Osvrt na članak objavljen 22. siječnja 2018. u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom „UZALUD TRAŽIMO 43 i POL MILIJARDE EURA OD SRBIJE“

Nije mi poznato da je Republika Hrvatska ikada službeno zatražila od Republike Srbije ili Crne Gore plaćanje ratne štete napravljene na tlu Republike Hrvatske u agresorskom ratu, pa ne može biti govora o uzaludnom traženju. Poznato je da su hrvatski logoraši u crnogorskim logorima svojom tužbom, bez državne potpore, dobili neku naknadu od Republike Crne Gore.

– Uvod u članak glasi: “Da Hrvatska nema načina da dobije reparaciju od Srbije, ne smatraju samo srpski pravnici, koji naglašavaju da pitanja reparacije nema nigdje u europskom pravu“.

Mišljenje: Naše potraživanje i ne ovisi o nekim europskim pravima. EU ne regulira sve postojeće zakone u državama članicama. Npr. Zakon o vlasništvu donosi svaka članica individualno prema svojim prilikama, pa tako i mnoge druge. Republika Srbija nije EU članica pa se na nju i ne mogu primjenjivati EU regulative. Sve uspavane velike EU članice nisu niti sanjale da na Balkanu postoji Republika Srbija i Crna Gora koje žele ratom proširiti svoj teritorij, one ne žele prihvatiti taj agresorski rat već sve stavljaju, uz podršku nekih hrvatskih političara, pod građanski rat.

– Prema navodu u članku ratni ministar Andrija Hebrang je predložio „formiranje povjerenstva za ratne istine“.

To je još jedno odugovlačenje. Državna revizija za popis i procjenu ratne štete je 2006. godine napravila opsežan dokument i utvrdila da ratna šteta od u Hrvatskoj u razdoblju 1990. – 1999. Iznosi 236 431 568 000.- kuna ili oko 32 milijarde eura. Knjiga dr. Ante Nazora „Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih“ morala bi biti priručnik svakom političaru, novinaru i povjesničaru. Puna je dokumentiranih podataka i na stranici 380-oj je navedeno da prema najnovijim istraživanjima ukupna izravna i neizravna ratna šteta u RH-oj od 1991. do 2004. iznosi oko 142 milijarde US dolara (1 US dolar = 6,36 kuna) ili oko 903 milijarde kuna.

– Dalje se u članku citiraju riječi g. Davora Stiera: „Hrvatska od Srbije može naplatiti štetu prema Sporazumu o normalizaciji odnosa između RH-e i SR Jugoslavije, koji je potpisan 23. kolovoza 1996. Sporazum je potpisao Mate Granić.

Zakon o potvrđivanju sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije

Nitko ne navodi da je Sporazum, bar u Hrvatskoj, postao zakon. Zakon o potvrđivanju sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije objavljen je u dijelu NN međunarodni, broj NN/10/1996.

Članak 1. glasi „I ugovorne stranke poštuju jedna drugu kao neovisne, suverene i ravnopravne države u okviru svojih međunarodnih granica“.

Članak 5. „Polazeći od povijesne činjenice da su Srbija i Crna Gora postojale kao neovisne države prije stvaranja Jugoslavije, a imajući u vidu činjenicu da je Jugoslavija produljila međunarodnopravni subjektivitet ovih država, RH konstatira postojanje državnog kontinuiteta, Savezne republike Jugoslavije“.

Članak 6. “Ugovorne stranke obvezuju se da se bez odgode ubrza proces rješavanja pitanja nestalih osoba pri čemu će obje Ugovorne stranke odmah razmijeniti sve raspoložive podatke o tim osobama“.

Članak 7. , 5. i 6. stavak „U roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, Ugovorne stranke sklopiti će Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji ne će uključivati sudske postupke. U cilju provedbe obveza iz ovog članka osnovat će se, u roku od 30 dana od potpisivanja ovog Sporazuma, zajednička komisija sastavljena od po tri predstavnika svake ugovorne stranke.

Ovaj Sporazum sastavljen je u dva izvornika na hrvatskom i srpskom jeziku, pri čemu su oba teksta vjerodostojna. Ovaj Sporazum privremeno se primjenjuje od dana potpisivanja, a stupa na snagu kada se ugovorne stranke međusobno diplomatskim putem izvijeste da su ga potvrdila njihova nadležna tijela.

Pitanja koja se postavljaju

PITANJA na koja bi trebao dati odgovor istraživački novinar ili djelatnik Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija:

– jesu li Sporazum potvrdile nadležne službe Savezne Republike Jugoslavije,

– jesu li potvrđene međunarodne granice prema Badinterovoj komisiji ili stanju u SFRJ,

– zbog čega i tko je odgovoran da i 21. godinu nakon potpisivanja Sporazuma Hrvatska traži svoje nestale,

– je li Sporazum napravljen samo za zaštitu srpskih povratnika

– jesu li ugovorne stranke sklopile dodatni sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu koji ne će uključivati sudske postupke i odnosi li se to samo za naknadu oštećenim fizičkim osobama a ne i na štete nanesene državnoj i crkvenoj imovini n.pr. željeznicama, rušenje brane na Peruči i drugima?

– U članku se navode razna mišljenja uglednih pravnika iz Hrvatske i Srbije o mogućnostima ili nemogućnostima traženja plaćanja ratne štete od strane Savezne Republike Jugoslavije i njezinih sljednica Republike Srbije i Republike Crne Gore.

To dovodi do zbrke i nerazumijevanja kod građana. Politika bi morala objasniti stanje, prijedloge i načine o rješavanju pitanja koja su postavljena u javnosti. To je i plaćanje ratne štete. Neinformiranost i nagađanja doprinose samo nezadovoljstvu i nepovjerenju u izvršnu i zakonodavnu vlast. Ako je potrebno moralo bi se podnijeti novu tužbu, za koju nije potreban, bar mislim, pristanak Srbije i Crne Gore. Političari plaćeni proračunskim sredstvima moraju konačno pročitati i proučiti presudu Stalnog suda u Haagu za genocid, u kojoj naša tužba nije u cijelosti prihvaćena, ali je u njoj navedeno i utvrđeno kako je Srbija agresor u cilju stvaranja homogene velike Srbije i pritom učinila niz genocidnih radnji. Kako se ne vjeruje našim stručnjacima onda neka se angažiraju strani odvjetnici, znalci za takova pitanja i ustanove imamo li pravo na tužbu kao država ili pojedine oštećene fizičke ili pravne osobe. Riješite to pitanje. U presudi je navedena Srbija a ne četnici ili paravojne jedinice u Hrvatskoj.

– U članku se između ostalog navodi: „Kada je na dnevnom redu bilo otvaranje poglavlja o pregovorima sa Srbijom, službeni Zagreb je zahtijevao da se u pregovore uvrsti pitanje ratne štete. Od toga se brzo odustalo jer su europski političari odbijali da se to bilateralno pitanje Beograda i Zagreba uopće razmatra na putu Srbije prema EU-u. Tada je veliku ulogu u deblokadi Srbije imala Angela Merkel, koja je na jednoj radnoj večeri javno ukorila tadašnjeg ministra Mira Kovača. Ubrzo nakon toga hrvatske vlasti su glasale za otvaranje poglavlja Srbiji“.

Tko može građanima Hrvatske odgovoriti i objasniti pitanja: Koji hrvatski političari mogu snositi posljedice i odgovornost za danu suglasnost za otvaranje poglavlja Srbiji bez da se je riješilo dogovorene obveze iz Sporazuma? EU političari su odbili da se bilateralno pitanje uključi u pregovore a nisu generalno to odbili kao da mi nemamo na to pravo, ako je u članku ispravno navedeno. Pokušava li kancelarka Merkel zbog svoje gospodarske moći diktirati cijelu europsku politiku? Zbog čega se naši političari ne bore za vlastiti narod i boljitak svih građana, a u to se ubraja i traženje plaćanja ratne štete zbog koje je još i danas većina građana na rubu ili već u siromaštvu? Koje koristi ima RH od tog beskičmenjaštva i puzanja? Je li i to jedan od razloga što Srbija ne ispunjava nikakva hrvatska traženja, jer ju EU političari ionako u svemu podupiru na putu u EU? Stvarno imamo korektne prijatelje.

Zbog čega nitko ne predlaže dopune npr. Zakona o Vladi i drugih institucija sankcije za one političare koji u svom djelovanju rade ili su radili protiv interesa RH-e ili nisu radili baš ništa?

Mira Ivanišević/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo