Nino Raspudić: Tko se boji ‘uglednog Guardiana’ još?

Dopustite mi da prvo iskoristim ovu priliku i poželim dobrodošlicu gospođi Grabar Kitarović, predsjednici Republike Srbije…” započeo je svoje obraćanje na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a glavni istražitelj Haškoga suda Serge Brammertz. Brzo se ispravio rekavši “Hrvatske!” i nasmijao se svom lapsusu.

Bio je to najzanimljiviji trenutak te otužne sjednice održane povodom završetka rada suda. Radi se o krasnom primjeru frojdovske omaške, koja otkriva podsvjesnu motivaciju glavnog haškog istražitelja. Kroz Brammertzov lapsus progovorila je dublja istina, pokazalo se kako su mu dvije zemlje potpuno iste.

Samo sedam dana nakon izricanja zadnje presude Haškog suda i live-samoubojstva generala Praljka, u hrvatskoj javnosti je cijela ta priča u bitnome već okončana i “pokopana”. Stupce novina, rubrike dnevnika i svijest većeg dijela javnosti preuzele su skupine nogometnog svjetskog prvenstva u Rusiji, rasprave oko gremknedla i street sarme na zagrebačkom Adventu (manifestaciji u kojoj ima svega i svačega osim Krista i križa), saborska prepucavanja oko marginalnija i porodiljna svakodnevice Elle Dvornik.

Premijer Plenković je obavio apaurinski posjet Mostaru, Predsjednica održala govor u Vijeću sigurnosti kakav se i očekivao, narod je zapalio svijeće, navijači podigli transparente i Hrvati su se mogli mirne savjesti vratiti u atmosferu sekularnog adventa i vječne tranzicije.

Nakon zatišja koje je trajalo samo dva-tri dana, u medije su ponovno izmiljeli menadžeri tuđe patnje, profesionalni etnomazohisti i samoustoličeni nabijači naciji na nos vlastitih grijeha. Aktivirane su i stare metode plašenja HDZ-ovih katolika, poput navođenja “uglednog Guardiana”. HDZ-ovci su čudan i plah svijet, koji još uvijek premire od toga što će napisati Jelena Lovrić, a kamoli “ugledni Guardian”.

Nakon neuobičajeno čvrste Plenkovićeve prve izjave o Haškoj presudi i generalu Praljku, u svrhu vraćanja naših državnika tamo gdje im je mjesto, izvučeno je kako je britanski Guardian, list kojeg u hrvatskoj javnosti iz nekog razloga prati stalni epitet “ugledni”, kao u narodnoj epici “bijelo lice” ili “mila majka”, napisao da je Plenkovićeva izjava o “dubokoj moralnoj nepravdi” haške presude prvi iskaz nekog čelnika vlade unutar EU u potporu presuđenog ratnog zločinca. Zanimljivo je da “ugledni Guardian” izlazi u zemlji čiji su se građani na referendumu odlučili za izlazak iz EU, te moralne vertikale, unutar koje, eto, Plenković čini presedan.

“Ugledni Guardian” se u svom pisanju o događajima na jugoistoku Europe više puta pokazao kao neugledan, štoviše diletantski, kao, primjerice, u vrijeme “bošnjačkog proljeća” 2014. Taj list je lagao svoje čitatelje kako se događa socijalna pobuna u kojoj sudjeluju jednako i Bošnjaci i Hrvati i Srbi, konačno ujedinjeni protiv zlih nacionalističkih elita.

Nakon što se pokazalo da su prosvjedovali samo Bošnjaci i to u organizaciji nevladinih udruga navezanih na američku ambasadu u Sarajevu pred koju je zadnja šačica prosvjednika došla doslovno pitati što dalje, “ugledni Guardian” se, kao ni mnogi drugi svjetski mediji, nisu ispričali svojim čitateljima zbog lažnog izvještavanja.

No neki kod nas i dalje više vjeruju “uglednom Guardianu” nego svojim očima. Ugledni novinar “uglednog Guardiana”, Chris Stephen, koji potpisuje zadnji “ugledni članak”, ne zna hrvatski jezik, ne boravi u Hrvatskoj i ne može iz prve ruke izvijestiti ni o čemu, već ovisi o lokalnim konfidentima, koje ili nazove i upita što se događa, a onda to napiše pa teza Stephenovog dojavnika iz Hrvatske, pod aurom “uglednog Guardiana” postaje neupitna istina, ili mu pak sami docinkaju kad imaju kakav materijal.

Uglavnom, komad blata iz Hrvatske se dobaci u London, gdje prenesen u “uglednom Guardianu” postaje dijamant – čista, čvrsta, ugledna istina koja se onda povratno koristi u Hrvatskoj kao medijska i politička toljaga.
Strani neznalica ne mora nužno biti zlonamjeran. Analizirajući svojevremeno za doktorat pisanje Talijana o istočnoj obali Jadrana, prostudirao sam i knjigu Egzil Enza Bettize.

Taj veliki talijanski novinar i pisac, inače po svemu dobronamjeran čovjek, nesvjesno je zapao u tipičnu zapadnjačku spoznajnu oholost kada se govori o Istoku. Za razliku od autora iz “uglednog Guardiana”, Betizza ne samo da je znao hrvatski, već je do osamnaeste godine živio u Dalmaciji. U svom Egzilu nažalost ne zadržava se samo na Splitu svoje mladosti, već mudruje i o “Bosni”, tamošnjem, “umjerenom islamu”, Ivi Andriću i sličnim, zapadnjacima tako dragim temama.

Razglaba o svemu tome nadugo i naširoko kao da je najbolji poznavatelj te tematike, a onda napiše “Ivo Andrić, rođen u Travniku na Drini”. I što sada s tim? Rođen i odrastao na stotinjak kilometara zračne udaljenosti, Betizza ne zna da je Travnik u središnjoj Bosni, a Drina na njenoj istočnoj granici, dakle, da je Travnik na Drini kao što je Split na Savi ili Karlovac na Neretvi. No problem nije u tome što ne zna, već u pretenziji da piše i donosi sudove i o Travniku, i o Bosni i o Drini i o Andriću, a da o svemu tome uglavnom nema pojma.

Nino Raspudić / https://www.vecernji.hr/Večernji list