Ljubav između Bošnjaka i(nekih) Srba je platonska,Hrvati su to već iskusili s Dodikom

Ljubav između Srba i Hrvata, ma koliko išla na živce „temeljnom narodu“, ne može biti konzumirana. Što istovremeno svjedoči i kako Ćoviću malo za ljubav treba. Pa, iako mi lider HDZ-ane djeluje kao pjesnička duša, možda (ipak) vjeruje, poput Poa, kako je platonska ljubav „jača od ljubavi mnogih“

I da nije ovoga prednovogodišnjega ludila, naprosto se mora napisati koja o ljubavi. Još i dok mnogi od nas nisu bili sigurni s kim će, kako se to patetično voli kazati, uploviti u 2018., Bakir Izetbegović je nametnuo ljubavnu temu. Sredinom prosinca, naime, bošnjački je Član obznanio kako se Dragan Čović i Milorad Dodik ne trebaju zbližavati. To, tvrdi, živcira Bošnjake. No, iako Bošnjak, kad govori o ovoj bolnoj temi, Izetbegović mlađi ne djeluje kao netko tko je izgubio živce. Prije nekako razočarano.

Ima, doduše, i onih – čini mi se pokvarenajka! – koji tvrde kako je za (pravu) ljubav, ipak, potrebno troje. Junak ove naše pretpraznične priče, dakako, ne spada u takve. Čovjek je to na svome mjestu; Jedna domovina, jedna zastava, jedna žena (Ne nužno tim redom. Dapače! Jer, koliko god svi znamo da je jedna Bosna, Bakir još zna i da je jedna i – Seka!)

Ima Srba i – Srba

Psiholozi, međutim, precizno tumače stanje u kojemu se nalazi treći u ovome (ljubavnome) trokutu, koji, ma gotovo uvijek, zna biti paklen – Bermudski, takoreći. Rečeni, a slučaj doista treba povjeriti struci, tvrde kako pojam ljubavnog trokuta dovodi do raznih dvojbi, rasprava i često, na kraju razočarenja za svo troje ili barem jednu osobu; Jer, najgora moguća situacija je kad znate da niste jedini te da uz vas vaš(a) odabranik/ca ima još nekoga. Ostajete povrijeđeni, često zbunjeni… i ne znate što učiniti u tom trenutku.

A osim što su aktualnom situacijom, po dijagnozi prvog među njima, iživcirani, zbunjuje, zapravo, zašto se (još) Izetbegović II. doima razočarano. Pa, ljetos je kazao kako Bošnjaci ne trebaju surađivati sa Srbima „jer se s njima ništa dobro nije dogodilo“. Na što je eresovski vožd, jer na njegove je Srbe Bakir mislio, uzvratio definirajući toga srpskog ignoranta političkom olupinom. Zanimljiv je, međutim,  odnos prvog u Bošnjaka prema Srbima.

Deklarirajući bošnjački odnos glede hrvatsko-srpskog zbližavanja, on je istovremeno još jednom digao spomenik Aleksandru Vučiću. Po Izetbegovićevu kriteriju, srbijanski je predsjednik korektan. Nije važno što baš on redigira završni tekst deklaracije o ugroženosti srpskog naroda.

Ali, kaže, političari nižeg ranga, poput Aleksandra Vulina i Dodika napadaju ga, sataniziraju i tako mu stvaraju imidž neprijatelja Srba. Ovdje, eto, više nije (čak) riječ o trokutu, nego o četverokutu. Mada, osobno mislim kako Vučić vara Bakira s Dodikom.Ako mu je utjeha, Oscar Wilde je kazao: „Varanje drugih. To je ono što se u svijetu zove romansa.“ Tako su, eto, Izetbegović i Vučić u, zapravo, jednoj romantičnoj – iako zasad – platonskoj vezi. No ionako, što bi kazalo Zabranjeno pušenje, ljubav nije aerobik!
A Hrvati?! Uvijek, radi dušmana, treba kazati napaćeni…

Ašikovanje kroz gusto granje

Hrvata je malo, pa prijeti latentna opasnost da ih brojnija braća(?!) vole iz – sažaljenja. Kao što se vole mala, nezaštićena djeca. Čak i kad su zločasta. Prije otprilike sedam godina, tadašnji je bošnjački lider Sulejman Tihić rekao kako su Hrvati u paradoksalnoj situaciji – dodvoravaju im se i Srbi i Bošnjaci. Iako je danas jasno kako od toga ašikovanja Hrvatima nije ništa bolje, treba podsjetiti kako je potkraj 2010. Haris Silajdžić na Krugu 99 verificirao općepoznatu činjenicu da Hrvati ne mogu „konzumirati isti opseg prava koji uživaju druga dva konstitutivna naroda“. U isto to vrijeme, Dodik je, u hrvatsko ime, promicao ideju o teritorijalnoj reorganizaciji. Ali, dakako, samo Federacije. E, tek to živcira – Bošnjake.

Znakovito, aktualni je bošnjački prvak ljetos gotovo citirao Silajdžića, kazavši kako može razumjeti isfrustriranost Hrvata jer im stalno prijeti novi slučaj Komšić. To reče, i nastavi napaćene Hrvate frustirani. Uz veliku pomoć baš – Komšića i ostalih suljagića.

A i bjelodano je kako je, u biti, ljubav između Srba i Hrvata, ma koliko išla na nerve „temeljnom narodu“ platonska. Naprosto, ne može biti konzumirana. Dodik je, ma koliko često pio rujno vino s Čovićem, za treći entitet, ali ne u njegovoj kući. Što istovremeno svjedoči i kako Ćoviću malo za ljubav treba. Pa, iako mi ne djeluje kao pjesnička duša, možda (ipak) vjeruje, poput Poa, kako je platonska ljubav „jača od ljubavi mnogih“. I zato neka primi moju sućut! No, možda se i nada, baš kao Fermino u Ljubavi u doba kolere, kako će ta njegova nevjerojatna ljubav kada tad biti – konkretizirana?!

Ma, čiji je u čijoj?!

Budući ovi redovi, zbog ovoga (kvazi)intelektualnog pozivanja na svjetsku književnost, polako klize u patetitku, bježim, evo, od pisaca i poeta, pa svojim riječima definiram odnose Srba i Hrvata, Hrvata i Bošnjaka, Bošnjaka i Srba, sve, dakle, te potencijalne romanse i realne prijevare. Slijedom logike kako troje nikako, ali baš nikako ne može biti sretno. Istovremeno!
Ukratko, u Bosni i Hercegovini se ne zna čiji je u čijoj. I tako – od (barem) Daytona. Priznajem, prosto jeste. Ali, baš onako kako je istinu često najlakše objasniti.

Ja, i sretna vam Nova godina! Ha, ha, ha!

JOSIP VRIČKO/Dnevnik.ba/ http://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo