teorija ako je potkrepljena dobrom, iskrenom vjerom. Čeljade u nevolji izmišlja svašta, što ne bi i ovo izmislila Jela, ada je bila u nevolji- jest. Kako je cijeli život vjerovala u Boga, a učili su je da je na nebu Sveto Trojstvo, znači gore u nekakvom skladu žive njih trojica i to je znak uspjeha. Pa ako rodi žensko dijete, pomišlja Jela, dat će joj ime ko i sebi- Jela, a naći će joj i krsnu kumu koja se tako zove. Gore njih trojica, ovdje njih tri Jele, moralo bi nekako uspjeti! Kako pomisli, tako se i dogodi, rodi Jela curicu koja dobi njeno ime, a na krštenju je držala isto Jela. I osta Jela mlađa živa u svojih roditelja. Peto pa žensko!

Ali da se zlo ne predaje tako lako, uvjeri se Jela već iduće godine. Šestom djetetu je bilo osam mjeseci, kad se iznenada razbolje i umrije. Janjka je dočekao onaj neumoljivi prst sudbine kao i njegovu stariju braću i sestre, osim Jele. Onaj tračak svjetlosti što je obasjao njihov dom kad se mala Jela rodila, nekako malo potamni poslije ovog nemilog događaja. Kao i sve prethodne smrti njihove djece, osim kod prvog djeteta, i ova je došla nekako iznenada, bez najave, bez skoro ičeg. Ko ljetni pljusak, smrt je izručila sve što je imala u njihove živote i otišla kako je i došla. Smrt je postala neki čudan gost u njihovim životima, kući, krevetu i stolu, nekako se previše udomaćila. Ko da je postala domaćin, a oni sami njene sluge. Ponekad se čovjek zapita je li medicina kod ljudi otkrila sve organe ili ih možda još ima. Skrivenih i neopisanih. Možda je i vjera samo organ, smješten negdje u nekom zakutku ljudskog tijela, možda je fizički nevelika ali kod nekih ljudi previše radi pa se za njih kaže da imaju veliku vjeru. Možda da su Jelu pregledali onako detaljno, sistematski, možda bi se i uvjerili u ovu teoriju. Jer teško je opisati kako netko može biti veseo, vedar i nasmijan, a petero vlastite djece je pokopao. Je li to uopće normalno i podnošljivo? Ali ima takvih ljudi, ima. Vjeruju, pa što ćeš im!?  Jednom prilikom kad je nosila jedno svoje bolesno dijete kod bolničara, jer liječnika u tom kraju nije bilo, pokazalo se da bi ovo moglo biti točno. U tom kraju se naveliko slavio sveti Ivan, onaj proljetni. Odnese tako Jela, katolkinja, svoje bolesno dijete kod bolničara Šefke, muslimana. Ne bi oni trebali vjerovati svetom Ivanu apostolu, nema toga kod njih. Kod njih je nešto drugo, ali kažu ljudi -vjernik je vjernik, kako god da ga postaviš. Kad vidje Šefko bolesno dijete reče Jeli „Šta si meni donijela dijete, nosi ga svetom Ivanu, samo ti ga on more izliječiti“. A baš taj dan je bio sv. Ivan! „De ti njemu pomozi kako ti umiješ, a ja ću imati vremena otići svetom Ivanu“, reče Jela. Nije poznato tko je svoje prste imao u ozdravljenju djeteta, Šefko ili sveti Ivan, ali dijete ozdravi.

Osmo Jelino dijete podijelilo je sudbinu svojih starijih  braće i sestara. U međuvremenu, kao tračak nade, Jeli se pridružila Zora, sedmo dijete, drugo koje je poživjelo, a ime kao u starije sestre, drugog djeteta. Po očevoj želji! Umrije ovo osmo, mali Josip, brzo nakon poroda pa su se po dvorištu još uvijek igrale samo mala Jela i Zora. A majka im osam  puta rađala! I nije se predavala. Da jest sigurno ni male Jele ni Zore ne bi bilo, a ni još troje žive i zdrave djece, Ruže, Veronike i Franje koji se rodiše nakon ovog osmog, posljednjeg koje nije poživjelo. Ukupno jedanaestero djece, samo petero živih. Tko je rodio djecu, Jela ili njena vjera, dalo bi se pisati i pričati. Jedno bez drugog izgleda nema  nikakve šanse. Jer šta će vjera ako se nema u koga uvući i šta će čeljade bez vjere. Uprte jedno drugo pa se povazdan nosaju.

Negdje pred sam raspad Jugoslavije, i zadnje dijete se odseli u bijeli svijet, pa Jela i Josip ostaše sami u svom Bušćaku, malom selu na samoj granici Hercegovine i Bosne. To su ona brda za koja se s punom sigurnošću još ne zna gdje pripadaju, vamo ili tamo. Bez obzira gdje si, vamo je uvijek tu gdje jesi. A tamo je uvijek na drugoj strani. Brdo s jedne strane gleda Bosnu, a s druge se smije Hercegovini. Sjever Hercegovine a neki kažu jug Bosne. Izmiješani ljudi, poprilici jednako i Hrvata i Muslimana u selu na kraju jedne države i jedne vlasti. A koja će vlast uskoro doći, teško je bilo predvidjeti jer se pričalo o ratu, a kad je rat u pitanju ništa nije sigurno. Ni glava, a kamolišto drugo. A rat nije trebalo dugo čekati, dođe on i kad ga se ne čeka, a kamoli kad se čeka. Najprije je to bilo pomalo, kao i većina stvari koja se događa, a onda raste i razvija se pa postaje sve veće i moćnije. I ružnije, ako se može reći da je neki rat manje ružan. Svi su ratovi, brate, ružni. Nije trebalo dugo čekati, a muslimanska vojska je došla u selo, sve muškarce odvela u logor u Parsoviće, selo kod Butrović Polja. Neke su ubili odmah u selu, mučeći ih prethodno. Pade krv u selu, mladost jedna nestade, samo pogdjekoji starački pogled pun straha i neizvjesnosti.Valjda i to ide s ratom, naročito na ovim brdima. Oduvijek se ovuda klalo i ubijalo, i kad nije bio opstanak u igri i kad je bio.Selo puno vojske, ima i znanih i neznanih. Smrt se opet dovukla oko Jeline kuće. Ako za sve one smrti svoje djece nije znala tko i što im je uzročnik, ovaj put je sasvim jasno vidjela zlo u ljudskom obliku kako je donosi. Ne samo da je donosi, već je i dijeli po selu ne škrtareći nimalo. Teško vrijeme na teškoj zemlji. Već starci, ona i njen muž, ostaše u strahu u svojoj kući tu jesen, bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom. Granice njihovih života protezale su se do susjednih kuća i tu je prestajao ovaj svijet. Sve dalje od toga nije postojalo.

Jednog dana, negdje pred Božić 92.e pokucaše im na vrata dvojica  muslimanskih vojnika. Kažu, raspoređuju ljude po kućama, nemaju gdje spavati, pa trebaju smještaj za jednog svog vojnika. Malo selo, većina kuća spaljena, nisu valjda računali da će im nekad ustrebati, pa sad traže uslugu, ili kako se to već zove kad ti vojska dođe na vrata i naredi nešto. Treba smještaj, nema pogovora. I jelo i spavanje za vojnika. Do daljnjeg! Jede on sve, nema problema sa svinjetinom, rat je jebiga, vele, a pravila još nisu stroga. I useli neki momak kod njih, u gornju sobu, jedinu u toj kući. Ostadoše Jela i Josip u prizemlju, u prostoriji što je bila i kuhinja, i boravak i soba po potrebi. Sve u jednom, kad nemaš kud drugo. Što je sebi kuhala, jeo je i onaj vojnik, stvarno nije probirao. Fin neki momak, izgleda! Nekad bi otišao i nije ga bilo po par dana, a onda bi opet tu ostajao po cijeli tjedan. Nisu znali kud ide, nisu ni pitali. Bilo je i većih briga tada. U kući je svega bilo, od brašna i ulja do suhog mesa, gladi se nisu bojali. E, samo da je glad jedini problem! Božić je pred vratima, rat je uzeo maha među Hrvatima i  Muslimanima, otelo se kontroli. U njenoj kući muslimanski vojnik koje ratuje protiv njenog naroda, nije luda, vidi svojim očima, a ona ga hrani i u njenoj kući spava. A on ko član obitelji postao, dobar prema njima dvoma, skoro bi čovjek reko pristojan, ako se u ratu takav može biti. Kako god, ovo je njena kuća, dok je ona živa bit ću u kući kako ona kaže, a kad umre, eto ih tamo, nek rade kako hoće. Kao i svih godina do tada, na Badnji dan je odlučila okititi božićno drvce. Rat je ali i Božić je. Ako već rat jamlja svoje, nekjamije i Božić. Ako se umire, nek se i rođenje proslavi, makar i malo. Jer, umiralo se kod nje i više nego je trebalo, češće nego se smjelo dogoditi, dosta joj je toga. Podvuče li sad rep i nestane li sva njena nada koju je cijeli život imala, more umrijeti odmah. Kitit, nego što! Nije ni počela s tom prkosnom rabotom, kad evo vojnika sustanara. Spustio se iz gornje sobe da se malo ogrije uz šporet. Zima je, u sobi nema grijalice. Gleda on što Jela radi, sjeo pa gleda.

-Bako što radiš?

-Kitim bor, Božić je sutra. Kod nas se uvijek kitilo za Božić

-Mi toga nemamo.

-Znam da nemate. Mi imamo!

Prođe kojih par minuta, gleda ovaj bezimeni vojnik, jer nije ni rekao kako se zove, što Jela radi, skoči se na noge i reče:

-Bako, daj bona meni to, haj ti što drugo radi!

-Oš umjet ti ovo?

-Kako ide?

-Evo, samo vako pa okolo, a ovo kad staviš sve ostalo. I onda u struju.

Objasni Jela muslimanu kako se kiti kršćansko božićno drvce, pa kad ovaj završi posao i uključi utikač u struju i zasvijetliše lampice, jasno mu se ocrta uzdah oduševljenja na licu.

-Mi nemamo ovo, ponovi opet, malo za sebe, a malo i za Jelu. Čini mi se, nastavi, u vas fino i svega ima.

-Dečko dragi, gdje Božijeg blagoslova ima, svega ima.

-Ja, i to što veliš

Ostaše se tako grijati do same večeri. Ode on, kaže, ima svoga posla. Na božićno jutro, siđe vojnik, zaželi im sretan Božić i kaže, ode se on družiti sa svojima, da njima ne smeta dok u slavlju. Tek se kasno na večer vratio.

I osta tako on kod njih skoro do Uskrsa iduće godine. Načula je Jela, iako ga nikad nije o tome pitala, da je ovaj pripadnik nekih,ko biva, specijalnih postrojbi. Ne ratuju taki stalno, samo ponekad odu na par dana tamo negdje kod neprijatelja, naprave nereda koliko mogu i što im je rečeno. A neprijatelja kolkooš, kako on kaže, i ustaša i četnika, previše je toga! I onda se vrate. Na hranu i konak kod Jele. A šta ćeš? Kome se buniti i žaliti? S druge strane prema njima je bio dobar, znao je i brašna i ulja u kuću donijeti. I svega ostalog, ta jeo je iz njihova lonca, a nitko im za to nije platio ni pitao imaju li. Nije ni on moro, niko ga nije gonio, sam je to odredio. Jedno jutro dođe u kuću i reče da odlazi. Skroz! Ne vraća se više. Ide nazad u Sarajevo. A nije on iz Sarajeva, kako kaže, iz istočne je Bosne odnekud. I zaplaka momak, onako ko što se plače na rastancima. Bi mu valjda žao što odlazi, udomaćio se nekako kod Jele, baš mu fino bilo. Zaplaka i Jela. Čudan trenutak, ratuju narodi, kolju se, a onda onako ljudski zaplaču skupa zbog jednog običnog rastanka. Valjda tako treba biti u životu. Plakala je Jela i kad je jedan dan došao  neki čovjek u njihovo dvorište i rekao da se spreme što brže mogu. Odlaze iz ovog sela, njihovog sela, njihove kuće. Kod djece idu, nije reko koje djece, a ima ih u Austriji, Njemačkoj, Hrvatskoj…Nisu pitali! To su oni trenutci kad ostavljaš jedan cijeli život iza sebe, dijelovi života u kojima se lomi, ne znaš što ali nešto se lomi u čovjeku, mora donositi životne odluke u tri minuta, a ne radi se to tako baš. A s druge strane ko bi živ ostao da su za ovo znali prije deset dana, ni jeli ni spavali ne bi od iščekivanja. Možda je i bolje ovako, nema tu sredine. Prije pola godine Jelina djeca su čuli vijest da im je otac umro. Tamo negdje, tamo od kud su oni pošli u svijet. Ne zna se kada  , samo su rekli da je umro. Neko reko pa se pronijelo ko najveća istina! I kad su ga oplakali i sahranili u svojim glavama, dođe druga vijest da je živ. Nisu ga otkopavali, vele, nije bio ni umro, neko se zabunio, krivo reko.Sad preko neke humanitarne organizacije odoše Jela i Josip svojoj djeci. Dala je ključ od kuće svom susjedu Osmanu, nek pripazi na kuću, vratit će se Jela, kad-tad. I osta ključ kod Osmana, dan danas je kod njega. Pazi na kuću, brine o njoj ko o svojoj, a kad je Jela s mužem otišla, odmah je u nju preselio iz svoje. Kako i ne bi kad je kod Jele bilo dobro i fino a on u svojoj kući ni kupatilo nije imo. I pazio ko svoje.

Jela tako doseli u Župu, najprije kod kćeri i zeta koji tu žive, a onda kćeri i zetovi iz Austrije i Njemačke napraviše kuće u Mandaljeni i Jela se skrasi i osta tu. Josip je umro prije devet godina, sahraniše ga u Šuškovu naselju kod Čapljine. Sad, sa svoje devedeset i dvije godine, a živa i okretna ko djevojka, živi u Mandaljeni, ponekad sama, a češće joj naizmjenice dođu sin i kćeri. I zetovi, naravno, a drži do njih kao do svoje djece. Jela sve rjeđe ide u Bušćak, godine su pritisnule, a i nema puno za vidjeti. Selo je sve manje i jadnije, ljudi stariji i siromašniji, teško je to gledati. Jednom, kad je nakon rata došla u svoje selo i srela Osmana pa upitala  kako je, Osman pokunjeno prizna:

-Bogami smo se zajebali u ratu što smo mi vas protjerali. Trebali smo pustiti da vi nas protjerate. Vi ste otišli u svijet i snašli se, zaradili pare, auta i kuće pokupovali, svojoj djeci budućnost osigurali. A vidi nas, mi gori nego smo bili, ni kruha se pošteno nemoremo najesti. Nemamo ničeg, crno iza nokta nam ostalo nije. Jadni smo i čemerni. Ostali ovdje ko na svom, a jebeno je to svoje kad ni Bog ne zna za te. Nije to onda ničije, bona Jele.

I u pravu je Osman bio. Naknadna pamet je uvijek u pravu, samo tko je dočekati. I što sve u međuvremenu treba proživjeti dok ona ne dođe! Nekad su ljudi sretniji odu li prije nego ona dođe.

Stanko Krnjić/Županet.hr/ https://zupanet.hr/Hrvatsko nebo