Zakon o obvezi hrvatske šutnje na Zapadnom Balkanu i Europskoj uniji

Prošli tjedan uputio sam uredništvu jednoga portala pismo. „Kao Vaš redoviti čitatelj dopuštam si pravo da Vam kažem sljedeće: Impresivna je fotoreportaža sa sprovoda preminulom Predragu Luciću. Vjerujem da ćete napisati u budućnosti i kritički osvrt na njegovo novinarsko, književno i redateljsko djelo. Nisam, međutim, primijetio da s istom pozornošću i marom radite fotoreportaže s preminulim novinarima, književnicima i redateljima koji ne pripadaju jugoslavenskoj orijentaciji. Volio bih da me demantirate.

Obavještavam Vas da je jučer pokopan hrvatski branitelj, narednik Marijan Bišćan. Bilo je to u Zagrebu, na Mirogoju. Riječ je o hrvatskome branitelju, jednom od najodlikovanijih hrvatskih stopostotnih ratnih vojnih invalida. Biste li mogli objaviti fotoreportažu s prigodnim tekstom o tom tužnom događaju? Ili mislite da je informativno opravdano i nadasve politički korektno objaviti samo fotoreportažu sa sprovoda Luciću, kojemu je za razliku od Bišćana, sućut uputio u svoje ime i u ime inkluzivne Vlade g. A. Plenković? Znam da nije lako voditi konzistentnu, pluralnu i objektivnu uređivačku politiku, ali kaj je previše ni s čokoladom nije dobro“.

Dvije minute šutnje, za svaki režim po jednu

Dobio sam odgovor Uredništva: „Poštovani, mi smo praktički prvi medij koji je izvijestio o smrti gospodina Bišćana. Ako tražite krivca, obratite se Hini koja nije poslala fotografa na sprovod, jer fotografije preuzimamo od njih. Ukoliko imate fotografije, objavit ćemo ih čim ih dobijemo. A o tome koliko mi pratimo branitelje i koliko im posvećujemo pažnje i sadržaja i u kojem kontekstu, a koliko one koji pripadaju jugoslavenskoj orijentaciji u odnosu na druge portale, bespredmetno je raspravljati. U svakom slučaju, hvala na konstruktivnoj kritici.“

Moglo bi se reći da sam sa zanimanjem čekao jučerašnji početak plenarne sjednice Hrvatskoga sabora. S obzirom na prekomjerno granatiranje u medijima očekivao sam minutu šutnje za pokojnika. Onakvu kakva je održana za Predraga Matvejevića, a koja je izostala za generala Slobodana Praljka i narednika Marijana Bišćana, o preminulim zaslužnim članovima Društva hrvatskih književnika da i ne govorimo. Minuta šutnje za Lucića nije održana. Ne znam treba li stoga očekivati prosvjede s inozemnim olajavanjem naših dobro uhljebljenih štovatelja lika i djela preminuloga novinarskoga barda i književnoga klasika „jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora“.

Znam, međutim, Predrag je Lucić, budimo realni, punih sedamnaest godina bio režimski čovjek trećejanuarskoga prevratničkoga režima i, ruku na srce, zavrijedio je režimsku minutu šutnje. Još više zaslužio je minutu šutnje za rad u predtrećejanuarskom Sorosevu pararežimu. I njemu je vjerno, koliko mi je poznato i unosno, služio. Dakle, u pitanju su dvije minute. Za svaki režim po minutu.

Logika odnarođenih: Što ne možeš usmjeravati, to moraš ukinuti

Odnarođeni dio poretka i njegov modus operandi izvrsno ilustrira odgovor Uredništva kojega sam primio. Obraćajući  se čitatelju Uredništvo ne odgovara na ključno pitanje – hoće li objavljivati fotoreportaže sa sprovoda novinarima, književnicima i redateljima hrvatske orijentacije, ili će jednoumno nastaviti s fotoreportažama sa sprovoda preminulim jugoorijentiranima. No, zato čitatelja nepotrebno obavještava da su oni prvi medij koji je objavio vijest o preminuću hrvatskoga branitelja Marijana Bišćana. Čestitam na brzini. Uredništvo poučava čitatelja da je krivac za fotoreportažu državna agencija HINA. Ona je, naime, poslala fotografa na Lucićev sprovod, a na Bišćanov nije. Portal je, proizlazi iz odgovora Uredništva, most između HINA-e (režima) i „širokih narodnih masa“ (naroda). U to da im čitatelj pošalje fotografije sa sprovoda, ne bih ulazio, budući da je jasno kako čitatelj ne informira portal, već portal čitatelja.

Sad kad znamo kako funkcioniraju HINA-ine proteze, postavlja se pitanje tko je HINA? Ona je državna agencija. U međuvremenu je postala režimska. Moje iskustvo s njom je ovakvo: HINA je presretanje u prometu s napadom na mene (događaj od 1. prosinca 2016.) u svojoj vijesti okvalificirala kao „incident u prometu“, pritom nije provjerila točnost informacije. Poslao sam demanti. Nije ga objavila. Da nije riječ o „incidentu u prometu“ danas je posve jasno, budući da je Državno odvjetništvo podnijelo kaznenu prijavu protiv napadača o čemu HINA nije izvijestila, kao ni o tome da se nije pojavio na prvome ročištu, a da je drugo zakazano za kraj siječnja 2018. Osobno iskustvo ne mora nužno biti i opće, no, u ovom slučaju jest.

Već je odavno u političkoj kasti ustanovljen novi/stari oblik hrvatske šutnje, osobito prema Europskoj uniji i Zapadnome Balkanu. Razvitak tehnologije, međutim, doveo je do toga da se vijesti i mišljenja šire i mimo režimski lakiranih u tzv. javnom servisu. Došlo se do spasonosnoga rješenja. Zakonom protiv „govora mržnje“. Upravo nas ovaj tjedan peglaju (npr. Ostojić i Nina Obuljen-Koržinek) njegovim intencijama i „okvirima unutar europskih okvira“. Režim je zaključio: Problem su „društvene mreže“ i komentari čitatelja objavljeni uglavnom pod lažnim profilima, između ostaloga i zato da izbjegnu ruku režima. Društvene mreže su dosad služile režimu za osluškivanje bila naroda. U međuvremenu zbog svojega bujanja postale su opasne za režimske „istine“ i stajališta. Što ne možeš usmjeravati, to moraš ukinuti! Sankcionirati. Začepiti. Režim, naime, mora biti stabilan dok ne dobije dopuštenje za prijevremene izbore, ili mandat ne izgura do redovitih.

Značaj neovisnih medija može samo rasti

Na društvenim mrežama mišljenja i vijesti brzo se prenose, osobito tamo gdje vlada odnarođeni poredak. Osim toga, imamo i globalno iskustvo, da ne kažem upozorbu. Uz pomoć društvenih mreža Trump je, naime, postao predsjednikom SAD-a unatoč tomu što je glavna struja od njega konstruirala sliku nepoželjnoga tipa. I te i takve društvene mreže dostupne su sve većem broju ljudi. Njihov je korisnik i konzument i oblikovatelj vijesti i prenositelj informacije i subjekt mišljenja. Kako to nadzirati?

Posebno su opasne javne osobe na društvenim mrežama, ili u nezavisnim elektroničkim medijima, kad zauzimaju (populistička) stajališta istovjetna s većinom. Kako većinsku masu kontrolirati i pritom ostati stabilan, pita se svaki odnarođeni režim. Pa i onaj dio trećejanuarskoga, specifičan po tomu što dopušta, potiče i prikriva „govor mržnje“ režimskim polugama i slugama, a ne dopušta glasu naroda da se širi virtualnim prostorom.

U tom kontekstu gledam i na najavljeni zakon suprotiv „govoru mržnje“ (ne znam gdje je u svijetu neki zakon uveo govor ljubavi) i na najavljenu promjenu Poslovnika o radu Sabora. Instaliranje sveopće hrvatske šutnje proces je za koji nijedna vlada nije tražila, kamoli dobila mandat. Nove intencije režima mogle bi izazvati suprotan efekt od očekivanoga. Izrazita pluralna neravnoteža u medijima u korist jugokomunističkih 20 posto stanovništva, uključujući i elektroničke medije, nastoji zadržati postojeću neravnotežu i dodatno zatrti pluralizam mišljenja s pluralnim informiranjem. Treba pružiti otpor takvim nedemokratskim nastojanjima. U tom pogledu značaj „malih“ medija neuključenih u „glavnu struju“ može samo rasti.

Režim bi nas mogao poštedjeti mrcvarenja! Neka jednostavno prestane s demosom komunicirati dosjetkama Stankovića, Macana, „satiričara“, „opinion makera“ – slugu za sva vremena i sve režime. Poštenije je otvoreno, dosljedno „mainstream“ politici sveopćega inkluzivizma, usvojiti ustavni zakon o obvezi hrvatske šutnje. Uvjeren sam da će se, na radost predlagatelja i usvojitelja, Ustavni sud proglasiti nenadležnim ocjenjivati njegovu ustavnost. Dovoljna su dva članka.

Prvi – Ustavni Zakon o obvezi hrvatske šutnje na Zapadnom Balkanu i Europskoj uniji stupio je na snagu 3. siječnja 2000. politikom novoga smjera jugokomunističkih snaga, konsenzusom je potvrđen politikom Saveza za Europu, Zapadnobalkanskim summitom EU u Zagrebu, pristupnim pregovorima, pristupnim ugovorom o članstvu te brojnim bilateralnim sporazumima sa zemljama ZB, hrvatska šutnja obvezno se provodi u svim političkim i kulturalnim ustanovama hrvatskoga naroda, ma, gdje bile, strankama, bankama i medijima i primjenjivat će se do kraja 21. stoljeća ili do istrjebljenja narečenih populista s prostora ZB-a. Drugi članak – Ako Hrvatima nešto nije jasno, neka ponovo pročitaju članak prvi i ušute.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo