S. Vučko: Muče nas i tlače zabranjuju ono što je naše

Žele nam uzeti, sve što je izvorno i naše, a ostaviti nam komunističko znakovlje, koje nikad nije bilo naše. Teško da je bilo Hrvata, koji nije s tugom primio vijest, o zabrani starohrvatskoga pozdrava ZA DOM SPREMNI. Teško, da ima puno onih, kojima je Titina zvijezda petokraka bila draga i mila. Nju nam zabranili nisu, a sve zato, da nas više boli, jer sa Titinom petokrakom činili su ubojstva i mnogim Hrvatima nanosili boli.

Hrvat, opet tužan, stoji na pragu domovine svoje, u kojoj mu sudbinu neki drugi kroje. Ima li pravde i mira, za one, koji žele samo domovinu svoju koju sanjali su pradjedovi naši. I stalno nam drugi sudbine kroje i govore što je za nas najbolje. I dok Hrvat svoju domovinu sanja i misli da je ima, jer mnogi su u nju sve svoje dali a opet kao da smo bez nje ostali. Ništa nije kako Hrvat hoće, kako stoljećima sniva da se naša domovina u srcu ima i nježno skriva, da je za svoj dom spreman sve svoje dati ali nije spreman bez njega ostati.

Tko je taj, često se s tugom pitam, dok slobodnu svoju Hrvatsku snivam, da može rušiti i sve svetinje naše rušiti. Hrvat, opet nije svoj na svome, jer ništa nije, onako kako je sanja prije, dok je svojim životom branio slobodu svoje domovine. Koliko još svratišta mora proći, da bi do slobode mogao doći. Blaiburg tu je rana nas Hrvata, ubijenih jer su slobodnu Hrvatsku sanjali.Za dom svoj bili spremni i život dati. Koje li tuge, da nam opet sudbinu kroje oni koji ubili su naše heroje. Ima li igdje takove boli, kao kod Hrvata, koji svoju domovinu voli. Stratišta svuda oko nas , kosti nesahranjene, kosti razbacane za koje nikada nitko nije kažnjen bio. Ubijeni su samo zato, što su svoju domovinu htjeli. I danas u njoj slobodnoj, opet neki drugi upravljaju nama, i opet Hrvat stoji i pati dok nam drugi sudbinu kroji i zabranjuju ono što je naše i što Hrvat voli.

I neka čine što žele, al’ Hrvat će uvijek ZA BOGA I NAŠU LIJEPU – SPREMAN
biti, slobodnu je sanjati i u srcu je nositi.

Slavica Vučko/Hrvatsko nebo