M. Peakić Mikuljan: Radi se o našim psima (novela)

Radi se o našim psima (novela)

– Ne, to nije potrebno, gospodine. Čemu predstavljanje? Ne radi se o nama… o psima se radi. Kako? Da, radi se o našim psima. Ne, ne, imena nam nisu potrebna. Ja ću objasniti. Vrlo je jednostavno. Naravno. Čemu to insistiranje na imenu. Sutra ćete me i tako vidjeti. Kažete čudno? Zašto čudno, što je tu čudno? Meni je to prvi put da sam u ovako delikatnoj situaciji… Halo, samo malo strpljenja, gospodine, naravno da ću objasniti. Slušajte, radi se o našem zajedničkom interesu, zapravo o psećem interesu… Ali, molim gospodine Stanislave… jesam li dobro rekla… vi ste Stanislav… Ne!!! Ne spuštajte slušalicu! Evo, sad ću sve objasniti… sad ću od početka…

Dakle, jedan naš zajednički znanac… Marko… no sad se ne mogu sjetiti prezimena… Ne poznajete nikakvog Marka? Ali kako to zaboga? Pa on radi u kinološkom društvu. On mi je dao vašu adresu… i telefonski broj. Sigurno ćete se sjetiti. A, uostalom, to i nije osobito važno. Vidjet ćete da nije važno… Jer ja sam bila primorana da se obratim nekom kinologu. Oni imaju adrese i brinu se o čistoći rase. Noćima već ne spavam… Zamislite, gospodine Stanislave… Ne znam kakav je kod vas slučaj, ali ja sam na rubu živaca… Kako zbog čega? Pa zbog Viktora, mog pinča. To je vrlo delikatna situacija, gospodine. Moj pinč je sada u onoj fazi… shvaćate? Slabo me čujete? O bože! Znate… došlo je vrijeme… kako da se izrazim… da Viktor misli na svoju družicu. Da, no da! I tako se dogodilo da on, eto, doista i misli i osjeća… dakako na svoj pseći način… a to je jako teško podnijeti. Halo! Ne čujete? Okrenite nulu pa ćemo se bolje razumjeti. Tko je Viktor? Bože moj, gospodine Stanislave, to je moj pinč… moj pinč! Čujete li ga? Stalno ovako. Viktore, mir! Jeste li ga čuli? Čujete li mene? Odlično!

Moj pokojni muž je uvijek govorio da psi misle, a to je bilo prije deset godina, i u to se vrijeme on brinuo kada bi naša doga postajala nestrpljiva. Kad sam poslije kupila Viktora uopće nisam mislila na to a sada se, eto, desilo kao što ste čuli… Viktor cvili, mota se po sobi, reži i mraku. Ja mu moram pomoći, ja sam mu dužna pomoći. Zbog sebe također. I zato sam se obratila vama. Je li sada razumijete, gospodine Stanislave? Ja vas zovem zbog vašeg pinča koji mi je preporučen kao odgovarajući partner… za ovu smiješnu predstavu. A vidite, vrlo je nezgodno… vrlo je nezgodno kada dođe vrijeme za to… iako je Viktor pravo zlato. Jer… ja vam o tome ništa ne znam… a Viktor to ne shvaća. Zašto je to tako, gospodine Stanislave? Kako što? Pa to…

Viktor izgleda tako nevino… blistav i gladak kao vidra, očice kao špekulice, čist i zaigran… Nikada nisam ni pomišljala da će, eto, doći čas kad priroda zatraži danak i od tog majušnog nevinašceta. Nemojte govoriti nikakvo ali gospođo… nemojte me tješiti. Ja vjerujem u vašu spremnost da mi učinite tu uslugu… mada nikako ne bih željela da taj teret snosite sami. Jedan dio ću svakako primiti na sebe… naravno onaj koji kao dama mogu podnijeti. Moja pokojna majka mi je uvijek govorila: draga moja, zapamti da u životu moraš paziti da u svemu i nakon svega što će se s tobom događati ostaneš dama. Kao što vidite, dragi gospodine, to ponekad nije moguće. Nije moguće… ostati dama… ali ja računam na vašu diskreciju kad sve to bude gotovo…

Drago mi je što mislite da je to naravno. Po vašoj prvoj rečenici sam primijetila da se radi o kultiviranoj osobi… Dopustite, to se odmah primijeti… to se osjeti. To je naprosto tako! Ne, ne, nema vam zbog čega biti neugodno. Vi ste… usuđujem se to reći i previše skromni. Oh, kako se vi lijepo branite! Divno vas je slušati… vi imate stila. Ali, vrlo poštovani gospodine, ni moj pinč nije tek navika od jučer. Viktor u svom skromnom domu, u svom skromnom i tihom domu, ne osjeća luk i palentu s porculanskih tanjurića. Moja baka je bila profesorica još u ono doba… još u ono doba. Vi ćete to znati cijeniti… U telefonskoj knjizi sam primijetila da ste i vi profesor… Profesor arheologije? Arheologija! Profesor arheologije!!! Arheolog… arheologija! Divna znanost!

Kao dijete sam obožavala povijest. Otkrivati prošlost… Ah, ta uzbudljiva maštanja o prolaznosti života nad krhotinom neke razbijene vaze! Urne… prstenje… oružje… mozaici… Vi radite u muzeju? Da, da, da! Znači vi ne putujete… mislim, niste od onih koji otkrivaju na terenu, kopaju… traže. Ah ta uzbudljiva maštanja o putovanjima… koja nikada nisam ostvarila… ali, eto, ni vi. Mislim da je to vrlo tužno, gospodine Stanislave! Kako što? Pa to, biti profesor arheologije a praktički se ne maknuti s mjesta. Ali možda ipak imate pravo. Možda je i bolje provesti život u muzeju. Zašto ne u muzeju? Tko zna kakav je život… kakav je zapravo taj svijet vani oko nas? Sigurno? Sigurna sam da nije ljepši od maštanja o njemu. Stara i prokušana istina! Imate pravo! I gorka, dakako! Bože moj, bože, zbog čega ja u stvari živim? To je pitanje koje sebi postavljam svake večeri kad završi televizijski program. Pustite, pustite gospodine… Ponekad me posjeti tetka Ana… ali to je užasno! Nije za ovaj razgovor. Ona je pravi ženski Metuzalem. Bolje da ne pričam. Samo škilji u čajnu šalicu i kmeči… Naočigled mi krade kekse. Smiješno, zar ne? Zapravo degutantno!

Oh gospodine Stanislave, strašno je to gledati svake nedjelje… svake bogovetne nedjelje. Možete li vi to razumjeti? Nikoga živoga oko mene osim vjerne tetke Ane koja slini, kmeči i krade kekse… Vas to sigurno ne zanima… ja znam da vas to ne zanima. Ne morate biti pristojni. Znam da je tako. Koga to uopće može zanimati? Svi se mi gadimo starosti. Budimo iskreni, zar ne? Strah, eto to je prava riječ! Tetka Ana je demon od krvi i mesa, živi demon… moj nedjeljni demon. Oprostite gospodine, znam da je sve relativno… ali ja sam tek… recimo… tek u pedesetim godinama… Ali, jasno da godine ništa ne znače, samo čovjeku s vremena na vrijeme dođe teško kad se sjeti da mu već tjednima nitko nije pokucao na vrata. Eto, gospodine Stanislave, nije me stid što ću vam sada odati jednu sasvim intimnu… jednu tajnu. Prekjučer sam, na primjer, samu ssebe uhvatila kako cijeli dan podgrijavam vodu za kavu… A što mislite zašto? Zato što toga dana obično dolazi inkasator… onaj što naplaćuje vodu i… uostalom nije važno. A ja znate znam… ja imam točno u kalendaru zapisano kad koji od njih dolazi… Zašto šutite, gospodine Stanislave? Halo! Halo!!!! Možda nisam dobro objasnila…

Oh, hvala vam što me slušate! Zbog Viktora vam hvala! On se toliko uzda u vas. Njemu ste potrebni… to jest vaš pinč, gospodine! Vi to ne možete odbiti, je li tako, gospodine Stanislave? Uvijek nešto krivo kažem, uvijek nešto pokvarim. Riječi su izdajice! Naprosto izdajice. Uvijek su me izdavale. Uvijek su značilo nešto drugo. Uvijek se zbivalo nešto drugo. Sve je to vrlo bijedno… kad se bolje promisli. Ukratko, vrlo bijedno! Što? Vi mislite da je to prirodno? Ali priroda je onda vrlo okrutna, dragi gospodine. I što meni, molim vas, pomaže ako znam da je priroda samo ono što se zbiva… Gdje sam ono pročitala tu nemoguću strašnu misao? Ne mogu se s time složiti pa da i tisuću puta znam da je to točno… Priroda je samo ono što se zbiva… Ne, ne pristajem na to. Ja ne želim tako misliti! Nemate pravo. Nemojte mi laskati. To uopće nije moja filozofija. Ne! Ne! Dapače! Sigurna sam… sigurna sam u svoje principe. Meni su moji principi… sve… sve u životu. To nije baš mnogo, ali čovjek i sa malim mora biti zadovoljan. Kako? Molim?

Priroda ne drži do naših principa… Pa vi opet, gospodine… Što želite time reći? Ali tu postoji razlika, bitna razlika gospodine. Nećete valjda reći da ne postoji… Jer prirodno je da moj Viktor pati… od čega pati… i… i… i zbog čega, na žalost, i pati, ali ne mogu prihvatiti da ja ne znam od čega pati. Ali, gospodine profesore… kakva su to pitanja, molim vas!!! To je ipak previše! Vi me razočaravate. Ne radi se valjda o meni… vi ste zaboravili predmet razgovora… vi ste se uopće malo previše zaboravili! No, vratimo se Viktoru! Izvolite mi, molim vas, lijepo reći jeste li napokon voljni primiti mog Viktora… u… u društvo vašeg pinča, ili niste? Ljubazno vas molim da se izjasnite. Samo kratko i jasno, gospodine! Moje vrijeme je dragocjeno. Mene čekaju obveze. Ja ne znam što bih prije započela a vi… I da nije u pitanju izvjestan aspekt zdravlja mog malog siročića nikada ne bih ni pipnula telefonsku slušalicu… Telefonsku slušalicu… koja… koja… mi… u… stvari… i ne treba… Koja mi i tako uopće ne treba, jer meni je lijepo gospodine. Meni je zaista lijepo. Svi mi to kažu! Ja imam svoj mir!

Moj vrt je najljepši u susjedstvu. Svi koji prolaze kraj mog vrta dive se… dive se mojim stablima. Halo… dabome da mi je lijepo… Molim, gospodine Stanislave? I vi volite drveće! Oh, dragi prijatelju… mislim, prijatelju drveća, kako je to divno čuti! Vi volite drveće. Znate, gospodine, vi možda niste ni svjesni koliko ste dobri. Vi ne možete biti loš čovjek kad volite drveće. Negdje sam jedanput čitala da se u drveću kriju naše duše. Zamislite, ja na primjer volim bukve… Nemojte se smijati, dragi prijatelju… Narod je prost i pun predrasuda… a bukva je jedno elegantno stablo. Elegantno i dostojanstveno. Tko zna kakvu dušu krije bukva? Što? Sujevjerna? Ali, nisam sujevjerna, gospodine. Ovo s bukvama nije sujevjerje. Duhovi na tavanu… drveni stolci… kavene šare… kristalne kugle… nikada me te gluposti nisu zaokupljale. Ali, drveće je nešto drugo, sasvim nešto drugo, sasvim nešto drugo… I stvarno mi je zapravo jako lijepo… Iako moram priznati… ponekad se malo bojim. Zastruji nešto vani u žicama dalekovoda… padne poklopac od kante za smeće u veži… vikne netko u noći… pijanci pod prozorom razgovaraju s banderom…

Nije lako živjeti sam, moj dragi… gospodine Stanislave. Jedanput me je pratio neki čudan čovjek kad sam se s tetkom Anom vraćala iz crkve… Jeste li, možda, ateist, gospodine? Aha! Nadam se da ste tolerantni. Pravo da vam kažem i ja također nisam baš sasvim uvjerena, ali eto tako… nešto nas ipak mora držati… davati nadu… utjehu. Bojala sam se te večeri tog opasnog čudaka koji nas je pratio. Zbog toga sam zamolila tetku Anu da spava sa mnom. O moj bože, da ste vidjeli kad je ta mumija… oprostite na izrazu… mislim s obzirom na vašu profesiju… da ste vidjeli kad je počela kašljati, štucati, odmatati svoje povoje, sliniti krunicu… Morala sam joj rasplesti onu paučinu na glavi. Cijelo to vrijeme, ta me je mumija posmatrala kroz čajnu paru… cerila se s kahlice na mjesečini između kreveta…

Gospodine… možete li mi oprostiti što plačem… možete li razumjeti? A već pet dana pada kiša… Gdje je gospod koji sve vidi i gleda?! A već pet dana pada kiša… U stvari ja… ja sam spremna da vam sve priznam… Sve ću priznati! Nemojte spustiti slušalicu, poštovani gospodine Stanislave! Vi znate što su to otoci… oni sasvim pusti otoci… da se tako pjesnički izrazim… Molim… da mi… oprostite… Ja sam vaš broj… slučajno… ja to radim već mjesec dana… svake večeri, godine… Oprostite… Tko zna što vi sada mislite o meni? Ali, to nije nikakvo zlo kad se dobro promisli… Nikakvo kinološko društvo… nikakav Marko ne postoji… iako Viktor postoji… i njegov neobični… u stvari obični… prirodni problem. Čujete li ga kako skviči? Vidite da ja ne izmišljam… To se čuje. Ne spavam već jako dugo, ali nije to ono najvažnije… Ja… svake večeri… nazivam naslijepo… tek onako… Ništa zlo… gospodine… nema u tome… Jer meni telefon naprosto ne treba! Razumijete?

Halo… halo… oh hvala vam… vi ste tu, vi ste još tu… vi me još uvijek slušate. Meni zvoni samo kad se netko zabuni… A pinč, moj Viktor i… priroda… to nije pravedno… To je jako nepravedno. Oprostite, uvijek sam se znala suzdržavati… uvijek. Uvijek! I sve je to inače istina… sve te riječi… koje su inače izdajice… Ja tako svake večeri… ali malo ljudi ima pse a svi imaju svoje probleme… i nitko ne želi razgovarati… A ja, vidite, gospodine, ne zovem tako… Ne radi se o meni… radi se, gospodine Stanislave, o našim psima… O njima se radi… o našim psima…

Gospođa N. je naglo spustila slušalicu na prsa. Njezino uznemireno srce nadjačavalo je glas koji je dolazio s one strane i gušio se u njezinoj flanelskoj haljini.

– Ali gospođo… halo halo… odakle zovete… gospođo… Viktor… pa ja slučajno… ja slučajno imam pinča… ali, gospođo, slučajno… halo…

Marija Peakić-Mikuljan/https://www.hkv.hr/HKV /Hrvatsko nebo