Vesna Ujević: SLUŽIMO LI SE BOGOM ILI MU SLUŽIMO?
Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. (Iv 3,19)
Obećanje vječnog života Isusovom Pashom postaje dohvatljiva stvarnost. Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama, donosi Luka Isusove riječi upućene apostolima uoči posljednje večere. Izuzmem li Ivanovo evanđelje ovo mi je najdraža rečenica Svetog Pisma. Isusova čežnja toliko je snažna da je gotovo opipljiva. Iako znamo da je Isus blagovao s apostolima, dakle čežnja se naizgled ostvarila, ipak, ona, kao da se odnosi na drugo, nešto gotovo neostvarivo. Govori li možda Isus o Velikom petku kad će slaviti Pashu na križu, prilično osamljen, jer će se apostoli svi osim jednoga u strahu i panici razbježati? Ili o nekoj budućoj Pashi?
Naše su pričesti ili bi to trebale biti, obnavljanje i ponavljanje Pashe, Vrata označena Jaganjčevom krvlju, prolaz u Crvenom moru života trajno otvoren pred raširenim rukama Otkupitelja i Spasitelja. Pa jesu li naše večere za stolom Gospodnjim, naše pričesti, Isusu utjeha ili ponavljanje loših stereotipa? Ostvaruju li se u njima Isusove čežnje za nama ili smo i sami nepostojane kukavice u nizu Velikih petaka osobne povijesti?
Ljudski gledano, pitaš se, ima li smisla gubiti život, rasipati ljubav za one na koje ne možeš računati, one koji su te u najmanjoj ugrozi spremni izdati?
U Isusovoj priči ima smisla. Ljubiti i čekati…
Nakon što ga blagujemo u pričesti, bivamo li poput Petra koji ga je zatajio štiteći svoj zemaljski život ili poput Jude koji ga izdaje jer se na neki način osjeća prevaren u svojim očekivanjima? Ili ima u nama Ivana, ljubljenog učenika?
Isus je apostolima oprao noge poučivši nas da je došao služiti, On, Sin Božji. Pozvao nas je da i mi činimo tako. A mi, često, umjesto da služimo Bogu i bližnjem, služimo se Bogom, čineći od Njega koji je Svrha, sredstvo za postizanje osobnih ciljeva. Koristimo vjeru kao zakrpu na životu ili nam postane modni detalj kojim zaokružujemo stil življenja i sliku o sebi. Kada se pored zakrpe nakon nekog vremena podere tkanina i iskrsne nova rupa, modni trendovi se promijene, što onda?
Dogodi se da Bog prestane servisirati naše ideje, želje i idealne planove za život pa mu, prigovarajući, okrenemo leđa. To nije problem nekih drugih ljudi, drugih vjernika, to je moj problem s kojim sam svakodnevno suočena i s njim se trajno obračunavam. Sa sobom se obračunavam. Ali dokle god sam spremna na ovu borbu, dobro je, ima nade za mene. Ne daj Bože sljepoće i odustajanja.
Riječ po kojoj smo stvoreni sišla je na zemlju da bi nas ponovo stvorila iz duha, vode i krvi, oblikovala nas u novu verziju nas samih. Poslanje Riječi je: od manipulativnih ljudi koji se služe Bogom roditi ljude koji služe Bogu.
Proći kroz noć Maslinskog vrta, noć pustinje i u toj se noći odlučiti za Boga, za ljubav, služenje, za križ… To je ono čemu se Isus od nas nada. Za tom odlukom čezne svom dušom, ne za svoju korist nego zbog lude zaljubljenosti u svakog čovjeka. U mene i tebe, u naše mile i naše omražene.
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? – vapio je Isus s križa, pa ipak do kraja ostaje vjeran poslanju i svojoj čežnji za dušama. Iz Isusovog natečenog, bolnog, umornog, fizički slijepog oka klizi posljednja suza. Pored njega šutljivi anđeo hvata suzu na dlan. U toj Gospodinovoj suzi sjaji se i blista neizmjerna ljubav. Svi su u suzi, jer je došao i umro da u ljubavi sačuva sve.
Ne vapi samo Isus Bože moj, Bože moj… i ljudi kraj nas vape, javni ili anonimni, pravedni i nepravedni. Često smo i mi sukreatori situacija koje dovode do bolnog vapaja.
Za vrijeme Isusovog javnog djelovanja pismoznanci, glavari svećenički i Veliko vijeće bjesomučno su tražili način kako bi Učitelja eliminirali iz javnog života, podboli narod da mu okrene leđa, nahuškali javno mnijenje protiv njega. Svjedoci smo da se slične situacije ponavljaju u našim vremenima. Krene polako, izokola, dok se ne zakotrlja lavina. Neko Veliko vijeće, skriveno u svojim odajama, odluči ukloniti nepoželjnu osobu i podigne hajku, a mi lako nasjednemo lukavo plasiranim poluinformacijama, konstrukcijama, izvrnutim tezama, podatcima izvučenim iz šireg konteksta i nahrupimo na čovjeka. Nije važno radi li se o pravednoj ili ne pravednoj osobi, jer svakim sudjelovanjem u linču mi postajemo nepravednici i sluge Zloga. Ima tu i pranja ruku, držanja po strani, spremnosti na bijeg i bijega, a ipak svi smo, kakvi god bili, u istoj Suzi Isusove neizmjerne ljubavi. I progonitelji i progonjeni.
Farizeji i pismoznanci bili su uvjereni da služe Bogu. U neku ruku, bili su u pravu. Njihovo služenje Bogom, Njemu je poslužilo da se izvrši plan Spasenja. Muči me zastrašujuća misao – Što ako sam i sama farizej uvjeren da služi Bogu, a stvarnost je drugačija?
Dobar je strah Gospodnji, kaže sveti pisac.
Duše Sveti, molim te, daj mi dar Straha Božjeg koji će me nukati na stalno preispitivanje vlastitih misli, riječi i djela. Daj mi dar Mudrosti i Razuma u propitivanju mogućnosti prema istinskijem služenju Bogu i bližnjima. Ispuni mi dušu čežnjom da odgovorim Isusovoj čežnji za dušama.
Vesna Ujević /Hrvatsko nebo