Bilo bi apsurdno da Hrvatska komemorira mit države koja je bila njezina negacija

Bitke na Sutjesci i Neretvi, odnosno 4. i 5. neprijateljska ofenziva za indoktrinirane generacije, mitska su mjesta druge Jugoslavije. Riječ je u stvari o dvjema operacijama (Weiss I i II i Schwarz) koje su inicirali Nijemci i u kojima su u različitoj mjeri sudjelovali njihovi saveznici. Na Sutjesci nije bilo ustaških postrojba premda se ovih dana može naći takva tvrdnja po raznim portalima. Za razliku od Sutjeske, Neretva je zaista imala strategijsko značenje. Premda su od početka 1943. izgubili golemi teritorij, zvan Bihaćka republika i gotovo uništeni u dolini Neretve, komunisti su zahvaljujući okolnosti da su Nijemci poštivali demarkacijsku crtu s Talijanima izbjegli uništenje, i štoviše uspjeli izbaciti iz ozbiljne igre glavnoga vojnog i političkoga protivnika – četnike.

Sutjeska je bila više klaonica no bitka. To ne treba čuditi jer u prirodi partizanskoga rata nije odsudna obrana, a to je stjecajem okolnosti u završnici bitke bila glavna vrsta borbe. Nijemci su uspjeli razoružati oko 20 000 četnika, a partizane zbiti na teško prohodnu tromeđu Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Skupina od četiriju partizanskih divizija, tri samostalne brigade i Centralne bolnice prepolovljena je i probila se kroz obruč na Zelengori gdje su bili hrvatski legionari u njemačkim odorama. Gubici su bili zastrašujući i poraz je kompenziran mitskim mjestom u poratnoj državi. No put do toga nije bio tako brz jer se u 50-ima sasvim utemeljeno smatralo da je 1942. bila ključna godina komunističke revolucije, godina u kojoj su se komunisti, upravo s područja gdje se 1943. odigrala Sutjeska, probili u zapadnu Bosnu i ostavili iza sebe teritorij na kojemu su u preuranjenome klasnom ratu izgubili uporište i značajan dio sljedbenika. Najveću krivnju za gubitke ima osobno Josip Broz Tito koji je brzopleto pokrenuo partizane prema Srbiji, što je zanemario upozorenje o koncentraciji njemačkih snaga u Crnoj Gori i jer je danima čekao englesku vojnu misiju koja je kasnila, a tijekom toga oklijevanja Nijemci su uspjeli okružiti partizane na teško prohodnome i pustome graničnom području Bosne, Hercegovine i Crne Gore.

Neretva i Sutjeska bitke su u kojima je udjel Hrvata doista bio velik. Posebice na Sutjesci gdje su ti gubitci i podcijenjeni jer je način na koji je Viktor Kučan prezentirao popis poginulih zanemario podjelu po divizijama koja pokazuje da su na Sutjesci od četiriju divizija, dvije: 2. proleterska i 3. udarna (često, premda neutemeljeno nazivana i crnogorska) imale većinski hrvatski sastav, a da je 7. banijska, iako je imala stopostotan srpski sastav, bila s teritorija Hrvatske. No što je nama danas Sutjeska (i Neretva dakako) i što je svrha prijedloga Ranka Ostojića?

Obrazloženje da je na Sutjesci izginuo velik broj Hrvata iz Dalmacije prihvatljiv je ako zanemarimo političku dimenziju. Nedvojbeno je da većina Hrvata u partizane nije otišla zbog komunističke ideologije i pitanje je koliko ih je tijekom rata shvatilo da su iskorišteni za prizemne ciljeve jedne dobro organizirane zločinačke organizacije. I to je bit prijepora: može li se odvojiti tragedija dalmatinskih Hrvata, ali i Srba s Banovine od komunističke ideologije? Prvi je svjetski rat pun velikih bitaka – klaonica na kojima su Hrvati ostavili kosti, no nema nikakve želje da se njihova posljednja počivališta primjereno obilježe i komemoriraju. Netko bi rekao da je problem što njihove smrti nemaju veze s Jugoslavijom. I čini se da bi bio u pravu.

Nedvojbeno je Sutjeska simbol Jugoslavije i to jedan od najpoznatijih. I tu već imamo nepremostiv problem i dvojbu: kakva to politika predlaže da moderna hrvatska država štuje mit države koja je bila njezina negacija i obrnuto.

Ovdje se, na žalost, sve vrti oko Jugoslavije i začaranoga kruga iz kojega nikako ne možemo izaći. Prijedlog Ranka Ostojića je na toj crti, na održanju tenzija, podjela i stalnome vraćanju u prošlost, ne da ju se rasvijetli već da se putem nje utječe na sadašnjost.

Svi poginuli na Sutjesci uključujući i komuniste zaslužuju sjećanje i pijetet, no država im nije dužna pokroviteljstvo. Svi oni koji imaju potrebu da 15. svibnja ili 15. lipnja odu na Tjentište i poginulim partizanima zapale svijeću ili polože vijenac slobodni su to učiniti. Međutim, nama je i Domovinski rat i dalje otvoren, a dva su rata previše u dnevnoj politici i treba ih pustiti prošlosti i povjesničarima. Političari su valjda birani da naprave nešto za žive i da nas ne vraćaju u prošlost na ovakav način. Apsurdno bi bilo da moderna Hrvatska koja je nastala u ratu braneći se od vojske koja je izravna sljednica partizana danas s posebnom pozornošću komemorira jedan njihov poraz, pa makar on bio pretvoren u mit. Jer, nije moguće napraviti razdjelnicu od KPJ i partizana koliko neki željeli. Ili baš upravo ne.

To je i dalje podjela na ustaše i partizane, pri čemu se inzistira isključivo na „ili-ili“, što je nakaradno. Između dvaju zala birati manje umjesto da se snage usmjere na izgrađivanje demokracije koja je kao takva negacija fašizma i hrvatskoga povijesnog antifašizma, onoga staljinističkog tipa kojemu nema mjesta u civiliziranom svijetu. Jer nije problem u njihovoj borbi protiv fašizma, već u rezultatu te borbe. I to je sva bit prijepora i zbog toga Sutjesku (i Neretvu) treba ostaviti u prošlosti. One su dio hrvatske povijesti i u aktualnim političkim prilikama nije im mjesto.

dr. sc. Davor Marijan/Hrvatski tjednik/ /Hrvatsko nebo