Zorica Vuković: Kome smeta čudo života

Opet  se skupilo nekoliko „znanstvenih“ zazivača  Istambulske konvencije i odmah ih je „ograđena“  televizija uvrstila u svoja izvješća. Tu je „znanstvenica eko-feminizma“, „stručni suradnik babilonskog školskog sustava“, „uspješna odvjetnica“, braniteljica za neku spolnu ravnopravnost, „slika Dorijana Graya“…sve sam „stručnjak do stručnjaka“ za nasilje. Koliko oni uopće znaju o ženama, muškarcima, ljubavi, braku, obitelji, djeci?

I što je ljubav? Kod nas se ta važna stavka u čovjekovu životu posve vulgalizira, jer se riječ ljubav često koristi neprimjereno, npr. zamjenjuje riječ požudu i tu se sekularizacija prilično razmahala („vođenje ljubavi“).

Teško je definirati ljubav. Najbolje ju je opjevao sv. Pavao u 1. Kor 13; 1-13.  U svakodnevnici, ljubav se dijele na tri skupine, a u hrvatskom jeziku postoji samo jednu riječ za sve te vrste.

Philia je ljubav za prijatelja. To je ljubav za dobro svakom čovjeku, ljubav kojom se želi pomoći. Ona je  temelj zajedništva. Može biti izražena i kao ljubav prema domovini.

Eros je ljubav koja se manifestira preko osjeta (vid, dodir, okus…). Eros je i ljubav prema ljepoti, a obilježava se čežnjom za onim što se ljubi i često drugoga čini objektom vlastitih požuda. Ignorira se svaki oblik požrtvovnosti, lojalnosti i predanja. Ovakva ljubav često se prezentira preko filmova, romana, časopisa… Zato bez agape, može završiti nasiljem.

Agape je ideal ljubavi. Dolazi od grčke riječi, a proizlazi iz međusobne ljubavi prvih kršćana koji su se sastajali na Gozbi Jaganjčevoj (sveta misa). Ovakva ljubav uključuje milosrdnost, zauzimanje i brigu za bližnje. Krajnji smisao te ljubavi je potpuna posveta dobru drugih po cijenu vlastitoga života. Ova vrsta ljubavi nadilazi prijateljsku i erotsku ljubav i težnja je kršćana. No agape ne isključuje eros i philiu jer nam je Bog dao bližnje za ljubav. „Nitko nije Boga vidio. Ako se međusobno ljubimo, onda njegova ljubav ostaje u nama i njegova će ljubav biti potpuna. Tko ne ljubi brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi.” (1 Iv 4,12,20) Ili kako je rekao sv. Augustin: „Sebi si na stvorio Bože i nemirno je srce naše dok se ne umiri u tebi.“

Kako se Istambulska konvencija natura kao sprječavanje nasilja nad ženama njihovih „partnera“,  dobro je malo zagledati u odnose muškarca i žene.

Postoji prirodna potreba za egzistencijom ljudske vrste i razmnožavanjem. Ljudi se zaljubljuju i u to vrijeme osjećaju  sreću kao posljedicu izlučivanja hormona. Psiholozi su dokazali da je potrebno svega  90 sekundi do 4 minute za zaljubljivanje.

Helen Fisher sa Sveučilišta Rutgers u SAD-u iznijela je tri faze ljubavi. Svaku od tih faza je obilježena je izlučivanjem različitih hormona i spojeva.

Stadij-požuda: U ovom stadiju sudjeluju muški i ženski spolni hormoni – ponajviše testosteron kod muškaraca  i estrogen kod žena.

Stadij-privlačnost: Ovo je vrijeme istinske zaljubljenosti. Znanstvenici smatraju da su u ovoj fazi uključena tri glavna neurotransmitera: adrenalin, dopamin i serotonin.

Stadij-privrženost: Privrženost je spona koja drži par zajedno dovoljno dugo da dobiju i odgajaju djecu. Dva hormona su odgovorni za ovaj osjećaj. To su oksitocin (hormon privrženosti) i vazopresin (hormon odgovornosti).

Znanstvenici s  Northwestern University Feinberg School of Medicine iz Evanstona u Illinoisu otkrili su da oksitocin pojačava i negativne socijalne uspomene i buduću anksioznost, izazivajući veliku signalnu molekulu kinaze (ERK) koja postaje aktivna šest sati nakon negativnog društvenog iskustva.

Oni  pišu: „ERK uzrokuje pojačan strah stimulacijom putova straha u mozgu, od kojih mnogi prolaze kroz lateralni septum.  Ta regija je uključena u odgovor emocionalnim stresom. Razumijevanjem dvostruke  uloge  sustava  oksitocina u nastanku ili smanjenju tjeskobe, ovisno o društvenom  kontekstu, možemo optimizirati liječenje oksitocinom koja poboljšavaju dobrobit, umjesto da izazva negativne reakcije.“

Ovo je vrlo važno otkriće jer može odgovoriti i na neugodne situacije koje se događaju između muškarca i žene. To upućuje i na to da oksitocin, hormon privrženosti, može imati sasvim drugačiji, negativan učinak.

Oksitocin se izlučuje i u stresnim društvenim situacijama, npr.  kad je netko bio maltretiran u školi ili mučen od strane nekoga. Takva sjećanja  iz  prošlosti mogu izazvati strah i tjeskobu od budućih događaja. To je zato što hormon jača socijalnu memoriju u jednom određenom dijelu mozga.

Dva su modelna organizma na kojima se ispituje uloga oksitocina u ljubavi. To su voluharice i ovce (model majčinske ljubavi). Prerijske voluharice spadaju među 3 % monogamnih sisavaca, dok su planinske voluharice poligamne. Ove vrste dijele 99 % zajedničkih gena. Zašto se onda tako razlikuju? Zato što se kod prerijskih voluharica, tijekom parenja, luči oksitocin i vazopresin, a kod planinskih ne. Ako se prerijskim voluharicama ubrizga inhibitor koji blokira izlučivanje ovih hormona, one se ponašaju kao planinske voluharice.

„Iako nas ima svakakvih, genetika kaže da ipak pripadamo monogamnim sisavcima jer nam je mozak sličan prerijskim voluharicama po broju receptora za oksitocin. Nedavne teorije nekih znanstvenika da su pronašli gen koji je zadužen za nevjeru kod muškaraca padaju, čini se, u vodu“, kaže dr. Marko Košićek, znanstvenik  sa Instituta Ruđer Bošković koji se bavi ovom problematikom.

Kako teče zaljubljenost može se opisati na primjeru Ane i Ivana.

Muški spolni hormon, testosteron, tjerao je Ivana iz kuće jer je osjetio nemir. Htio je vidjeti Anu, djevojku o kojoj je razmišljao.  Pri susretu s Anom, njegovo tijelo počinje odašiljati signale privlačnosti: srce mu ubrzano radi, lice mu lagano crveni, zjenice mu se šire. Znojnice i lojnice rade ubrzano, pa mu oči i kosa blistaju.

Istodobno Ivanov mozak izlučuje dopamin koji izaziva osjećaj ugode. On želi ponovo taj doživljaj  i žudi za novim susretom s Anom i novom „porcijom“ dopamina koji je biljeg za osobu koja mu  je pružila užitak.

Znanstvenici su ulogu dopamina, u ljubavi, testirali na voluharicama i hrčcima.  Kad bi ženki ubrizgali dopamin u prisutnosti nasumice odabranog mužjaka, te ih potom razdvojili, ženka bi poslije odabrala istog mužjaka među mnoštvom drugih.

Zato već sutradan Ivan čeka Anu pred dućanom i prilazi joj. Njegovo tijelo luči feromone, tvari srodne spolnim hormonima, koji na okolinu djeluju preko njuha, iako ne osjećamo njihov miris. Ana udiše Ivanove feromone, sviđaju joj se i ona ga uzbuđeno pozdravlja. Oboje dobivaju „injekciju“ dopamina, koji se kod oboje, pojačano izlučuje. Kad se uvečer ponovo sretnu Ivan osjeća „leptiriće“ u trbuhu i laganu  vrtoglavicu. To je posljedica djelovanja noradrenalina  i  feniletilamina zvanog hormon ljubavi.

Jedan od razloga zašto volimo čokoladu je to što je ona izvor feniletilamina. Ako pojedemo veću količinu čokolade, nakratko  se osjećamo kao kad smo zaljubljeni.

No Ivanov povišeni fenoletilamin nije od čokolade, nego od Anine nazočnosti, pa i od same pomisli na nju.

Jednaku kemijsku reakciju osjeća Ana prema Ivanu. Može li se iz toga izroditi i nešto više? Može! Oni mogu biti spremni i za brak.

Kad budu prvi puta predani jedno drugom kao muž i žena, u trenucima najvećeg uzbuđenja, tijelo im preplavi oksitocitin, koji ih dodatno veže jedno za drugo. Svaki puta kad se Ivan prisjeti Ane, i obratno, djeluje oksitocitin koji ih podsjeća na divno iskustvo.

No hormon feniletilamin ne djeluje vječno. Njegov se učinak gubi u tijekom dvije godine, ali drugi hormoni preuzimaju ulogu: već spomenuti oksitocin, zatim serotonin-hormon mira i spokoja, koji dobro poznaju ljudi u dugim i zadovoljavajućim vezama. A i agape ima tada važnu ulogu.

Kada se razviju istinska stanja u ljubavi, novi oblik kemijske nagrade,  u vidu prijatnosti, dolazi od endorfina. Iako ne proizvode takvo uzbuđenje i lupanje srca kao tvari zadužene za zaljubljivanje,  endorfini daju osjećaj mira, topline, intimnosti i pouzdanosti te su stabilniji i izazivaju veću ovisnost:  što su dvoje ljudi u ljubavi duže, njihovo djelovanje postaje jače. Nisu tako uzbuđujući i  stresogeni kao feniletilamin, već stabiliziraju odnose i jačaju vezanost, a tu veliku ulogu igra vazopresin-hormon odgovornosti.

I neka naša priča o Ivanu i Željki završi poput bajke. Živjeli su sretno do kraja života!

Je li baš tako? Tek sada slijedi život: stvaranje obitelji, podizanje djece, radosti i tuge isprepliću se.

Zamišljam brak i obitelj poput ruže: ljepota i miris  cvijeta, zeleni listovi, ali i iznenadne vidljive i nevidljive bodlje. Da bi uspijevala, ružu treba njegovati. I u njegu treba uložiti puno truda, znanja, strpljivosti, molitve…ali i pomoći društva. Jedinu pomoć, seminare i edukaciju, kod nas, pruža Crkva: od zaručničkih tečajeva do seminara. Tako pojedine biskupije organiziraju Obiteljske škole: u Zagrebu, ove godine, po 46. put, u Dubrovniku po 10. put, u Riječkoj  i Krčkoj biskupiji po 15. put.  

Zbog toga se Crkva zalaže za predbračnu čistoću kako bi se budući supružnici dobro upoznali tijekom razgovora i suzdržavanja od spolnog dodira.

Posebno se tu ističe i knjiga sv. Ivana Pavla II „Teologija tijela“ izdana kod nas u dva sveska. U ovom važnom djelu, Sveti Papa ostavio je srž svoje velike vizije usmjerene na otajstvo ljubavi koje se proteže iz Trojstva preko zaručničkog odnosa Krista s Crkvom do tjelesnosti muškaraca i žena. S potpunim uvidom u suvremeni radikalan rascjep između osobnosti i tjelesnosti, Papa predlaže cjelovit pogled na ljudsku osobu, ukorijenjen u Svetomu pismu i živoj tradiciji Crkve. Na njegovu učenju, diplomirao je don Damir Stojić, studentski kapelan u Zagrebu, koji mlade podučava teologiji tijela Ivana Pavla II.

E, sad uskaču feministice. Umjesto da rješavaju problem, služe se nasiljem i neistinama. Bez ikakvog istraživanja, ove osobe lupetaju o toliko ubijenih, o toliko prebijenih, o toliko zlostavljanih… I treba nam onda Istambulska konvencija.

Socijalni radnik Krešimir Miletić, diplomirao je na temu „Aktualnost socijalnog nauka Katoličke crkve u Hrvatskoj“. Magistrirao je na poslijediplomskom specijalističkom studiju „Management neprofitnih organizacija i socijalno zagovaranje“ Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

O nasilnicima on kaže: „Potrebno je raditi i s počiniteljima, kako bi se u što je moguće većoj mjeri postiglo to da se nasilno ponašanje ne samo zaustavi, već i nikada više ne ponovi. Praktički, ovdje imamo i jednu skupinu o kojoj se zapravo jako rijetko govori u okviru teme nasilja prema ženama ili obiteljskog nasilja. A to su sami počinitelji.

Uključeni u psihosocijalni tretman, počinitelji mogu promijeniti svoja ponašanja i uvjerenja i naučiti pozitivne, ravnopravne i nenasilne oblike odnosa s drugim osobama. Moje iskustvo rada s njima je bilo takvo da su gotovo svi na kraju tretmana izjavili da su zapravo jako zahvalni da su imali priliku proći kroz tretman, jer su mnogi od njih imali priliku po prvi puta u životu čuti, naučiti i iskusiti sve ono što je dio programa. Ukoliko samo kaznite počinitelja, a ne napravite ništa na području pozadine i uzroka njegovog nasilnog ponašanja, ako ga ne poučite o nenasilnim ponašanjima, onda nije moguće očekivati značajnije pomake.“

Što se tiče pravnih okvira, on u zakonima RH postoji. Ali treba poduzeti sve, kako reče Miletić, da do nasilja ne dođe. Znači, da nam uopće ne treba Istambulska konvencija. Guraju je „babilonci“, vodeći rat protiv čovjeka i svih njegovih značenja i vrijednosti, švercanjem gender ideologije.

Gender  ideologinja Judith Butler sa kalifornijskog sveučilišta Berkeley doslovno navodi kako „rod nije ni kauzalan rezultat spola niti je fiksiran kao što je  spol. On je konstruirano stanje… radikalno neovisno o spolu… tvorevina koja slobodno pluta, a ima za posljedicu to da muškarac i muškost mogu značiti kako žensko, tako i muško tijelo, i da žena i ženskost mogu značiti kako muško, tako i žensko tijelo.“

Kako su u Istambulsku konvenciju ugradili ovakve ideologije, možemo očekivati totalni poremećaj vrijednosti koji nema uporište ni u jednom segmentu ljudskosti.

Tako je četrdeset šestogodišnji otac sedmero djece nakon 23 godine braka, odlučio postati šestogodišnja djevojčica Stefani. Sad već ima 52 godine i živi u obitelji koja ga je posvojila. Igra se s njihovim unučicama.

U nekim dijelovima SAD-a postoje dani kad se djeca u vrtićima i školama oblače u osobe suprotnog spola.

Tragična situacija je u slučajevima kad se djeci, koja nisu završila svoj rast i razvoj, ubrizgavaju spolni hormoni.  Djece s tzv. „transrodnim poremećajem“,  koju se upućuje na „promjenu spola“  ima najviše u zemljama s jakim homoseksualnim lobijem.

Rodnu teoriju je 1950-ih godina prvi pokušao dokazati američki psiholog John Money (1921.-2006.) Njegov eksperiment s dva muška blizanca (rođeni 1965. u  obitelji Reimer), od kojih je jednoga pokušao pretvoriti u djevojčicu, završio je tragično, samoubojstvom oba blizanca u odrasloj dobi.

Dječaci su se zvali Bruce i Brian. Zbog fimoze, obojica su podvrgnuta kirurškom zahvatu. No Brucu je teško oštećen penis.

Njegovi roditelji su ga odveli Johnu Maneyu koji ga je „pretvorio“ u djevojčicu Brendu, operacijama i hormonima. Veliki problem nastao je kad su djeca ušla u pubertet. „Brenda“ se vratio svom muškom spolu kao David. Oženio se i imao troje djece.

O svojim problemima David je napisao knjigu u kojoj kaže:

„Da su me odgajali kao dječaka, ljudi bi me lakše prihvatili. Bilo bi mi daleko bolje da su me ostavili onakvim kakav sam bio, jer nakon što sam se vratio u prvobitno stanje suočio sam se s dvama problemima, a ne samo s jedim, zbog onih koji su mi htjeli isprati mozak i natjerati me da sebe prihvatim kao djevojčicu. I onda imaš tu psihološku stvar u glavi.

…Znate, da sam ostao bez ruku i nogu, i da sam završio u kolicima gdje sve pokrećete s prutićem iz usta – bih li zbog toga bio manje čovjek? Meni se čini da su neizravno sugerirali da nisi ništa ako si ostao bez penisa. Onog trenutka kad si ostao bez njega, nisi ništa, i moraju te operirati i dati ti hormonsku terapiju da te pretvore u nešto. Kao da si nula. To je kao da ti je cijela osobnost, sve u vezi s tobom izrežirano – sve točno određeno – prema onome što imaš među nogama.”

Davidov brat blizanac se 2002. predozirao, a David je 2004. počinio samoubojstvo.

Money je 1997. dobio priznanje kao „jedan od najvećih znanstvenika 20. st. u  istraživanju spolnosti.“ Njemu se protivio Milton Diamond, pa su se čak i potukli u hotelu „Libertas“ u Dubrovniku na simpoziju. Diamond je prvi upozorio na opasnost uzimanja hormonske terapije u dječjoj dobi.

Dr. G. Zelenika u članku na portalu Hrvatsko nebo, navodi tko su kod nas feministice.

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/11/14/dr-g-zelenika-sto-je-to-feminizam-i-tko-ga-zapravo-predstavlja-u-nasoj-zemlji/

Zalažući se za ubijanje nerođenih, pod tzv. ženskim pravima, ne ugrađuju li ustvari nasilje prema najbespomoćnijima, a to su nerođeni.

I opet znanost ima što reći. Profesorica glazbe, Maruša Bartolić, u očekivanju svoga četvrtog djeteta, saznala je za prof. dr. Paula Bedaquea iz Brazila, matematičara koji je razvio formulu za izračun tonova dobivenih ultrazvučnim pregledom bebe. Javila mu se i dobila formulu koju je pretvorila u skladbu – klavirsku improvizaciju najljepše melodije koju jedna majka može čuti, melodiju svoga djeteta kojega nosi pod srcem: Martin/Bruna, „Čudo života – The Wonder of Life”

Iako feministice, kod nas, štite jednog od najvećih zločinaca 20. st., pristup medijima im je osiguran. Tu je vrlo glasna novopečena predstavnica Zagrebačke gradske skupštine, feministička aktivistica koja misli da se morala uključiti u politiku jer joj aktivizam nije dovoljan. Ona se naročito obrušava na Crkvu koja se ne smije miješati ni u odgoj ni u obrazovanje. Misli li ta crvenokosa da smije izražavati svoj svjetonazor, a vjernici ne smiju? To je ta „tolerancija“ babilonska.

Čak i Putin u Sočiju, tijekom srpnja 2017., na Svjetskom festivalu mladih i studenata kaže: „Vidimo da je zapad na putu da osakati svoje korijene, uključujući i svoje kršćanske korijene na kojima se temelji zapadna civilizacija. U tim zemljama moralna osnova i tradicionalni identitet bivaju uskraćeni. Nacionalni, vjerski, kulturni pa čak i rodni identitet uskraćen je i relativiziran. Te politike tretiraju obitelji s mnogo djece ravnopravno s istospolnim zajednicama. Vjera u Boga istovjetna je vjeri u Sotonu. Pretjerivanjem s političkom korektnosti dopušta se propaganda svega i svačega.

Ljudi na zapadu srame se svoje vjerske pripadnosti i doista su uplašeni o tome govoriti. Kršćanski blagdani i slavlja na putu su da se ukinu, a pokušava ih se neutralno preimenovati jer ih je stid svojih blagdana. S ovom metodom skrivanja samih sebe duboko se upada u razaranje moralnih vrijednosti. Problem je u tome što te zemlje pokušavaju druge zemlje prisiliti na isto. Oni tu agendu pokušavaju staviti na globalnu razinu. Duboko sam uvjeren da je to direktan put do degradacije i primitivne kulture. To nas duboko uvodi u moralnu krizu Zapada.”

Teško je na kraju ovih tužnih dana bilo što reći… Voljela bih da hrvatski narod skupi svu svoju moralnu, intelektualnu i kršćansku vrijednost i da visoko uzdigne glavu…

Neka stoga završi sv. Pavao.:

„A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.“

Zorica Vuković /Hrvatsko nebo