D. Tkalec: Ukleti stan
Priča započinje 31.08. 2007 godine, u Osijeku. Glavni likovi priče su tročlana obitelj iz spomenutog grada, koja je do tada živjela u podstanarskom stanu. Zbog vlasnikove odluke da proda stan u kojem su bili podstanari, odlučili su zatražiti stambeno zbrinjavanje – koje su i dobili. Samo kakvo, e to je već neka potpuno drugačija priča.
Jeste li se ikada osjećali toliko nemoćno da ste se od muke počeli smijati? Jer ako niste, ja jesam, pa mogu s vama podijeliti svoje iskustvo. Kada sam prvi puta prekoračila prag stana u kojem živim već skoro 11 godina, htjela sam pitati roditelje jesu li ozbiljni. Stan se nalazi u minijaturnom naselju, u još minijaturnijim zgradama koje su sagrađene 1960-tih godina prošlog stoljeća – to su one zgrade, znate, u kojima se kao izolacijska tvar koristila trska – ali to je bio najmanji problem. Pri ulasku u stan, koji smo od milja nazvali “mišja rupa”, zapuhnuo nas je snažan miris – “joj Doro, ne brini, nitko dugo nije otvarao prozore – izračiti ćemo mi to!”, rekla mi je tada mama, vječiti optimist. Budući da je u hodniku mračno, posegnula sam za prekidačem da upalim svjetlo, ali na zidu nije bilo ničega – gledajući pobliže, shvatila sam da u stanu nema niti jednog prekidača za svjetlo ili utičnice. Nije bilo ni lustera. Ali čak ni to nije bio najveći problem. Podovi, prekriveni plavim tepihom koji je bio ukrašen mrljama čudnog oblika, čudne boje i još čudnijeg mirisa – (ne brini, izračiti ćemo) – su bili koliko toliko u redu, ako zanemarimo da u kuhinji nema parketa, već sami beton. Što se mene tiče, dobro smo prošli u pogledu podova; mogao nas je dočekati zemljani pod, kao u onim slatkim seoskim kućicama koje su nastale 1900-tih godina. Renovacija je počela. Stan je tjedan dana izgledao kao ratna zona – razni majstori, obiteljski prijatelji i poznanici danima su se izmjenjivali kao na pokretnoj traci. Zadatak je bio jasan: osposobiti stan prije početka školske godine i učiniti ga koliko-toliko odgovarajućim za život.
Voljela bih vam reći da smo uspjeli u tome. Voljela bih vam reći da je ona naivna jedanaestogodišnjakinja uspjela zadržati svoj entuzijazam. Prvi dan radova smo proveli guleći tapete sa zidova u sobi. Očekivali smo da će to biti gotovo za tili čas, ali upravo suprotno – taj zadatak se protegao na sljedeća dva dana. Kupaonica je bila jedini izvor vode – s obzirom na to da je prethodni stanar skinuo kuhinjsku slavinu sa zida – stoga smo svu vodu uzimali iz kupaonice; trećeg dana radova, kupaonski prozor je otpao sa šarki, i time zamalo ubio osobu koja se tada nalazila u kupaonici. Ali u redu, sve je nekako napredovalo – stan nije bio savršen, ali barem smo imali prekidače za svjetlo. “Cijeni male stvari/pobijede…” i sve to.
Ali, što će vam prekidači za svjetlo kada nemate struje?
Nekoliko tjedana nakon službenog useljenja, došla sam kući iz škole s planom da upalim televiziju, uzmem si ručak i čekam roditelje da se vrate kući s posla. Samo što se televizija nije upalila, u hladnjaku nije gorjelo svjetlo a na vratima me dočekala obavijest od HEP-a. Struja je isključena zbog nepodmirenog dugovanja od oko 4.000 kuna. Čak i s 11 godina i vrlo lošim poznavanjem matematike nije mi bilo jasno kako se u samo nekoliko tjedana mogao stvoriti tako veliki dug. Pa, dug nije bio naš, već od prethodnog stanara, kojeg vlasnik stana nije mogao pronaći, pa su dug odlučili nakalemiti nama. Dobro pogađate, platili smo ga, iako nije bio naš. Tu sam počela vjerovati da je stan zaista uklet.
Tijekom dugih 11 godina, nastao je poduži popis svih nezgoda i problema; je li vas ikada udarila struja? Čudan je osjećaj, kao da vam trnci prolaze cijelim tijelom; ili u mom slučaju rukom, istom onom kojom ste dotaknuli prekidač za svjetlo u kupaonici. I koji se već tri puta do sada zapalio. Nekoliko puta smo upozorili vlasnika stana na zastarjele i dotrajale električne instalacije, ali oni tvrde da “u proračunu nema novca za renovaciju, morate se sami pobrinuti za to.”
Ali ono što vlasnik stana ne shvaća je to da smo mi već renovirali ovu rupu bez dna koja guta novac kao nezasitna tasmanijska zvijer. Zamijenili smo prozore, sve sanitarije u kupaonici (zato što je u zidu puknula cijev i izazvala vodena oštećenja u stanu ispod nas, koje smo, također pogađate, platili mi). Sav novac je otišao u našu “mišju rupu” – u kojoj se sada pojavila i vlaga. Prije dvije godine, zamijenjena je fasada – što zbog neadekvatnog rada, što zbog starosti cijele zgrade – sada kao posljedica toga, vlaga nemilosrdno jede sve pred sobom. Ormare, odjeću, knjige, moja pluća… Sada više ne vjerujem da je stan zaista uklet, jednostavno to znam i prihvaćam kao činjenicu.
Sredstava, kao ni volje, za daljnje ulaganje više nemamo. Vlasnik stana je MUP RH; očuh je kao njihov djelatnik imao pravo na stambeno zbrinjavanje. I dobio ga je. Puna 32 m2 – za troje ljudi. Ono što je stvarno zanimljivo je to da članova kućanstva ima dvoje – moj očuh i moja majka. Ja kampiram ispred zgrade, pasući travu, a kada su dobre volje – povremeno me uvedu u stan i daju mi da prespavam u njemu. Tako barem ispada prema Ministarstvu Branitelja i MUP-u. Ja se nigdje ne vodim kao član kućanstva – osim kada moja primanja treba pribrojiti očuhovim, za tzv. “računanje prosjeka”. Onda smo i ja, a i naš kućni ljubimac, članovi kućanstva.
Očuh je zatražio drugi stan od Ministarstva Branitelja, na temelju toga što je hrvatski branitelj dragovoljac, zauzvrat, ponuđena su mu sredstva za adaptaciju, koja je prihvatio i krenuo prikupljati papirologiju. Ali, na kraju se ispostavilo da ni na to nema prava. Stoga, gospodine ministre, svi zamjenici i u konačnici MUP RH, vlasnik stana – pitam vas, što mi je činiti? Što mi je činiti kao osobi koja je uložila, i još uvijek ulaže, sve što ima u ovu “mišju rupu”? Gdje god pitali, kome god se okrenuli, svi kažu isto – “mi ne znamo”. Što mi je činiti u ovoj neprestanoj borbi s vjetrenjačama? Gospodine Željko Motik, koji ste svesrdno i prepredeno uvjerili moje roditelje kako imaju pravo na sredstva za adaptaciju, što mi je činiti? Što mi je sada činiti s tom lažnom nadom? Smiješna stvar, nada, kada vam je netko probudi, teško se riješiti osjećaja razočaranja koji slijedi za njom. Ne tražim ništa – osim adekvatnijeg životnog prostora, ili adaptacije ovog koji imam – iako imam zakonske osnove tražiti puno više od toga. Ne tražim ništa, jer vodim se onom “ima i onih kojima je gore od mene, neka daju njima” – ali mislim da ću promijeniti taktiku od sada pa nadalje.
Pomirili smo se s time da nas MUP već godinama magarči i pravi budalama, ali nismo isto očekivali i od Ministarstva. Je li u pitanju nesposobnost, nebriga ili nešto treće? Mari li u Zagrebu itko za one koji su im osigurali njihova mjesta na kojima danas samodopadno sjede? Iz viđenog, zaključila bih da je odgovor na to pitanje ne. Osim ako osoba u pitanju ispred imena nema ona četiri divna slova – HRVI. Onda su sva vrata otvorena, sva prava dostupna. Isti takvi imaju obraza doći na prosvjed u pratnji supruga, kojima s ruke visi torbica od 10.000 kuna. Stoga, generale Medvede, pitam vas kao naivna i ‘zelena’ 21-godišnjakinja koja nema čin generala, već je obična krava koja svojim porezom financira ovu lijepu našu, tko tu koga pravi glupim?
D. Tkalec/Hrvatsko nebo