Uvijek nedjeljom Ivica Ursić: Kriza identiteta

„Svjetlo koje ne svijetli,

potok koji ne teče,

kvasac koji ne raste,

nije ništa veća anomalija od kršćanina

koji ne svjedoči Krista.“

(Arthur Tappan Pierson)

Zar nije zastrašujuće kako se mi ljudi koprcamo ne bi li pronašli svoj identitet u onome što činimo umjesto da ga tražimo u onome tko smo?

Naš identitet sve je više nalik ogrtaču kojim bezuspješno pokušavamo pokriti i sakriti svoju golotinju. I baš kao što odjeću kupujemo, kako tko i kako gdje, tako i svoje identitete pokušavamo nabaviti od butika do buvljaka. Kada ne bi bilo statusnih simbola kojima sakrivamo svoju nagost, kada ne bi bilo naših limenih ljubimaca, sve dužih titula koje prikopčavamo uz svoja imena i prezimena, kada ne bi bilo naših kreditnih kartica i kada ne bi bilo privilegiranih klubova čiji smo članovi (“Znaš, ne može tamo baš svatko.”), mi vjerojatno ne bismo ni posjedovali identitet kojim bismo se mogli zaogrnuti.

Ostali bismo goli, onakvi kakvi uistinu jesmo, a to nam nije ni na kraj pameti.

Ma tko danas cijeni i voli iskrene ljude, one koji govore ono što misle, ma tko danas želi uz sebe čovjeka koji je s identitetom? Važno je svidjeti se svijetu, pobrati pljesak, ogrijati se na svjetlu reflektora, ogrnuti se carevim novim ruhom.

Ali što kad uslijedi jedan običan otkaz, kada otkližu dionice na burzi, kada se nagomilaju nenaplaćena potraživanja, što kada se uruše kule podignute na pijesku? Što kada se taj izmišljeni identitet rastopi kao kap vode na vrelom suncu?

Onda kažu nastupi kriza identiteta. Onda treba navaliti na seminare, tečajeve, treba pokupovati sve moguće priručnike ne bi li stekli izgubljeno samopouzdanje i sigurnost, ne bi li saznali – tko smo.

Kada dijete pitamo: „Tko si ti?“, dijete će nam odgovoriti: „Ja sam curica.“, „Ja sam dečko.“, „Ja sam mamina maza.“, „Ja sam tatin sin.“, a mi odrasli, kako bismo mi odgovorili na to isto pitanje? Uostalo tko danas koga i pita – tko je, danas se najčešće pita: „A čime se vi bavite?“.

Život je pozornica na kojoj je najbitnije dobro odigrati svoju rolu, pa i identitet. Danas jesi, sutra nisi. Padne ti gledanost, slušanost, čitanost, dionice odu u crveno, tvoja momčad izgubi, ne preskočiš, ne doskočiš, ne prodaš koncert, CD … ili jednostavno više nisi zanimljiv šefu, prijatelju, obitelji.

Oduzeli su nam naš identitet i zaogrnuli su nas onim kojeg su nam namijenili kako se ne bismo prehladili bez ikakvog. Od bezbrojnih osobnih podataka koje od nas otimaju na svakom koraku, na svaki mogući način, milom ili silom, uz osmjeh ili uz prijetnju, preko uvida u naše navike i sklonosti, pa sve do skeniranih naših snova, uvjerenja i želja – sve ih zanima. Sve prikupljaju.

Veliki Brat krade naše identitete. Za uzvrat nam nudi neke druge.

Niste se nasmijali?

Nije vam uopće do smijeha?

Strah nam se polako ali sigurno uvlači u kosti, a korjen svih strahova izvire iz stanja kada te prisiljavaju odreći se onoga tko si.

Sreća vaša i naša što vas još uvijek ima koji ovo ozbiljno shvaćaju i kojima nije do šale.

E da, francuski romanopisac Arsène Houssaye reče: „Reci mi koga voliš i reći ću ti  tko si ti.“

Ali koliko uopće ima smisla govoriti o identitetu u zemlji u kojoj se, još uvijek domoljublje, dakle nacionalni identitet, drži nečim retrogradnim, u kojoj je identitet zamijenjen nekakvim maglovitim, amorfnim pojmovima, u kojoj se pojma nema tko u ime koga vlada i donosi ključne odluke, u kojoj svaka novotarija iz svjetskih centara moći postaje aksiom, u kojoj se izjava bilo kojeg svjetskog političara proglašava credom?

Ima li smisla u ovoj podijeljenoj i rastrganoj zemlji, koja pojma nema kamo bi krenula i koja iz dana u dan, sve više i više, ostaje bez svojeg identiteta, govoriti – tko smo? Ili je najbolje i najpametnije pridružiti se većini, svima onima koji mudro o tome šute i koji svoj identitet mijenjaju po potrebi i od situacije do situacije?

Ipak čovjek mora govoriti, jer riječ nas ljudima i čini ali i kada kažeš i kada ne šutiš, barem ti je duša lakša. Pa, onda govorimo! Ne šutimo! Olakšajmo dušu svoju. Neka se vidi tko smo, a ne što smo.

Belinda Whitfield govori o identitetu: „Lišće će otpasti sa stabla u svojim najtežim satima i vjerojatno će istrunuti na zelenoj travi ali nas naš identitet nikada ne će napustiti. On je sjena s kojom plešemo, ljepota koju u sebi vidimo, ali i neprijatelj u nama, koji nas želi vidjeti kako patimo i koji je najzadovoljniji kada smo očajni.“

Jedna od najčešćih današnjih boleština sigurno je kriza identiteta. Ne samo jedna od najčešćih nego možda jedna od najopasnijih, jer od nje kreće puno toga što nam stvara užasne probleme. Ako je identitet ono što definira, određuje, svakoga od nas, onda njegova kriza opisuje nekog tko je u neprestanom traganju za svojom temeljnom odrednicom. Kriza identiteta, u mladosti čovjeka, nije prava kriza nego opisuje jedno normalno stanje u razvitku te osobe.

Pravi problem nastaje kada osoba ne uspije pronaći svoj identitet i kada se poistovjeti s identitetom koji je slab, lako lomljiv i promjenjiv.

Jer čim se ta osoba suoči s nekim velikim životnim izazovom onda obično gubi taj svoj slabi identitet i počinje tražiti novi. Zato je od neobične, životne važnosti izgraditi čvrst, stabilan identitet, jer tada čovjek (time i društvo) biva pun samopuzdanja i puno čvršći kada navale životne nevolje.

Međutim, krizu identiteta ne bi smjeli imati oni koji vjeruju u Boga.

„Tko si ti čovječe?“

„Ja sam dijete Božje.“

Može li itko izgubiti ovaj identitet?

Ne. Ne može. Ne može jer je ovo najsolidniji identitet kojeg netko može postići, jer se osoba, u ovom slučaju, identificira s besmrtnim, sa samim Bogom. Ljudi koji se identificiraju s Bogom više cijene dar života, jer vjeruju kada ne bi bili toliko važni onda ih Bog ne bi ni stvorio.

Nitko od nas nije kršćanin sam. Nitko. Svidjelo se to nama ili ne, mi smo na ovom putovanju vjere zajedno. Mi smo Braća i Sestre. Mi smo zajednica. Mi smo tijelo Kristovo. Mi smo Isus u koži. Ta istina na dramatičan način mijenja način na koji nam je živjeti.

Mi bi se trebali odreći potrebe bilježenja rezultata u našim međusobnim odnosima. Trebali bismo shvatiti da smo svi mi ranjeni, polomljeni i da je Božja milost jedino ljepilo koje nas je u stanju učiniti cijelima.  Mi bismo trebali shvatiti da naš identitet ne ovisi o našem izgledu, o našem bogatstvu ili o našim postignućima i da zbog toga nemamo potrebu nikoga se dojmiti. Mi bismo trebali shvatiti da konačno trebamo naučiti primati jedni od drugih i davati jedni drugima ne očekujući ništa za uzvrat. Mi bismo trebali odustati od bilo koje kontrole nad svojim bližnjim, jer se Božja milost pronalazi kroz ljude i samo zajedno ostvarujemo razliku i bivamo sol i svjetlo svijetu.

John Robert Walmsley Stott, anglikanski svećenik i jedan od lidera svjetskog pokreta evangelizacije jednom je izjavio:

„Mi se ne bismo trebali pitati „Što ne valja s ovim svijetom?“, jer je ta dijagnoza već postavljena. Umjesto toga trebali bismo se pitati „Što se je dogodilo sa solju i sa svjetlom?“

Da, baš je u tome bit svjedočenja. Svjedoci za Krista, svjedoci vjere jesu svjetlo u tami ovoga svijeta i jesu sol u ovom bljutavom svijetu koji nas okružuje. Ukoliko nismo svjetlo i sol onda nismo ni svjedoci.

Kao djeca Božja mi smo najbolji njegovi svjedoci. Pa zar netko može bolje svjedočiti o ocu od njegove djece?

Mnogi među nama misle kako u svom životu nisu u stanju napraviti nikakvu značajnu razliku na ovome svijetu.

„Pa što može jedna osoba učiniti?“ često čujemo oko sebe.

Robert Kennedy jednom je rekao: „Mnogi od velikih svjetskih pokreta potekli su iz napora jedne osobe.“

Beznačajna skupina dvanaestorice vrlo običnih ljudi – neprofinjenih i neobrazovanih – koje je Isus izabrao za svoje učenike, kako bi predstavili kršćansku poruku, poprilično neprijateljski raspoloženom svijetu, pripadaju u takve ljude.

Vi i ja možda nikada ne ćemo postići takovu veličinu, ali možemo ostvariti razliku. Mi to uvijek činimo, svaki put kada ustanemo za nešto što je pravedno, kada pružimo ruku pomoći bližnjemu ili strancu u nevolji i kada svjedočimo drugima Kristovu ljubav. Sve to zbrojeno, svi ti naši maleni pokušaji, skupljeni zajedno, postaju krugovi u vodi koji se neprestano i nezaustavljivo šire. Na takav način svaki naš pojedinačan život čini tu famoznu razliku na ovome svijetu.

Nicolás Gómez Dávila, kolumbijski pisac, kaže: “Biblijski proroci nisu predviđali budućnost, nego su svjedočili Božju prisutnost u povijesti.“

I nama je isto to činiti.

Biti Kristovi svjedoci.

To je naš identitet. Jedini pravi identitet.

Britanski znanstvenik Thomas Huxley srčano je podupirao teoriju evolucije, što mu je i donijelo nadimak „Darwinov buldog“. Kao agnostik bio je uvjeren da je vjera štetno praznovjerje. Jednog dana Huxley upita jednog vrlo predanog vjernika, kršćanina: „Što tebi znači tvoja vjera?“. Upoznat s Huxleyevim skepticizmom čovjek zastane i odgovori mu: “Vi ste vrlo educirani i u stanju ste osporiti sve što ja kažem.“ Huxley ga je poticao neka mu objasni zašto je kršćanin. I ovaj čovjek iz dubine svoga srca progovori što njemu, u njegovom životu, znači Isus Krist.

Huxley, duboko dirnut, nije protuslovio. Čeznutljivo mu se obrati: „Dao bih svoju desnu ruku za tvoju vjeru u Isusa.“

Bog traži svjedoke i pita:

„Imam li ja svjedoka? Mogu li računati na tebe?“

Koji je naš odgovor?

Ivica Ursić/Hrvatsko nebo