Ante Baraba Miš: POSADITE HRAST I RECITE, HRVAT!

Posvecheno Mariji Dubravac, rodyenoj Staxich, hrvatskoj narodnoj pyesnici

Sve države na svijetu su u osnovnoj strukturi elemenata iste. Dakle, da bi se nešto zvalo i moglo biti državom treba imati tri glavna sastojka: narod, teritorij i vlast. Tamo gdje nedostaje kohezije dolazi do rascjepa, a svaka vlast, kako je to Sokrat kazao, je u svom pojmu loša, ona je uvijek odnarođenje u ime nekakve sile moći, primjerice, danas su to BRITO (Bruxelles-tovljenici, da ne kažem što gore). Na pitanje što je život, kratko i jasno je odgovorio Seneka. On je jednostavno kazao da je to cesta ka smrti. Descartes je kazao da je i sama misao – postojanje (Mislim, dakle jesam! – odnosno: Cogito, ergo sum!). Znademo iz logike da je pojam misao o bitnim karakteristikama stvari. U čemu je onda veza između svijeta mrtvih i svijeta živih nego u vjerovanju.

Mnogi ne znaju da su tako u prapovijesti indoarijanci vjerovali da je čovjek nastao od drva. Hrvati, kao indoarijanskoohuritski narod, svoga „Boga“ tada su vidjeli u drvu hrasta. Kod njihova vjerovanja u, kratko kazano, stvoritelja neba i zemlje u pojmu Boga, dolazimo najranije. Znatno prije nego kod Latina. To je bilo prema Porfirogenetu čak sedam stoljeća ranije pa zato slobodno možemo kazati da je Kristova crkva Svetog Petra naša i da smo ju mi stvorili. Dakle, ono što su Rimljani imali pod pojmom riječi Deus, mnogo kasnija je povijest. Svi smo čuli za definiciju povijesti, da je to magistra vitae. To je velika psina i laž. Jedina stvarna učiteljica jest PRIRODA. Kada je Bog stvorio čovjeka, zemlja je bila puna šume, nije ona bila gola sirovina kao danas, ona je bila svetost. Vjerovalo se da stablo objedinjuje svijet mrtvih, svojim korijenjem, svijet živih, svojim deblom i svijet nebeski, svijet božanstva, svojim granama. Tako su Hrvati imali svog „štitara“ upravo u drvu hrasta. Sve do lažnog panslavenizma hrast za njih bijaše simbol – mira, radosti, plodnosti, blagostanja, bogastva i svakog vida uspjeha čovjeka čija je dužnost i obveza nadogradnja ljudske sveukupnosti. Po predaji svojih prednika sam saznao da su se grančice hrasta sa žirom na grudi stavljali uzvanicima prilikom ženidbe, da se nekome u znak njegova uspjeha u izobrazbi i viteškom vojevanju stavljala aureola upravo od hrasta, da su se grane hrasta stavljale na Veliki Četvrtak na ulazna vrata doma, a običaj da se pali badnjak od panja ili trupca hrasta ostao je i danas.

Spoj Svetog Trojstva, Otca, Sina i Duha Svetoga, ahasverima nije nikad odgovarao. Njima kičma služi da im glava na guzici ne stoji, ali im i dalje guzica glavu nosi. Sa njima sve počinje i završava, tako oni misle, no Bog ima plan za sve i zato nam je podario svoga poslanika Isusa Krista, jedinu istinu i jedini spoj čovjeka i prirode. On je cesta, istina i život. Treba li nam više.
Što kaže Biblija? “U početku bijaše Riječ.” Dragi moj hrvatski rode, da je to tako upravo nam je pojasnila naša sestra Marija Dubravac, rođena Stažić, iz našega Štitara. Ona je zbog sustava za zaglupljivanje naroda i nečije guzice, ostala bez sva tri elementa svoje države – naroda, teritorija i bilo kakve veze s njenim ustrojem tj. njenom vlasti. Izgnana je. Ostala joj je samo riječ.

I bi tako, reče Bog.

O njenoj sudbini, bilo kojeg životnog doba, mogli bi se romani pisati, ali istaknut ću samo ovo: zar je lako ne biti na posljednjem ispraćaju svojih roditelja, braće, sestara, roda i prijatelja, čameći u zemlji stranaca da bi se spasio život! Zlikovci odnarođene vlasti otjerali su još jedno hrvatsko srce iz bogate seljačke tradicije, prošlosti i običaja naše „scokadiye“ na cestu bez povratka, cestu nepoznatu. Zalud takovima što tiskaju djela Petra Preradovića kad ne razumiju: “Rod bo onaj koji mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje.”

Svoj život gradeći na Kristovoj vjeri, naša sestra Marija ili u svom kraju poznatija kao Seka, satkala je u svojim stihovima. U riznicu svoje duše stavila je naša hrvatska tijela. Treba li više.

Rijetki zamijetiše da naša Seka nije zaboravila svoj jezik, ne onaj, kako da velim liturgijski ili službeni, jer kako to Ihering ( čitajte: Jering) veli, govori kao seljak, a misli kao filozof, već onaj naš laički koji ostavismo, kako pjeva Tom Jones, kao zelenu travu, ili nekadašnja grupa Pro Arte posvećujući pjesme “trinaestoj rupi na svirali”.

Naša Marija je jedna od milijuna sudbina iste priče naše Domovine u dijaspori, a naša država nikako da otvori dvosmjernu cestu. Smogla je snage da objavi tri knjige takvih pjesama, kojima rane vida i srca razgali Domu, Rodu i Domovini, u kojoj bi htjela spremiti kosti kad krene na cestu vječnosti, cestu kojom svi mrtvi idu dokle god i mi postojimo. Njene zbirke pjesama su simbioza epike, lirike i proze

Jedan razgovor, dokazanog svjetskog znanstvenika, čovjeka s doktoratom i dva magisterija – bez čijeg otkrića ne bi bilo uspješne transplantacije ljudskih organa, čovjeka kojeg u svijetu farmacije i farmakologije zovu “produžena Božja ruka”, čovjeka koji se integrirao u hrvatsko biće jer po svojim korienima to nije – dr. Dragana Haslera i naše Marije Dubravac, u kojem je naša sestra po tko zna koji put ljubavlju i nostalgijom za rodnim Štitarom, njemu je dao ideju da se posadi stablo u Marijinom rodnom selu na spomen njena imena.

To sam saznao na dan kolone sjećanja ove godine u Vukovaru i dobio kontakt broj načelnika Općine Štitar, gospodina Marka Bikića te smo u koloni onako tiho dogovorili da to bude naše drvo, naš hrast lužnjak, slavonski, hrvatski, koji je za nas Hrvate bio i simbol snage, ljudskosti, junaštva, opstojnosti i prkosa. Hrast je u našem davnom vjerovanju živa slika riječi i djela Boga. Na trasi sjećanja tako smo sve i dogovorili.

Vrijedni načelnik odradio je lavovski dio posla u suradnji s Općinskim Vijećem Općine Štitar ( Marijom Gašparović, Katarinom Buzov, Klarom Živković i Malo-om Dominković ) ravnateljem Osnovne škole “Ivan Goran Kovačić” Lukom Ivkićem, nastavnicom Marinom Pranjić, Uredom za školstvo Grada Županja i srdačnim ljudima Štitara.

Kipar Dubravko Radman za dva dana je morao izraditi spomen tablu od kamena, inženjer strojarstva Zvizdaan Boris Živković pozivnicu i prilagodbu riječi posvete na naš hrvatski jezik, a dobri duh, don Anđelko Kaćunko, za kojeg moram priznati da je odličan vozač, uz dozvolu mjesnog župnika mogao je obaviti obred blagoslova. Od akcije do realizacije, nečega što će biti vrijedna vijest za 150 godina (kako reče don Anđelko), pred blagdanske obveze, prošlo je manje od mjesec dana.
Čast otkrivanja spomen obilježja pripala je kako to i doliči, Marijinoj polubraći Petru i Antunu Stažić.

Vraćajući “dite materi”, našoj sestri u Kristu, Mariji Dubravac rođ. Stažić koja sniva svoju “LIPU SLAVONSKU KOLINKU” na Petom kontinentu u dalekom Brisbaneu, dali smo barem trenutak uzvrata za sve spjevano i neproživljeno. Don Anđelo (Anđelko Kaćunko) kao katolički novinar, publicist, književnik, glazbenik, dirnuo je mnoge recitalom pjesme, “Pod hrastom”, našeg generala Ivana Tolja, a učenica Marija Pranjić recitirala je pjesmu naše Seke “Moj prijatelj hrast”.

Pjesme toliko toga govore, baš poput hrasta, više od tisuće knjiga pa ih valja uvrstiti u ovaj tekst.

MOJ PRIJATELJ HRAST

U krilu majke kad život nasta, začeti bjehu i tvoji geni:
Veza djeteta i lužnjak hrasta, poklon od Neba tebi i meni.
Misli su naše bliske i srodne, srce kraj srca kucalo često.
Usred ravnice bogate, plodne, u Rastovici nađosmo mjesto.
Kućica jedna bila ti znana – gorostas čuv’o pečurku bijelu.
Ugibala se put tvojih grana kad vjetri htjeli raznijet ju cijelu.
Od trupla si ju vlastitog grij’o, za uzvrat nisi tražio ništa.
Žrtvovao se ko dobri otac hraneći plamen njenog ognjišta.

Dodire mile još pamtiš moje, ručice pune šiške i žira.
Ostala slika na kori tvojoj – anđelak usred šumskoga mira.
Pratio si me pogledom vjerno kroz Ljaljevac, Plosno, Zaostrov’, Dolu,
Sokakom, drumom, Vrpkom il’ Tečom, dok trčah cvjetnom njivom u školu.

Sve tajne dječje tebi sam rekla, odat ih nećeš, dobro sam znala.
I tvoja suza s mojom je tekla kad mrtvu majku plačuć sam zvala.
Jačala sveta ljubav međ’ nama, dar koji smrtnik zaslužit treba:
Tebi i meni Bog u venama upisa zakon Zemlje i Neba.

Jer samo rijetki razumjet’ žele iz knjige Božje čudesne priče
Da hrast i čovjek sudbinu dijele – patnja i radost skupa im niče.
I samo nekim’ Bog milost poda, da u hrapavoj, hrastovoj kori
Čitaju muke hrvatskog roda i ljubav žarku što za Dom gori.

Proslaviše te narodi mnogi, veličju tvojem pjevahu odu,
Lišćem se hrasta kitio vitez, prije no lovor stiže u modu.
I danas ti si naš simbol snage, prkos i otpor slavonske ravni,
Simbol junaštva granice drage, čvrst i postojan ko djedi slavni.

Otkako Tvorac ravnicu sazda, stojiš ko junak prošlosti gorde.
K zvijezdama glavu uzdižeš vazda, strle te nisu dušmanske horde.
I znam – nikada ne možeš mrti dok trobojnica vijori stara.
Ne boj se hraste sile ni smrti, u tebi živi duša Štitara.
Praštaj mi, praštaj, što stazu grubu moradoh slijedit u zemlje strane,
Gdje gorak kruh je tvom domoljubu, gdje suzom kvasi noći i dane.
Gdje ista čežnja u snu me mori: kućica jedna kraj tužnog hrasta,
A ja ko ptica u tuđoj gori, ptica bez jata – odbjegla lasta.

Voljeni hraste, legendo moja, djetinjstva slatkog ubavi raju,
Uzalud tražim duši spokoja, nema ga do u rodnome kraju.
Danas il’ sutra kad me ne bude, bujaj i rasti, nikad ne sveni.
Sklopim li oči sred tuđe grude, ljubavi naše ti se spomeni.

Ako mi želju usliši Nebo da mir svoj nađem u oca grobu,
Kroz lahor vjetra i šapat lišća, pjevaj mi pjesmu o davnom dobu,
O Kroaciji što j’ sretna bila dok Zvonimirov blagoslov cvao,
Kad skromni čovjek od znoja ruku uživ’o kruha ko’g Bog mu dao.

Ja ću u raju moliti Krista nek Hrvat pragu oca se vrne,
Nek naša zvijezda opet zablista, nek minu suze i noći crne.
Graničar i hrast skupa nek rastu gdje zemlja im je pitoma, meka.
Dođite kući slavonski sinci, u polju klasje zlatno vas čeka.

Marija Dubravac, Brisbane

POD HRASTOM

Kralju i mojih postaja
pitam Te ima li ih
četrnaest?
Ovaj je život raneni hod
i evo vraćam se…
Vraćam se sasušenu Hrastu
da Ti vidim oči i da se
odmorim.

Moj Hrast ili ona smokva,
a ja sjedam bez hlada pod
Hrast
nesiguran da će olistati
i ostati – neplodna smokva,
hoće li ipak, Ti znaš i
možeš,
hoće li prolistati ikada,
ijednom, Hrast moj,
jedino utočište zemljanog mene?

Ti si i mene i Hrast započeo!

Kakav je odmor u letu
noćnim krilima
kada mi se i u snu čine
zmije na mjesecu
i kada se budim u blatu
do koljena
iako je sunce i dan
pod Hrastom?

A naš susret očiju,
hrastovih mi očiju, Bože,
ja ne bih bez Hrasta
htio dočekati
ni zoru, ni prvu rosu,
jer pod Hrastom reče mi
mater prvu riječ o Tebi,
o Tvome prolazu
kroz četrnaest jada
i o smrti Tvojoj na tvrdu
drvetu.

Ako je to bio Hrast,
ako je bio, Bože, Hrast,
molim Te pod njim bez hlada
i nesiguran da će olistati
i ostati
molim Te pod jalovom smokvom,
hrastovih mi očiju, Bože!

Ova noć sa zmijama na mjesecu
i zadnje gledanje plava neba
iz očiju one koja me rodi,
ali ne bez Tebe,
ova noć sa zmijama na mjesecu
i njen trzaj prema starom raspelu,
pa šapat, odlazak i plava suza…

U zmijavoj noći
rzanje konja
najavilo je Tvoj dolazak,
a u sumrak na okna očevine
neka neviđena ptica
donijela je i njen odlazak
za Tobom…

A oči kad jednom ugasnu
neka ih, Bože, ni Hrastu,
ni nama, ne zaklapa noć.

Neka ih usneni mjesečina…

Ivan Tolj

Dakako, kakva bi to slavonska zgoda bila da nema tambure, tambure s kojom je sve počelo, glazbala koje je anatomski vezana za naše ravnice, prvotno izvedbom Lijepe naše pa potom kroz cijeli tijek protokola, u kojoj je opet hrast. Kolege i meštri struna, Martin gašparović, Silvio Živković, Dario Živković, Stjepan Miličić, a sve pod paskom Đure Buzova, zvanoga Mrki, izvornom glazbom popratili su svaku radnju i pod budnim okom glazbenika sui generis Stanka Šarića. Ja osobno bio sam toliko ushićen da sam zamijenio Dragutina Tadijanovića i, gle opet „hrastovca“, dičnog Slavonca Grigora Viteza citirajući njegove stihove iz pjesme “Kad bi drveće hodalo”. Tome smo se nasmijali prigodom odlaska s gostoprimstva odnosno domjenka koji je bio kao na piru. Delicije nisu nedostajale, a utiha kad smo odlazili, „naranči s juga“ pustila je i pokoju suzu, baš onako kako suza naše sestre Marije suši Pacifik i baš onako kako hrast prkosi buri.

Dragi rode, znati znači osloboditi se ropstva neznanja. Znajte, mi smo imali pismo Jerolimicu koje je stvorio Sveti Jerolim (Jeronim ili Jere, svejedno) za vrijeme života i rada na Bliskom Istoku. Populacija sjeverno od Karpata nije se nazivala Slavenima, kako se to vas uči. O tome je uvjetno rečeno voditelj tzv. Bečke škole dr. Josip Hamm jasno dao dokaze. Te da tako velim disparatne doseljenike poslije su “stručnjaci” nazvali Slavenima. To vam je kao da Amerikance nazovete Indijancima. Da su Saklabi i Sklebonoi donijeli svoj jezik na jug prilikom invazije na Balkan onda bi taj jezik prvotno naučili Moldavci i Rumunji, a ne, recimo, Bugari. Napominjem da su Psalmi Svetog Jere prevođeni na Ilirski jezik te da uz sve napore mnogo učenijih od mene u raznim pohranama pisane riječi u Vatikanu još uvijek nisu pronađeni. Zalud istina da je Sveti Jere s manjeg dijela aramejskog i znatno većeg dijela hebrejskog preveo „Sveto Pismo“ na latinski jezik koji je bio “izvangradski”, dakle ne onaj liturgijski jezik. Iz samostana Sveta Katarina na Sinaju pokupljeni su pisani „Psalmi“ na ilirskom jeziku i jednostavno su te zapise proglasili „staroslavenskima“. U vrijeme kretanja Bijelih Hrvata, tzv. Crveni Hrvati već su se nastanili na ovim dinarskim krajevima i dali zavjet Papi Agatonu da više neće ići ratovati po svijetu već da ostaju na ovim prostorima. Oni su kretanjem od Indije preko Zagrosa prema Gornjem Eufratu pa potom prema Izraelu, Libanonu i Egiptu, konačno našli svoje podneblje na dijelovima Ilirskih provincija u Bosni i na Jadranu. Naši prednici Crveni Hrvati prenijeli su nam svoju ornamentiku iz koje se kasnije razvio hrvatski povijesni grb u vidu bijelih i crvenih četvorina. To sjedilačko pučanstvo Dinaraca pokrstio je Sveti Pavao Apostol koncem prve polovice prvog stoljeća.Tako je došlo do simbioze naroda jednog te istog korijena. Upućujem na zapisani tekst, mislim pod naslovom Vivat Croatia, semper sint in flore.

Kako to vrijedni Zvizdan Živković istražuje, iz pisma Jerolimice razvilo se izvorno hrvatsko pismo, tako se je i zvalo, da bi se istina prešutjela i ono potom nazvano glagoljicom. Po istom uzusu intrigama Bečkog Dvora (1850. godine) nakon zabrane ilirskog jezika bosanski jezik je naprasno nepismeni Mačvanin, V. S. Karadžić, pod uplivom Save Mrkalja nazvao „srbski jezik“. Na tražilici ukucajte ovo, Vuk je Gaju pojeo Mrkalja i dobiti će te sažet prikaz. Hrvatska pismenost uvijek je počivala na temeljima kršćanstva. Visoka svijest o Isusu Kristu kao istini, umila je i obraz naše Marije Dubravac naspram svog blata kojekakvih probisvijeta i ološa koji joj uzeše najdraže. Ona bez mača i štita svojim stihovima prkosi napadu i nasrtajima raznih okupatora sa strane. Ako nestane naša vrsna razlika, što će ostati od nas samih, ništa. Jako mi je drago, što sam dobio zadatak da u dvije rečenice napišem roman o životu naše Seke i njenom rodnom hrvatskom kraju, domovini i vjeri, u jedinu istinu, Isusa Krista, kao zavjet dat u prapovijesti našem hrastu, a danas u jedinu istinu, Isusa Krista.Na spomen kamenu upisali smo ove riječi:

“Nosi cslovik iskru, energiju, nasca Marija Dubravac r. Staxich Rod tar Domovinu, Zemlyu tar Nebo. Vini grane oj Hraste, daruj nam listje pobide!“

Da je povijest najčešće zabluda koju pišu lažni pobjednici, satkano je i u ovom izrazu koji se samo krnje koristi: “Historia magistra est… per omnia non facta”! Prevedeno: Povijest je učiteljica života o stvarima koje se nisu ni dogodile.
Bog je u prirodi i ona nam govori o Bogu. Samo po vjeri u Isusa Krista možemo se oduprijeti planovima da postanemo tuđe groblje.

Dragi moj hrvatski rode, umjesto zaključka, pozivam – posadite hrast i recite: Hrvat!

U Pagliuchu, 20. prosinca 2017.
Ante Baraba Miš

Hrvatsko nebo