Mile Prpa: Antimarijanski ratovi

(Prenosimo tekst “Antimarijanski ratovi” (Mile Prpa) koji je objavljen u listu “SIVERIĆ” broj 11 iz 2006. g. a potom objavljen i na Portalu HRVATI AMAC početkom 2007.g. i izazvao nekoliko stotina komentara)

U ratnom stradanju malog naroda bol je obično uduplana;

sama bol zbog patnji, i bol zbog spoznaje da moćni to stradanje mogu odmah prekinuti,

ali ne žele.

(MP Glorifikacija života)

Jeste li ikada čuli za pojam “antimarijanski” ratovi?! I ako niste čuli za pojam, a zacijelo niste – logično je da sami sebe upitate što bi to uopće bili – “antimarijanski” ratovi?! Što bi se krilo pod tim pojmom?! Zašto “antimarijanski”  rat, kad je svaki rat, zvali ga ovako i onako – besmislen, brutalan, razarajući, nečovjekoljubiv, bogomrziteljan i smrtonosan. Predstavlja jednu od četiri aopokaliptične pošasti – Kuga, Glad, Rat i Smrt! Doista.

Pokušajmo to objasniti povratkom u naše djetinjstvo – tamo negdje u početne pedesete godine dvadesetog stoljeća, kao djeca znali smo tih godina čuti od naših starijih – da će bezbožnički komunizam propasti pred sam kraj dvadesetog stoljeća, da će se Rusija obratiti, (fatimska poruka) i da će isto tako pred sam kraj dvadesetog stoljaća – na Europu početi kretati invazija žute i drugih  rasa! Što na to reći?! Činjenice govore same po sebi. Devedeseth godina prošlog stoljeća urušio se svjetski komunistički poredak, danas Rusija postaje prava kršćanska zemlja.

Nadalje do 1995.g. u Europi, moglo se susresti Kineze (žutu rasu) samo kao neke poslovne ljude ili diplomate. Već danas 2006.g. ima ih u Hrvatskoj barem par tisuća, u Srbiji znatno i više, a u Europskoj Uniji u svakoj njenoj članici – broj pripadnika te žute rase kreće se negdje od par tisuća do par stotina tisuća.

Nitko od nas ne zna što će se dogoditi sa svijetom u narednih pedeset godina?! A kako su naši stari prije pedeset godina znali za fatimsku poruku, znali su točno što će se dogoditi pred kraj dvadesetog stoljeća? Doista!

Komunizam je prošao. Prošao je zauvijek! Nema ni najmanje šanse da se  ikada u budućnosti ponovo vrati na bilo koji način. Umro je prirodnom smrću a da za sobom nije ostavio nikakvo potomstvo, nikakve sljedbenike. Postao je oličenje zabluda, a time i samoga zla – posebno u svojim počecima, i nezamisliva stradalništva brojnih naroda. Gotovo da je išao, ako ne i mnogo više, ruku pod ruku s najbrutalnijim nacizmom, iako se na riječima borio za “ravnopravnost, bratstvo i jedinstvo,  za radničku klasu, za potlačene i sl.” Iako se zbog dugotrajne vladavine, zadnjih decenija  poprilično i demokratizirao. Gotovo za sve što se borio, naknadno se pokazalo kontraproduktivnim, nesuvislim – i trebat će možda i decenije da se bar djelomično saniraju i isprave gospodarske i političke posljedice onog što je posijao i donio. Unatoč svemu, u tome bilo bi neobjektivno ne priznati i određene pozitivne tečevine (industralizacija, masovno opismjenjivanje stanovništva i sl.) Ali u konačnici ipak je bio i ostao samo iluzija, utopija, san koji nije moguće dosanjati.

Posvuda u svijetu, beziznimno gdje god se pojavio, ostavio je gospodarsku zaostalost, neshvatljive tragove krvi – milijune i milijune mrtvih, zbog koji nikada nitko nije digao glas protesta, zbog kojih nikada nitko do danas nije kazneno odgovarao. Cijelo vrijeme je bio prožet nekom – ideološkom mržnjom. Štoviše u to vrijeme – “narod” je slavio i veličao njegove vođe, a svoje masovne ubojice, i to u svakoj komunističkoj državi beziznimno. Gradio se bezprimjeran kult ličnosti. To nije bilo klasično poklonstvo dobrom ili manje dobrom vladaru od strane njegova puka, već poklonstvo idolu, “Ocu”, “Najvećem sinu naroda”, “Velikom vođi”, “Najvećem humanisti” i ne znam kakvim sve epitetima nisu bili javno ukrašavani. A što se istinski  krilo u dubini njihove savjesti (ako su je uopće i imali) to nikada nećemo saznati. Doista, danas mlađem naraštaju to je teško i shvatljivo.

Kad se sve to početkom devedesetih godina prošlog stoljeća počelo urušavati, na našim prostorima otvorio se pravi  – Antimarijanski rat. Taj rat se vodio u cijelom svijetu na razini diplomacije, a na našim prostorima poprimio je brutalno fizičko razarajuće, pravo sotonsko lice. Ako je “marijanstvo” pojam za ;majčinstvo, dobrotu, međusobnu ljubav, poštovanje, milost, a posebno briga za obitelj i spas svakog čovjeka i svakog naroda, iz svega nabrojenoga lako ćemo shvatiti što znači pojam – antimarijanski. Dakle, sve ono što je razarajuće, suprotno čovjekoljubu i bogoljublju, posvuda nadahnuto sotonizmom, isključivošću, mržnjom, brutalnošću, lažima, prezirom prema Bogu, vjeri a posebno kršćanstvu (katoličanstvu) njegovim progonom. Počiva na obmanama, zabludama i sl. Svaki takav rat s brojnim elementima sotonizma (a takav se vodio na našem prostoru) trebalo bi nazvati – antimarijanskim.

Ratna događanja na prostorima bivše Jugoslavije u devedesetim godinama prošlog stoljeća izrazito su obilježena i nadahnuta sotonizmom. To se jednako odnosi, kako na samo ratno djelovanje, tako i na često neshvatljivo, neprimjerno, politički neprihvatljivo, ponašanje jednog moćnog dijela svjetske diplomacije (ponajprije u samoj Europi i u Ujedinjenim narodima) vezano na ta zbivanja

Dalo bi se navesti brojne primjere takvog ponašanj svjetske diplomacije, spomenut ću samo neke.–Zaštićena UN  zona Srebrenica i pomaganje krvnicima od strane plavih kaciga (Nizozemaca) u razvrstavanju ljudi koje treba strijeljati, a koje ostaviti na životu.

Medački džep, potpuno izmišljena, nepostojeća bitka kanadskih plavaca s hrvatskom vojskom radi “sprečavanja” genocida nad srpskim stanovništvom. Što je ušlo u kanadske školske  udžbenike kao prva bitka kanadske vojske  poslije II. svjetskog rata, kao kanadski doprinos borbi protiv genocida. Pripadnici njihovog bataljuna na povratku u Kanadu svi su i odlikovani. A sve se temelji na bezobraznoj i bezočnoj laži i totalnoj neistini. (Sotona je –  Otac laži).

Kod sotonskog razaranja povijesne jezgre starog grada Dubrovnika, umjesto da pokaže zube agresoru, međunarodna zajednica je jednako tako sotonski ponudila brodove da preuzmu stanovništvo. Upravo ono što bi agresoru najviše odgovaralo.

Kod oslobađanja grada Knina, ovih dana smo čuli da je kanadski visoki časnik (plavac) tražio da NATO hitno  bombardira hrvatsku vojsku. A nije ga uzbuđivalo što je opkoljena Bihaćka regija i što joj prijeti sveopći pokolj stanovništva.

Dalo bi se nabrojiti na stotine i stotine sličnih slučajeva strukturalno punih elemenata sotonizma.

I u samim međugorskim porukama, poglavito u onima od 1981. do 1990. g.a i cijelo vrijeme rata vrlo često se govori o sotonizmu. Citirat ću samo neke “Draga djeco, Sotona je jak i želi vam sve razoriti”, ili, “Draga djeco, Sotona će zavesti mnoge ljude (političare) u svijetu s ciljem da vas uništi, ali Bog vas je odlučio spasiti, ili, “Draga djeco, ovoj sam župi, (Međugorju) obećala oazu mira, svuda oko vas će biti pakao”! Na Međugorje bačene su četiri kazetne bombe i niti jedna nije eksplodirala.

Tjedan dana prije izbijanja ratnog sukoba između Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, mogli smo čuti poruku sljedećeg sadržaja: “Draga djeco Sotona želi novi rat”. Tad sam se upitao – Kakav novi rat?! Zar nam nije dosta i ovog postojećeg?! Dva dana prije razaranja stare jezgre Dubrovnika, stigla je poruka; Draga djeco Sotona želi pokazati svoje ružno lice kao nikada do sada.

Te poruke nisu naknadna izmišljotina. One su (neke) objavljene u knjigama  godinama prije ratnih događanja. Trebalo ih je samo znati čitati. Danas ako se te poruke retrogradno čitaju u njima će se pronaći prava kronologija gotovo svih onih ključnih činjenica i zbivanja koje su se naknadno dogodila na našim prostorima.

To i nije bio pravi rat, već rušilački bijes poraženog đavola, (posljednji duhovni krik Nemanjićeve dinastije opsjednute vlašću), kako na samome terenu, na bojnom polju, tako i u glavama svjetskih moćnika. Brojne su činjenice koje to mogu potkrijepiti i upravo zbog toga sve skupa zaslužuju svestranu analizu i s tog aspekta, koja bi trebala biti mnogo šira i dublja nego što to dozvoljavaju mogućnosti ovog članka.

Da bismo to lakše shvatiti vratit ćemo se skoro cijelo stoljeće unatrag.

Na Vidovdan 28. lipnja. 1914. godine u Sarajevu izvršen je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i na njegovu trudnu suprugu Sofiju. To ni po čemu nije bio običan atentat, već nešto mnogostruko puta više i gore – nešto sudbonosno za cijeli svijet.

Hicima srpskog atentatora Gavrila Principa u samo srce Austro-Ugarskog, inače vrlo liberalnog, Carstva s visokim stupnjem vladavine prava s pretežno katoličkim stanovništvom, ( i Carstva koje u vrijeme najjačeg kolonijalizma nije imalo ni jednu koloniju), dakle tim atentatom, širom  su otvorena vrata antimarijanskim snagama (silama zla) u cijelome svijetu., a što će biti tako krvavo obilježeno kroz čitavi dvadeseti vijek.

Ta brutalnost dvadesetog vijeka počela je na svjetskom planu upravo atentatom u Sarajevu i završila ratom u tom istom Sarajevu. A na vjerskom planu obuhvaća period od Fatime (najave tog stradanja) do Međugorja (za kojeg  ili iz kojeg još nije izrečen epilog, a koji se u ovom ratnom (a ujedno i duhovnom srazu sa silama zla), može smatrati i duhovnim stožerom.

Tadašnje velike države i sile, ponajprije u Europi, poput Velike Britanije, Francuske, Rusije, Italije, pa i neke druge – radije su 1914. g. prihvatile sveopće krvoproliće, nego što bi dopustile da se kazni teroriste, organizatore i nalogodavce tog atentata. Tim atentatom udareni su temelji i uspostavljen je negativni predznak za sva daljnja politička tragična događanja u dvadesetom vijeku.

Činjenice govore da je to bio vijek neusporedivo najvećeg ljudskog stradanja. Samo u dvadestom stoljeću, stradalo je ljudi nekoliko puta više nego  u cjelokupnoj povijesti civilizacije zajedno. Usprkos činjenici da je u tom istom vremenu civilizacija krenula naprijed vrlo krupnim koracima kao nikada dotad, a posebno u tehnološkom razvoju.

Često se puta moglo čuti da je dvadeseto stoljeće –“stoljeće Sotone”. I u tom smislu treba sve i promatrati, jer na to ukazuju vrlo brojne činjnice  koje u sebi imaju vrlo kristalne elemente sotonizma.

Da se vratimo u rane devedesete godine na naše prostore. Tad je najavljeno i otpočelo fizičko istrebljenje nesrpskih naroda na području bivše Jugoslavije,a u Europi se slavilo pola stoljeća od pobjede nad fašizmom. I umjesto da cijeli svijet momentalno ustane protiv tog novog nastupajećeg fašizma i brutalnog zla u samome srcu Europe, njihovi predstavnici u Vijeću sigurnosti UN ubrzo izglasaše rezoluciju kojom se zabranjuje uvoz i prodaja oružja narodima na području  tadanje Jugoslavije. To je doslovice značilo – nesrpskim narodima ne dozvoljava se nabava oružja – ne dozvoljava se obrana..

Donositelji te rezolucije vrlo dobro su znali da je agresor do zuba naoružan, i da mu nije potrebno nikakvo novo i dodatno oružje. Dakle, žrtve je trebalo zavezati i onemogućiti im da se brane.. To je i učinjeno

Ubrzo su se pojavili koncentracijski logori, posve nalik onima iz doba nacizma, a na govornicama europskih metropola brujale su riječi osude koncentracijskih logora iz doba nacizma, a na ove živuće u samome srcu Europe u svom najbližem neposrednom susjedstvu– gotovo nitko od utjecajne svjetske diplomacije nije htio ni pogledati, očito su ih prešutno i odobravali.

Na udaru tog sotonizma najprije su se našle katoličke crkve i groblja u Hrvatskoj, a kasnije ratom i u BiH katoličke crkve i džamije. Počelo je njihovo sveopće rušenje i uništavanje. Potom razaraju se škole, bolnice, kulturne institucije, spomenici kulture, čak i oni pod izravnom zaštitom UN-a kao stara povijesna jezgra grada Dubrovnika i sl.  

Moćna međunarodna zajednica, koja raspolaže zastrašujućom ratnom tehnologijom, izgovara se da je potpuno nemoćna da bilo što učini, a umjesto da jednim izgovorenim – NE, to sve trenutno prekine, šalje svoje promatrače i mirovne emisare, koji gotovo na svakom koraku (uglavnom prešutno) podržavaju agresora i tajnom diplomacijom bore se za njegov interes.

Zaredale su brojne mirovne konferencije. Još jedna ne bi ni završila, već bi zakazivali drugu.

Željele su antimarijanskim silama zla dati vremena da okončaju svoj posao. Brojni svjetski političari (tzv. mirotvorci) a i predstavnici međunarodnih institucija hodočastili su u Beograd i višestruko puta dali se i osobno poniziti (sebe i svoje međunarodne institucije) pred jednim od najvećih krvnika – zvanim balkanskim krvnikom, u čijem imenu je upisana riječ “sloboda”

U to vrijeme imali smo prilike na TV-u slušati i neke francuske generale koji su obilazili srpske jedinice i položaje, i izražavali želju, i da bi im bila velika čast – boriti se pod zapovijedništvom generala Mladića.

Boriti se – za što? Za razaranje crkvi, škola, bolnica, ubijanje starčadi i djece. Doista!

I po okončanju ratnih sukoba, taj sotonizam poprima  još ciničnije lice. Osniva se Haaški sud, sa svojom expoziturom – Tužiteljstvo suda. Unaprijed je dogovoreno da nema smrtne kazne za strašne zločince.

Dobivaju se minimalne kazne od po nekoliko godina zatvora, a zločinci (oni na strani agresora) upućuju se na izdržavanje kazne u zemlje koje su ih podržavale, u elitne zatvore koji više sliče na hotele A kategorije, s brojnim sadržajima koji uljepšavaju život. K tome još treba dodati da po lokalnom zakonodavstvu tih zemalja, nakon pola izdržane kazne zatvorenici se mogu pustiti na slobodu. A da posebno još ne spominjemo da im je za vrijeme suđenja koje bi potrajalo i po par godina, dat i mikrofon da ih cijeli svijet može slušati i gledati, kako izlažu svoju filozofiju zla i kako drže svoj pledoaje. (Možete li zamisliti kad bi to isto bilo učinjeno na pr. na Nurnbeškom suđenju s nacističkim glavešinama, digao bi se cijeli svijet na noge). Eto, same gadosti do gadosti.

Ali i to sve skupa nije bilo dovoljno. U krivnji je trebalo izjednačiti krvnike i žrtve. Pod svaku cijenu je trebalo izvršiti – ekvivalenciju krivnje. Prvo na terenu, nakon neuspjeha agresora, nije smjelo biti ni pobjednika ni poraženog – “radi budućnosti” balkanskih naroda. Ta ekvivalencija morala je biti i u krivnji. Zato su suđeni mnogi nevini branitelji, među njima osuđen i  organizator obrane Srebrenice, hrvatski generali i dr. A poseban biser tog sotonizma je – proglašenje obrambenih i oslobodilačkih akcija hrvatske vojske protiv brutalnog agresora – “zločinačkom organizacijom i udruženim zločinačkim poduhvatom”. Zbilja, sotonistički zastrašujuće! Doista!

U kojoj je mjeri bila zastupljena ta ekvivalencija (izjednačenost) svjedoči nedavni film koji smo gledali o haaškoj tužiteljici. U avionu njen razgovor sa suradnicima u pravcu da su iz Zagreba pustili vijest da je uhićen Milošević, a sada iz Beograda objavljuju vijest da je uhićen general Ante Gotovina. Kakva moralna i intelektualna perverzija! Uspoređivati ta dva čovjeka, to je čisti sotonizam na djelu.

Nadalje, svaki (i uvijek fiktivni) pokušaj da se ulovi Mladića i Karadžića od strane međunarodnih snaga, odmah im je (s istog mjesta) dojavljeno da bi se mogli na vrijeme skloniti. Nije im u interesu da im se sudi, jer bi mogli posvjedočiti o stvarima koje bi mogle dovesti neke svjetske moćnike i njihove zemlje u neugodan položaj. I Milošević je umro upravo  kad se spremao u Haškom tribunalu “pucati iz teške artiljerije” po svjetskim političarima iz doba rata.

Otkad je završio Drugi svjetski rat, pa sve do danas za sve narode u svijetu gleda se da li su bili priklonjeni uz Antifašističku koaliciju ili su bili priklonjeni uz Sile osovine. Za ove druge posljedice se vuku još i danas.

Kad se, simbolično kazano,  razbistri i raziđe dim na ratištima, a posebno i magala u dušama ljudi i glavama svjetske diplomacije – hoće li se ljudi pitati na kojoj su se strani borili ili koju su stranu u ovome duhovnom i fizičkom srazu podržavali njihovi narodi – Marijansku ili onu Antimarijansku?!

Tko se u ovome duhovnom i fizičkom srazu borio na kojoj strani – razdjelnice su kristalno jasne, jer činjenice su nesporne. A o posljedicama – svoje će pokazati budućnost!

Ma što god da mi mislili, to će biti tako! Doista!

(Rujan, 2006.g – Mile Prpa)

Sljedeća poruka koju je Nebeska Kraljica Mira dala Hrvatima preko

don Stefana Gobija 20. rujna 1996. govori sve sama po sebi.

Ne boj se malo stado!

Na ovu se naciju moj Protivnik razbjesnio, donoseći u nju tešku

kušnju nasilja i rata. Kolike su patnje morala podnijeti ova moja

djeca!

Ja sam se zauzela da dobiju veliki dar oslobođenja i mira.

Ali sad vas očekuju još veće muke.

– Ne boj se malo stado.

Ocu Nebeskom se svidjelo dati vam

kraljevstvo mog Bezgrješnog Srca.

Ja sam vam se očitovala i vi ste prihvatili s velikodušnošću moje

male djece. Sada vas mogu povesti, kao nebeska vrtlarica u svjetlom

vrtu vaših duša, na put čistoće, ljubavi i svetosti, vježbom svih

kreposti koje su mi drage.

Tako vas svaki dan predajem kao žrtve zadovoljštine Božjoj Pravdi

kako bi (Bog) mogao izliti na svijet pročišćujuću Milost svoga

Božanskog milosrđa.

– Ne boj se malo stado.

Vaša nebeska Majka udijelila vam je dar da se

okupite sa svih strana u Njezinu pobjedničku četu.

Došao je čas odlučujuće bitke.

Sotona je već došao do vrhunca svoje moći i sada, također i u Crkvi,

dovršit će (svoje djelo), koliko mu je Gospodin dopustio za Njeno

najbolnije čišćenje. Časovi koje ćete proživjeti, spadaju među

najvažnije, jer svi događaji koje sam vam prorekla, ispunit će se.

– Ne boj se malo stado.

Isus vas je okupio u nebeskom pašnjaku

svoje božanske Ljubavi.

On vas vodi savršenom ispunjenju Očeve Volje. Isus želi biti od vas

proslavljen.

Došao je čas u kojem ćete Isusa savršeno proslaviti.

Vi ste utjeha njegovoj napuštenosti; vi ste duboka radost njegova

Božanskog srca.

– Ne boj se malo stado.

Budite moja mala djeca, koju sam okupila sa

svih strana svijeta, za veliku bitku između Boga i Sotone, između sila

dobra i sila zla.

Gospodin će pobijediti preko Mene, svoje male Sluškinje. Ja ću

pobijediti pomoću vas, moja mala djeco.

Ono što se dogodilo u ovoj Naciji postaje znak za sve. Zbog svoje

vjernosti Isusu i vašoj nebeskoj Majci, Crkvi i papi, Sotona je navalio

na nju, u pokušaju da je uništi. Imajući na umu ovaj cilj, udružile su

se sve sotonske i masonske sile. Međutim, Ja sam sama označila čas

njihova poraza.

Tako će biti za čitavo čovječanstvo.

Zato vas pozivam na pouzdanje i nadu.

– Ne boj se malo stado.

Vama je povjereno poslanje da ostvarite

trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu.’’

Mile Prpa /Hrvatsko nebo