Ivica Ursić: Mesar i lubin lešo
Hagiografija je djelo u kojem se opisuje život nekog svetca. Riječ hagiografija dolazi iz grčkih reči Agios (ἅγιος “sveti” ili “svetica”) i graf (γραφή, “pisanje”). Hagiografije su bile omiljena lektira srednjeg vijeka. Često su pune neobičnih događaja i fantastičnih doživljaja, a njihove pisce su tadašnji vladari plaćali da im poju hvale. (izvor: Wikipedija)
Prije neki dan „Slobodna Dalmacija“ je pod krinkom intervjua s jednim vrijednim „pašticerom“ (slastičar) nastavila svoj hagiografski opus o neprežaljenom maršalu JBT.
Kao i svaka hagiografija tako i ova ima svoje dijelove koji postoje kao mit ali marljiva i predana hagiografkinja ne propušta navesti ih. U ovom slučaju to su. „JUS“, „Jugobanka“ i nikada prežaljeni „K-15“.
„Pašticer stare škole“ iskorišten je kao „šponda“ ne bi li se hagiografija maršala JBT lakše progutala i probavila, jer što bi netko o „pašticeru stare škole“ uopće i vodio računa „… da se njegovim kolačima nije sladio maršal Tito osobno!“
Dežurna hagiografkinja druga Tita (L. G.) „od šponde“ doznaje da je maršal bio „jedan izuzetno jednostavan i ljubazan čovjek“, za čijeg je života intervjuirani „pašticer stare škole“ dobio stan na Mertojaku, pa „penziju“ i to nakon 35 godina „sretnog“ rada.
Priznaje se da se je puno radilo i da plaća nije bila „osobito visoka“ ali nije kasnila. I onda bi došao onaj famozni „K-15“ koji je sve probleme rješavao, a bilo je i onih legendarnih „viškova“, kako bi se lakše podnijelo beskonačno čekanje u nepreglednim redovima za čekanje onoga čega nije bilo (kruh, kava, benzin, plin… sloboda…).
Zaključak – „sve u svemu pristojno se živjelo“.
I teče štorija našega „pašticera stare škole“ i čoviku, da i ne će, poteče voda na usta. Vidi se da zna svoj posal, a kad povrh svega imaš sladoled s „pravim sastojcima, mlijekom, maslacem, voćem, čokoladom, atroke (valjda „altro-ke“) danas, od praška i s falšim aromama“ onda ti se pari da sediš u Vilu Dalmaciju i papaš fantaziju od „đelata“ (gelato, it. – sladoled).
Inače … „Priča vile počela je prije više od stoljeća. Na marjanskoj obali 1914. poduzetnik Franjo Schiller izgradio ju je kao vilu ‘Shiller’, da bi 1947. godine očito u oko upala Josipu Brozu Titu pa ju je tadašnja vlast konfiscirala, zajedno s rezidencijalnim dijelom, preimenovala u vilu Dalmaciju te je uredila za boravak prvog čovjeka Jugoslavije. Od tada pa do danas ova marjanska ljepotica poznata je kao Titova vila.“ (https://punkufer.dnevnik.hr)
Ma onda ti sve pokvari jedna stvar.
„Iznenada i najčešće u tajnosti, bez pompe, stigao je Josip Broz Tito“.
Zamislite ljetni dan, hladovina, konfiscirana villa, fantazija od sladoleda i stane pred vas mesar krvavih ruku… krvavih do do lakata.
I tu svaka priča o „pašticeru stare škole“ neumitno skončava. Nakon što su maske pale vi se nalazite oči u oči sa hagiografijom jednog od 10 najvećih zločinaca u modernoj povijesti. Nije ovdje bitan vrijedni slastičar (ni kriv ni dužan izmanipuliran i iskorišten) bitna je lauda masovnom zločincu koji se je „krijepio finim slasticama, tih kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina u Vili Dalmaciji“.
„Deklariranom bonvivanu“ (kako mu tepa dežurna hagiografkinja L.G.) godio je „kraljevski tretman“ ali jadnik je imao „nešto povišeni cukar“ pa su deserti trebali biti – lagani.
„Maršal je (stoji u ovoj hagiografiji) bio vrijedan čovjek. Ustajao je u pet ujutro i lijegao oko pola noći, a po cijeli dan je radio u svom kabinetu. Volio je pojesti čak i vojnički fažol, ali iza njega je uvijek hodao doktor koji bi ga brzo ‘fermao’.
Najviše je uživao u lubinu lešo.
Prije nego što bi konzumirao ribu, Titov osobni liječnik bi joj pregledao oko kao da je dragi kamen, onim kanoćalom, da bi se uvjerio u svježinu. Ništa se nije prepuštalo slučajnosti.“
Doznajete kako maršal nije volio rožatu ali je volio princess-krafnu.
E, da… nisu zaboravili ni drugaricu Jovanku koja je „bila pristojna i umjerena kao i Tito. U Vili Dalmaciji tijekom njihova boravka nikad nije bilo pretjerivanja niti prejedanja.“ (SD)
Kako se je ova priča o „pašticeru stare škole“ bližila kraju, tako je pred mojim očima izranjala monstruozna hagiografija zločinca svjetskog kalibra.
Mučnina te obuzme kada vidiš s koliko se strasti pokušava pokvareni i smrdljivi kolač obložiti primamljivom glazurom ne bi li se zavarao onaj kome se servira.
Neki ljudi imaju dobar „štumik“ i u stanju su svašta konzumirati. Bez posljedica. Ali nije problem u njima.
Problem se javlja kada ti netko namjerno servira pokvareno i smrdljivo jelo, a želi te uvjeriti kako je to za tebe dobro i ukusno.
Odlično čak.
Kada ti usmrđenog „lubina lešo“ podmeće pod vrsnu deliciju.
Pa da ti uz njega servira i „K-15“ – neprobavljivo je.
I gadljivo.
Do povraćanja.
Ivica Ursić /Hrvatsko nebo
One thought on “Ivica Ursić: Mesar i lubin lešo”
Comments are closed.
Ko je tog Titu odgajal da je sa svinjske prešel na ljudske glave, ispada da se svinjetina ipak nesme jesti, a više nije ni tak fina, pa ni prcuto nije što je nekad bio.