Zašto i kako su ubijeni Ludvig Pavlović, Ante Paradžik, Miro Barešić i drugi hrvatski junaci iz narodnog sjećanja?

Što bi bilo s Hrvatskom da Puniša Račić nije ubio Stjepana Radića? Što bi bilo sa sudbinom Hrvatske u Jugoslaviji da Tito nije ubio Andriju Hebranga starijeg? Što bi bilo s Hrvatskom da su na ključna mjesta u državi došli pravi hrvatski domoljubi – Ante Paradžik, Blaž Kraljević, Miro Barešić ili Ludvig Pavlović?Nisu li njihova ubojstva ili sumnjive smrti početkom rata rezultat straha udbaških i drugih struktura za svoju sudbinu ukoliko netko od omražene „emigracije“ dođe na visoke položaje, zadobije (izbornu) popularnost hrvatskog naroda i počne djelovati u smislu čišćenja prošlosti i nataloženog mraka iz doba komunističkog totalitarizma?

Prije točno 27 godina poginuo je Ludvig Pavlović, posljednji preživjeli „bugojanac“ iz skupine koja je pokušala 1972. podići oružani ustanak protiv komunista i njihove diktature, te okupacije Hrvatske unutar tamnice naroda Jugoslavije. Stradao je, službeno, dok je skupina Hrvata u Hercegovini napala konvoj JNA.

Ludvig Pavlović i njegova obitelj prošli su pravu kalvariju u komunističkoj Jugoslaviji. Njegova smrt, kao i smrt još niza istaknutih hrvatskih domoljuba, u javnosti postavlja pitanje djelovanja umreženih struktura bivših komunističkih vlastodržaca i njihovog kruga od početka Domovinskog rata do danas.

Tog dana skupina hrvatskih gerilaca je (u vrijeme agresije JNA na Hrvatsku) napala u Hercegovini vojni konvoj. Tom prilikom na strani JNA poginuo je vodnik Vojko Čeh, a na hrvatskoj strani legendarni borac za slobodu hrvatskog naroda Ludvig Pavlović.

Tko je bio Ludvig Pavlović?

Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika hrvatskog iseljeništva, mladih domoljuba spremni se boriti protiv komunističkog režima koji je bio pandan najgorim totalitarnim sustavima svijeta. Pavlović se zajedno s ostatkom skupine pripremao za to u Austriji, a u Jugoslaviju su zajedno ušli 20. lipnja 1972. preko Dravograda. Ubrzo su otkriveni i došlo je do borbe sa pripadnicima JNA, TO i milicije, te se skupina razbila na manje dijelove.

Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom Vlasnovićem, Đurom Horvatom i Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Zbog njegove malodobnosti, Josip Broz Tito mu je smanjio kaznu na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude.

Pavlovićeva obitelj je bila sustavno maltretirana od komunističkih represivnih vlasti. Niz godina bili su uvjereni da je im je sin Ludvig mrtav jer su im tako priopćile jugoslavenske vlasti. Kada su doznali da je u zatvoru bilo im je zapriječeno posjetiti ga. Otac je više puta pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je umro 1980., a bratu Iki koji je jednom prilikom htio zaštititi oca od batina milicajac kundakom razbio glasnice. Iko je tada imao samo 16 godina, a zbog stalnog maltretiranja i batina pobjegao je u Njemačku.

S Arkanom, ubojicom hrvatskih domoljuba u inozemstvu, kriminalcem i suradnikom UDBA-e, Ludvig Pavlović je imao dio zajedničke prošlosti. Poslije sedam i pol godina u samici zatvora „Zenica“, Ludviga su premjestili u kaznionicu u Srijemskoj Mitrovici. Tamo se tada nalazio i Željko Ražnjatović Arkan. Sukob s poznatim kriminalcem i suradnikom UDBA-e bio je neminovan. Pavlović je Arkana pretukao i teško ozlijedio, zbog čega mu je ponovno dosuđeno novih osam mjeseci samice.

Ludvig Pavlović posmrtno je odlikovan tri puta: Redom Kneza Domagoja, Redom Nikole Šubiča Zrinskog i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Po njemu je nazvana HVO-a Postrojba za posebne namjene Ludvig Pavlović.

Misteriozna ratna ubojstva hrvatskih domoljuba – ima li UDBA prste?

Početkom rata 1991. u Hrvatskoj su se dogodila mnogobrojna ubojstva hrvatskih domoljuba i ljudi koji su imali veliki autoritet neupitnih vođa kod hrvatskog naroda kao borci za njegovu slobodu. Osim Ludviga Pavlovića, tu valja spomenuti i Miru Barešića, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića i još neke javnosti manje poznate domoljube.

Danas nakon 25 godina mnogi se pitaju da li su ta sva ubojstva bila samo plod slučajnosti ili je i tu bila vidljiva ruka zloglasne UDBE?

Ono što je vrlo očigledno da su stare komunističke strukture, osobito iz obavještajnih komunističkih krugova bivših zemalja Jugoslavije, umnogome zadržale svoje pozicije i privilegirane položaje u političkom i ekonomskom životu tih zemalja do današnjeg dana. Plod je to infiltracije u nove države od samog početka i nedostatka lustracije. Tek sada neke stvari izlaze na vidjelo, osobito nakon presude Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj. No, očito je da se i to suđenje nastoji medijski i politički baciti u zaborav, da se ne bi neka važna pitanja iz prošlosti stavile opravdano u žižu hrvatske javnosti.

Stare umrežene strukture pažljivo čuvaju svoju vlast i utjecaj preko svojih nasljednika, medija, političkih stranaka, provedene tajkunizacije mahom iz njihovih redova i opće raširene utjecajne mreže u hrvatskom društvu.

Zbog toga nitko i ne pomišlja istražiti smrt Ludviga Pavlovića, Mire Barešića, Ante Paradžika ili Blaža Kraljevića. Kao što nije niti Stjepana Đurekovića dok nam stranci nisu donijeli pravosudnu zakonsku presudu o krivici dvojice udbaša.  U Hrvatskoj to nitko ne želi jer su te moćne strukture htjele (i hoće) očuvati sve privilegije i domoći se ekonomske, političke i medijske vlasti. Prepreka u tome u Hrvatskoj su im bile dvije skupine ljudi: nepotkupljivi hrvatski domoljubi koji imaju junački status u hrvatskom narodu i povratnici iz dijaspore koji su živjeli i odrasli u pravoj demokraciji završavajući pri tome doktorate iz raznih područja, kao i dokazanu uspješnost u ekonomskim vodama zapadnog slobodnog svijeta. Ti ljudi nisu bili podobni tim zaplotnjačkim strukturama i predstavljali su im veliku smetnju i opasnost. Stoga je veliki broj njih sustavno potiskivan ili ignoriran, a oni koji su imali kultni status nepodmitljivog heroja i mučenika su ubijeni pod sumnjivim okolnostima.

I zato se opravdano postavlja pitanje: kako bi izgledala Hrvatska da se provela pravedna lustracija, da nisu ubijeni ljudi koji su u hrvatskom narodu imali status narodnih junaka u vrijeme komunističkog mraka i da su na ključne položaje u državi došli oni koji su bili istinski borci za slobodu hrvatskog naroda, kako u komunizmu tako i u Domovinskom ratu?

Je li kasno ili ima još uvijek vremena da se ostvare slobodarski ideali Ludviga Pavlovića?

narod.hr/ https://narod.hr/Hrvatsko nebo