Ljiljana Pranjić: Ovo je priča o mome božićnom čudu

Ured moga doktora uvijek je pun sunca. Nalazi se na drugome katu zgrade splitske onkologije i čak kada sjedim mogu vidjeti more. Ne jednom sam omađijano gledala u pučinu, jedrilice i brodove dok je on pričao na telefon. Moga doktora nekada nazovu drugi doktori, nekada drugi pacijenti. Ja onda pristojno odvratim pogled i hipnotizirano gledam u pučinu dok on ne završi. Kad završi, opet je sto posto posvećen meni.

Četiri puta sam dobila dijagnozu. Još uvijek se liječim od četvrtog raka, na terapiji sam doživotno, a četvrti put je došao jako brzo nakon kraja trećeg liječenja. Dakle, medicinski situacija nije bajna. Zato ja već tri godine ni ne postavljam ono pitanje, ono glavno pitanje, ono pitanje koje se ni ne usudim sama sebi priznati. Nalazim ja i dobre strane svoje situacije. Npr. kada ne znate da li vas čeka sutra, onda punim srcem i punim plućima živite u „sada“. Malo je ljudi koji žive “sada i ovdje” kao oni koje je rak opalio po glavi.

Njegov je ured okupan suncem i ja ulazim s najljepšim osmijehom na licu. Uvijek najljepši osmijeh za moga doktora jer sam mu duboko zahvalna kako je iskemijao terapiju za mene, koliko se angažirao i kako vodi moje liječenje. Moj doktor je po prirodi formalan, ali mislim da me zavolio u ove tri godine liječenja. Uvijek se ustane i rukuje sa mnom. Pregledao je već moje friške nalaze i zadovoljan je. Pričamo kako sam, kako je protekao moj put. I onda, iznebuha, „nitko ne može izjaviti da je moguće izliječiti metastatsku bolest“. Znam to. Svjesna sam toga. Neodgovoran bi bio doktor koji bi mi davao lažnu nadu. „Ali“, nastavlja moj Profesor, „ nakon tri godine mi možemo reći da smo na dobrome putu.“ U mojim grudima eksplozija. Borim se se s emocijama. Da li ja to dobro čujem? Gledam ga rentgenskim pogledom. Da, on mi to govori, on mi po prvi put govori izmedju redaka da za mene ima nade!?! Sreća, olakšanje, u meni je vulkan emocija. Ali ne, ne smijem se raspasti pred mojim finim doktorom. Rukujemo se i ja izlazim van.

Spuštam se prema Dnevnoj bolnici i sjedam na stolicu. U transu sam. U sebi vrištim od sreće i olakšanja, ali nalazim se usred gomile ljudi, ne mogu se samo tako prepustiti i briznuti u plač. Ne usudim se ni slati poruke svojim curkama, na samu rekapitulaciju razgovora s doktorom u glavi suze nezadrživo naviru. Sjedim izvana katatonična, unutra vatromet emocija.

Moju strategiju očuvanja fasade upropastio je Bruno. Baš je u tome momentu osjetio potrebu da me nazove! Kako sam se javila, počela sam jecati. Sasvim sam nekohorentna. Sreća da čovjek ima talent da čita izmedju jecaja. Maknula sam u hodnik, on je pak zaustavio auto da mi se kompletno posveti. Da nije imao tisuću stvari toga dana, on bi samo nastavio za Split da me dočeka i zagrli poslije terapije. Mislim da je i on plakao sa mnom u srijedu od sreće.

Medicina još uvijek nema lijeka za rak dojke koji je metastazirao. Ali „zahvaljujući znanosti, razvoju medicine i najnovijim lijekovima metastatski je rak danas kronična bolest s kojom se može duže i kvalitetnije živjeti nego ikada prije“, rečeno je na okrugome stolu kojeg je organizirala Europa donna u studenom ove godine (izvještaj Ivana Kalodjera za Nismosame). Kada na Gaussovoj krivulji vidite podatke o preživljavanju, ja sam na onoj liniji koja je desno od vrha krivulje. I trudit ću se da tamo i ostanem. Još više i više i više desno. Sada kada i medicina vjeruje u moj boravak desno od vrha krivulje, moja vjera je još i čvršća.

Put iz Splita protekao mi je u ekstazi. Pod utjecajem emocija, sve su boje bile intenzivnije i jače: Velebit je bio jednostavno veličanstven sa snijegom na vrhovima, kristalno jasan na buri, krošnje borova prošarane snijegom u Lici očaravajuće, plavetnilo neba zadivljujuće, a ja sam vozila, plakala i pjevala istovremeno.

Jer sam dobila svoje božićno čudo. Medicinsku potvrdu onoga što sam već vjerovala. I što vi, koji me pratite, već isto vjerujete.

Ljiljana Pranjić FB komentar

Hrvatsko nebo