JOSIP MANOLIĆ vs. TOMISLAV KARAMARKO

JOSIP MANOLIĆ vs. TOMISLAV KARAMARKO

Josip Manolić politikom se počeo baviti 1937. godine. Već sljedeće godine postaje omladinski i sindikalni rukovoditelj. Za vrijeme Drugog svjetskog rata postaje organizacijski sekretar PK SKOJ-a za Hrvatsku. Po ustroju OZN-e, 1944. godine upućen je kao glavni zapovjednik u akciju “oslobođenja“ Bjelovara i okolice (što je temeljito i odradio). Manolić 1946. godine odlazi u Zagreb kao načelnik odjela za izvršenje kaznenih sankcija u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove (između ostalog, provodi utamničenje nadbiskupa Alojzija Stepinca). Godine 1948. postaje načelnik u Sekretarijatu unutrašnjih poslova NR Hrvatske. Kao visokorangirani dužnosnik Udbe, nadzirao je sve zatvore za političke zatvorenike u SFRJ. U međuvremenu, 1960. diplomira na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine postaje šef SUP-a (Sekretarijata unutarnjih poslova) u SFRJ. (izvor: Wikipedia)

Dakle, Josip Manolić, osoba s tako osebujnom reputacijom iz prošlosti, na općinskom je sudu oslobođen optužbe za klevete u procesu u kojemu sam ga tužio za nanošenje štete mom ugledu i časti. Iako smo tijekom procesa, što dokumentima, što svjedočenjem relevantnih svjedoka, dokazali da je Manolić lagao i klevetao, sutkinja, slobodnom prosudbom, zaključuje kako “nije utvrđena namjera” klevetanja. Dakle – čisti Manolićev altruizam. Oslobađajućom prvostupanjskom presudom Manoliću, sud nam je poslao poruku! Ako vas netko nazove udbašem, to u Hrvatskoj nije kleveta već to trebate sa zahvalnošću primiti kao kompliment.

Svjedoci Manolićeve obrane, Stjepan Mesić, bivši predsjednik RH, Krunislav Olujić, bivši ravnatelj UNS-a i bivši glavni državni odvjetnik i Ante Barišić, šef Udbe zadužen za kler, još uvijek profesor na FPZ-u, nisu na sud donijeli niti jedan materijalni dokaz kojim bi potvrdili Manolićevu klevetničku optužbu. Kako i bi kad je ta skupina imala samo političko-politikantske namjere. Za razliku od njih, moji svjedoci su bili autentični i argumentirani, jer su po prirodi svog posla i struke jednostavno znali istinu. Za tu istinu su svjedočili na sudu i na tome sam im zahvalan.

Ovi prvi i društvo kojem pripadaju pokušali su me uvući u svoju jazbinu kojoj nikada nisam svjetonazorski pripadao, a s obzirom na to da nisu uspjeli, zapravo su mi bili najbolji odvjetnici.

U ovom sudskom postupku, kao i u brutalnim difamacijama protiv mene za vrijeme predizbornih kampanja kada je Domoljubna koalicija nezaustavljivo pobjeđivala, pokazali su pred licem cijele hrvatske javnosti tko su oni, a tko sam ja.

Pokazali su još jednom da inzistiraju u nametanju podjele “MI I ONI”.

Da sam bilo kada svjetonazorski pripadao njima, danas bih vjerojatno bio premijer RH. Josip Manolić s pravom kaže “ ja sam pobjednik“! I, nažalost, u pravu je, jer u Hrvatskoj “sve još miriše na nju” – Udbu.