Dokument dijaloga samo produbljuje podjele

Prvi dio Dokumenta o dijalogu, koji je prošloga tjedna znatiželjnoj javnosti predstavilo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, u kojemu se objektivno vrednuje hrvatska povijest prošloga i početka ovoga stoljeća, kojemu nitko pošten ne bi mogao ama baš ništa prigovoriti, pokvaren je drugim dijelom koji sadrži preporuke o tome koje bi simbole kojih režima i u kojim okolnostima trebalo zabranjivati.

Tim drugim dijelom iz povijesti se skrenulo prema političkom kompromisu, izazvavši novi val strasnih sučeljavanja. Od onoga bitnoga časkom se zaglibilo u nebitno. Jedino su važni postali petokraka i pozdrav ZDS.

Cijelu stvar popravljaju izdvojena mišljenja skupine povjesničara (Željko Tanjić, Mladen Ančić, Ivo Lučić, Ante Nazor, Nevio Šetić, Nataša Jovičić, Vanja Ivan Savić) koji misle kako su bilo kakve zabrane nepotrebne i štetne, a ako se već nešto zabranjuje, onda je simbole obaju nedemokratskih ili totalitarnih sustava trebalo staviti u isti rang. Naime, iz Dokumenta proizlazi kako obilježja i jednoga i drugog nisu dobro došla, ali ipak je prevladao benevolentniji stav prema zvijezdi.

Zabranjivati mrtve simbole mrtvih režima (uostalom, Vijeće samo preporučuje, a konačnu će riječ donijeti Sabor) isto je kao suditi umrlom čovjeku.

Ogromnoj većini građana ove zemlje, a bilo bi zanimljivo i to istražiti, spomenuti simboli ne znače ništa, niti se za njih vežu niti im posebno smetaju. Oni su samo predmetom žestokih rasprava i svađa uskog kruga beznadno prošlošću opterećenih ljudi, a svađe se drugim dijelom Dokumenta samo probuđuju i produbljuju.

Prva je, čini se, za sada žrtva tih svađa bista Ive Lole Ribara. Bitka preko leđa naroda unutar tog uskog, ali glasnog ideološkog kruga vodi se između jugoslavenskog i endehazijskog sentimenta, a oba su danas, godine 2018., beskrajno deplasirana.

Jugoslavenstvo je, nakon svega što se događalo, nakon krvavih sukoba i strašnih zločina koje je ono proizvelo, nakon što je ono iz pozicije Hrvata značilo negaciju državnog prava i nacionalne slobode, vrijedno apsolutnog prijezira.

S druge strane, ono je razumljivo jer još ima ljudi koji su identificirani s bivšom državom, koji su u njoj bili povlašteni, koji su Beograd doživljavali svojim glavnim gradom i koji su nestankom Jugoslavije zaista izgubili svoju (emocionalnu) domovinu.

Današnja pak nostalgija za NDH i njezinim znakovljem vrijedna je žaljenja i potpuno je nerazumljiva. Jer, zašto se vezati uz propalu državu, kad danas imamo nezavisnu hrvatsku državu.

Nije li to baš davanje argumenata onima koji ne žele nikakvu hrvatsku državu? Ima još jedna bitna razlika. Jugoslavene nerijetko susrećemo u središnjim medijima, diplomaciji, kazalištima i na fakultetima, a ove druge tek po društvenim mrežama i forumima.

Josip Jović/Slobodna Dalmacija/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo