Prof. dr. sc. Tamara Gazdić-Alerić: Horizontalna i vertikalna višejezičnost hrvatskoga jezika – što smatramo hrvatskim jezikom?

Dulce cum utili!

Horizontalna i vertikalna višejezičnost hrvatskoga jezika –

što smatramo hrvatskim jezikom?

Prof. dr. sc. Tamara Gazdić-Alerić

Pripadaju li narječja i dijalekti hrvatskome jeziku?

Prije nekoliko dana pitala me novinarka bih li dala intervju vezan uz govor predstavnice srpske nacionalne manjine u Saboru. Točnije, zanimalo ju je što ja kao jezikoslovka i ona koja je istraživala politički govor u Hrvatskome saboru mislim o tome treba li se u javnome govoru služiti hrvatskim standardnim jezikom, odnosno jesu li u javnome govoru stani jezici (srpski, engleski ili koji drugi jezik) izjednačeni s hrvatskim narječjima, odnosno dijalektima i mjesnim govorima pojedinaca s obzirom na normativnu stranu jezika i s obzirom na normativnu stranu zakona. Naime, iako su neki mediji izvijestili o tome događaju, napomenut ću da je riječ o govoru na srpskome jeziku koji je izrekla zastupnica Dragana Jeckov u listopadu ove godine u Saboru raspravljajući o umirovljenicima. Čitajući članke vezane uz tu temu, iskreno me je ražalostila činjenica da visokoobrazovani stručnjaci u Hrvatskoj ne razumiju neke bitne činjenice vezane uz hrvatski jezik, a onda i uz druge jezike, jer se to odnosi na sve jezike koji imaju izgrađen normativni oblik kojim se zajednica služi u javnoj uporabi. Potaknuta time odlučila sam dati intervju i pojasniti gdje god je to moguće kako hrvatski jezik funkcionira, odnosno kako se jezici, bez obzira na to radi li se o hrvatskome jeziku ili kojem drugom jeziku, raslojavaju na svoje funkcionalne stilove (o toj smo temi u našoj rubrici već dosta govorili), kako se raslojavaju s obzirom na vremensku dimenziju (promjenom izvanjezične stvarnosti mijenja se i jezik, a mijenja se i na svim svojim razinama u skladu s vlastitom logikom razvoja) te kako se, što je za ovu temu od važnosti, područno raslojavaju. Od prvih se dana osnovne škole uči kako se hrvatski jezik područno raslojava, odnosno dijeli, na narječja – čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Narječja se dalje dijele na dijalekte koji se sastoje od mjesnih govora. Hrvatski jezik ima 3 narječja i 16 dijalekata (ili 18, ako se dodaju još dva čakavska) – 6 štokavskih, 6 kajkavskih i 4 čakavska. Svi oni pripadaju hrvatskome jeziku, odnosno čine sustav hrvatskoga jezika.

Horizontalna (vodoravna) i vertikalna (okomita) višejezičnost

Teško da će netko tko se ne bavi jezicima znati što se podrazumijeva pod pojmovima horizontalna i vertikalna višejezičnost, ali iako ne zna da se to imenuje navedenim pojmovima, znat će da postoje različiti jezici, odnosno različiti jezični sustavi (osobito ako je učio neke od njih, a može se pretpostaviti da je svatko od nas učio barem jedan strani jezik; u suvremenome hrvatskom školstvu rano učenje prvoga stranog jezika propisano je od prvoga razreda osnovne škole, a drugoga stranog jezika, kao izbornoga predmeta, od četvrtoga razreda), tj. da su to sustavi koji se međusobno razlikuju, pa se tako razlikuju i od hrvatskoga jezika koji je većini građana Republike Hrvatske materinski jezik. Upravo odnos hrvatskoga jezika i nekoga stranog jezika, odnosno stranoga jezičnog sustava u kontaktu, poput engleskoga, njemačkoga, francuskoga  i drugih jezika, u jezikoslovlju se naziva horizontalnom (vodoravnom) višejezičnošću. Vertikalnom (okomitom) višejezičnošću nazivamo odnos različitih organskih idioma (narječja, dijalekata, mjesnih govora) i standardnoga jezika unutar sustava istoga jezika. O horizontalnoj i vertikalnoj višejezičnosti još je 1980. govorio u svojim radovima pokojni profesor Dubravko Škiljan, a danas su one predmetom brojnih znanstvenih istraživanja.

Odnos hrvatskoga i srpskoga jezika

Što to konkretno znači za pitanje jezičnih sustava s početka ovoga članka? To znači da su hrvatski i srpski jezik u odnosu horizontalne (vodoravne) višejezičnost, a da su hrvatski standardni jezik i kajkavsko, čakavsko i štokavsko narječje te njihovi dijalekti i mjesni govori u odnosu vertikalne (okomite) višejezičnosti, dakle, riječ je o potpuno drugačijim razinama odnosa. Znanost koja se bavi jezicima – jezikoslovlje ili lingvistika – to dokazuje od zajedničkog izvora tih dvaju sustava, kao i ostalih slavenskih sustava, u praindoeuropskome jeziku (slavenski su jezici, kako se pretpostavlja, jer nemamo sačuvanih cjelovitih materijalnih dokaza, nakon toga nastali od praslavenskoga jezika) do drugačijega jezičnog razvoja na svim jezičnim razinama (ne samo na razini riječi na kojoj se obično zadržavaju jezični nestručnjaci) i različite standardizacije oba jezična sustava, već i s obzirom na različito vrijeme odvijanja etapa razvoja standardnoga jezika tih dvaju jezika. Zato su slavenski jezici, kako piše i kolegica Dušanka Klikovac u Gramatici srpskog jezika (2010.) unatoč „međusobnim razlikama, i danas više ili manje slični“, dakle, postoje razlike među njima koje otežavaju razumijevanje. Dalje naglašava kako su oni „proglašeni različitim književnim jezicima“. Unatoč tim razlikama možemo se međusobno više ili manje razumjeti, ali to ne znači da je riječ o istome jeziku. Isto tako ne znači da je riječ o istome jeziku ako se radi o ekavskome izgovoru. U Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže stoji da je „ekavski izgovor, izjednačivanje refleksâ južnoslavenskog jata i vokala e u srednjojužnoslavenskim dijalektima. U hrvatskim dijalektima ekavski izgovor nalazimo u sva tri narječja: u štokavskom narječju ekavski su sjeverni govori slavonskoga dijalekta, u čakavskom narječju sjeveročakavski dijalekt, a u dijalektima kajkavskog narječja u većini govora refleks jata [ẹ] razlikuje se od refleksa e [ε] … U srpskom standardnom jeziku ekavski izgovor prevladava.“

Kako govore javni govornici u Hrvatskoj?

To je ključno pitanje ovoga članka i to s više aspekata. Odgovor na to pitanje, nažalost, jest – Javni govornici u Hrvatskoj govore kojekako!!!

Nažalost, u Hrvatskoj, unatoč brojnim nastojanjima, još uvijek nemamo zakon o hrvatskome jeziku. Njime bi se upravo uredilo to područje koje je danas prepušteno različitim interpretacijama. Zato je potrebno, poput većine zemalja (u našemu susjedstvu to su Slovenija, Srbija, Mađarska, Slovačka, Češka, Italija…), donijeti zakon koji bi definirao uporabu hrvatskoga jezika u javnoj i službenoj komunikaciji (a to već ionako postoji za jezike manjina). Nisu bit toga zakona, kako obično neupućeni navode, kazne i globe za napisano ili za izgovoreno, nego uređivanje komunikacijskoga koda kao bitnoga dijela javnoga i službenoga djelovanja jedne civilizirane zemlje. Da je tome tako dokazuje i činjenica o nedavnim interpretacijama ustavnih stručnjaka zamoljenih od nekih medija da komentiraju govor zastupnice Jeckov u Hrvatskome saboru na srpskome jeziku. Pojavilo se različito tumačenje pravnih stručnjaka Ustavnoga članka 12., stavka 1. u kojem stoji: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.“ Ustavna stručnjakinja Sanja Barić je za tportal.hr prokomentirala kako „imamo tri različite vrste uporabe jezika – privatnu, javnu i službenu. Privatna uporaba je korištenje jezika u svakodnevnom neformalnom govoru, kod kuće ili u društvu, javna je kroz nastupe u medijima ili u javnosti, dok je službena uporaba onu koju koristimo u nekim službenim postupcima poput dobivanja dokumenata ili sudskih postupaka“ (autorica članka: Maja Šurina, objavljen: 9. 11. 2017.). S druge strane ustavni stručnjak Mato Palić s osječkoga Pravnog fakulteta ima drugačije mišljenje: „Hrvatski je jezik, kako stoji u Ustavu, službeni jezik, pa i u Saboru. Može se koristiti drugi jezik samo u lokalnim jedinicama gdje je udio određene manjine 30 posto u stanovništvu. Izvan toga u službenoj je uporabi samo hrvatski jezik“, kaže Palić za tportal.hr. Prema tome problem je u definiranju javne i službene komunikacije!

Jezik službene i javne komunikacije

U lingvistici smo mnoge stvari baštinili od antičkih mislilaca i znanstvenika. Pa su tako u antičkoj Grčkoj izgrađeni prvi teorijski modeli javnoga komuniciranja. Prvi sveobuhvatni teoretičar jezika javne komunikacije bio je veliki filozof iz Stagire – Aristotel. Bitna odrednica Aristotelova sagledavanja jezika javne komunikacije, posebno kada je riječ o razvrstavanju njegovih oblika, bile su realne okolnosti u kojima se taj jezik pojavljivao u Grčkoj njegova vremena, dakle područja ljudske djelatnosti koja su, i jezično, između ostalog, nastala u tadašnjoj javnosti. Unatoč svim promjenama javnosti i javne komunikacije koje su se događale od antike pa sve do današnjih dana, domene koje je postavio Aristotel, a to su domena retorike, domena logike i domena poetike, predstavljaju u teorijskome modelu temeljne kontekste u kojima se i danas pojavljuje jezik javne komunikacije. Tako bi Aristotelovoj retoričkoj domeni, gledajući iz suvremene perspektive, pripadali: diskurs politike, diskurs administracije i diskurs prava, svaki sa svojim specifičnostima, različitim položajem u vrijednosnoj hijerarhiji idioma i diferenciranim ulogama svojih govornika u socijalnim strukturama. Njima se može pridružiti i diskurs medija, kao posrednika u ostvarivanju njihovih temeljnih funkcija – konstituiranju (političke) javnosti i uređenju socijalno relevantnih odnosa u društvu. U poetskoj se pak domeni pojavljuje poetski diskurs, u logičkoj diskurs znanosti i diskurs obrazovanja, a negdje među tima dvjema domenama nalazi se religijski diskurs.

Ako navedeno uzmemo u obzir, diskurs politike, diskurs administracije i diskurs prava pripadaju javnoj komunikaciji. Da tome nije tako, to bi paradoksalno značilo da bi moji studenti, budući učitelji, kada uđu u razred mogli nastavu držati na stranome jeziku kojim ih je volja budući da nema zakonske osnove upotrebljavati hrvatski jezik u drugim područjima osim „u nekim službenim postupcima poput dobivanja dokumenata ili sudskih postupaka“  (prisjetimo se i horizontalne višejezičnosti koju smo objasnili). U lingvistici i razlikujemo samo privatnu i javnu domenu komunikacije (ona je istovrsna službenoj uporabi). Prema tome u Saboru je, kao i u drugim domenama javne komunikacije, kako je definirano i Ustavom, potrebno govoriti hrvatskim jezikom te ga zapisivati latinicom! Iako narječja, dijalekti i mjesni govori hrvatskoga jezika pripadaju hrvatskome jeziku, stoga se Ustavna odredba na njih ne odnosi, u javnoj komunikaciji bi i njihovu upotrebu trebalo ograničiti samo u stilističke svrhe!

Članak je napisan za Liječničke novine, prosinac 2017.

Hrvatsko nebo