Gordana Zelenika: Novi uzorak odgojenih gotovana “tata kupi mi auto“…

U Americi se termin “Millennials”koristi za novu generaciju odgojenu u klimi velike osobne važnosti, u klimi stalne afirmacije prosječnih talenata koji misle da su najbolji, da su njihovi osjećaji jako važni i da ih nitko ne smije povrijediti, da je zajednica obavezna brinuti o njihovim potrebama te da samo zato što postoje imaju pravo tražiti što hoće a svijet je dužan odgovoriti na njihove zahtjeve.

Pod reflektorima postkomunizma  ovdje prepoznajem potomke Tzv “ antifašista “a i novu generaciju razmaženih gotovana, vječnih tražitelja krivice za njihovu nesposobnost, lijenost, nezainteresiranost, rođenih talenata koje nitko ne prepoznaje, slabića i poluproizvoda koji sanjaju dan kada će se čitati neka oporuka, kada će dobiti na lotu ili konačno natjerati roditelje i okolinu da udovolje njihovim željama.

Na svu sreću, u zalasku Partije, na njihovim obzoru se ukazuju neki zidovi, pametni, mostovi i glasovi koji im šapuću da to može proći.

Jer u svijetu u kojem je sve liberalno i anarhično, lovi se dobro .. ‘ko u mutnoj vodi.

Tako potomci elitiziranih opančara i antifašista i novi uzorak odgojenih gotovana “tata kupi mi auto“ zapravo nemaju puno razlike u svojim htijenjima.

Useljavanje u tuđe stanove i vožnja tuđeg auta, bio on državni ili obiteljski, drži ih skladno na istoj valnoj duljini.

Cilj je obmanuti, manipulirati i kapitulirati.

Sredstva su slična.

Zaštićeni u svojim domovima, udrugama, umjetnosti, novinarstvu ili pseudoznanosti, ekipa je uredno spremna sebe prikazati kao vječnu žrtvu, manjinu, posebnu grupaciju, alternativne i istraživače.

Oni su uredni u raznoraznim performansima.

Jedni svoje psiho drame odigravaju za ukućane, drugi na daskama, TV emisijama i novinama.

Sve dok imaju publiku, stvar prolazi.

I one koji plaćaju karte, gledaju i o njima razgovaraju.

Psiho drame su odličan način liječenja na psihijatriji i prihvatljive dok se na njih gleda tako i nemaju svesrdnu podršku ili države ili roditelja.

Pokret takvih dramatičara slobodno možemo nazvati Frljićizam.

Od nivoa obitelji do svijetla pozornice ma gdje ona bila.

Par lijepih poruka takvima iz američke literature:

1. Nikoga nije briga za vas subjektivni doživljaj stvarnosti koje nazivate osjećajima. Realnost je da pored vas postoje drugi ljudi koji istu stvarnost doživljavaju drugačije i neće prestati samo za to što ste se vi rasplakali ili stalno cvilite.
Izigravanje vječne žrtve nije doživotno isplativo zanimanje.

2.Ne možete biti ono što ste zamislili jer vaše vrijednosti prije ili kasnije idu na tržište gdje vas neće štiti roditelji i financirati oni ili država.

3.Ne gubite vrijeme na uvježbavanje uloge vječne žrtve, profesionalne, obiteljske i sudbinske, u traženju neprijatelja da bi opravdali svoju egzistenciju.

4. Samo zato što živite i dišete ne obavezuje ni društvo ni obitelj da se o vama brine, osim ako niste ozbiljno onemogućeni istima bilo što vratiti.

5. Možeš živjeti i misliti kako hoćeš dok to ne ugrožava slobode ljudi oko tebe, ali ne možeš tražiti da drugi ljudi o tvom životnom stilu nemaju svoje mišljenje, javno ga komentiraju ili kritiziraju.
Tvoji osjećaji nisu zakonom zaštićeni, moja sloboda govora bi trebala biti .
Osim ako živimo u totalitarizmu.
Tada nije.

6. Privilegiran si samo time što živiš na ovom kontinentu.

Da , svi imamo pravo govora.

Onima koji u rukama drže medije i novine je garantirano .

Garantirano je i svim udrugama koje financira država.

I “ umjetnosti “ koju financira država.

I nekim znanstvenicima.

I svakome kojem može bit….

Kojem kupovanjem mira, okretanjem obraza, vraćanjem kruha druga strana to dozvoli.

I blagoslovi svojom šutnjom.

Gordana Zelenika /Hrvatsko nebo