Banalne podjele na lijeve i desne

Naslov ovoga teksta posudio sam s jednoga profila na društvenoj mreži. S obzirom da poznajem vlasnika ovih misli, ne radi se o nikakvoj intelektualnoj krađi, već o razradi političke ideje i odnosa prema Domovini koji je najbliži razmišljanjima velike većine Hrvata. Na žalost, pomalo nakaradni izrazi poput lijevoga i desnoga, automatski vuku neke povijesne veze i banalne pretpostavke koje spoj lijevih i desnih ideja, čine naizgled nemogućim. Problem je u našoj percepciji, odnosno krivoj predodžbi koja nastaje na osnovu onog što mislimo da je bilo, umjesto da gledamo što bi u budućnosti moglo biti. Dakle, da oblikujemo politički smjer na temelju tradicijskih ali i suvremenih vrijednosti te potreba hrvatskoga narodu. Zvuči jednostavno, ali nije, jer je takozvana hrvatska ljevica većinom antihrvatska i komunistička. Hrvati jako dobro znaju u kakvoj državi žele živjeti, samo što do sada nitko do kraja nije artikulirao tu želju i pretvorio je u primjenjivi politički koncept.

Populisti, anacionalni dijagnostičari stanja u Hrvatskoj

Populistički pokreti poput Most-a, i sve više anacionalnoga Živog Zida, bavili su se isključivo dijagnostikom, ali nisu imali sposobnosti, znanja, pa ni domoljublja za pokretanje istinskoga nacionalnog preporoda. Možemo reći kako su smišljeno ili iz neznanje zauzeli politički prostor koji je ostao prazan nakon brojnih razočaranja građana vlašću HDZ-a i SDP-a. To je ujedno i jedini razlog zbog kojih ove dvije partije opstaju. HDZ, izuzev kraćega razdoblja pod vodstvom Tomislava Karamarka, već preko 15 godina nema praktički nikakve veze sa svojim izvornim programom i političkim odrednicama. Formalno, ta stranka se i dalje deklarira kao državotvorna, ali njeni vodeći članovi se bave dezintegracijom i slabljenjem države, tako da su njihovi postulati postale fraze u koje više nitko ne vjeruje. Pojedinci i grupe, koje se nerijetko može povezati i s bivšom državom te udbaškim strukturama pod krinkom domoljublja sudjelovali su u raznim malverzacijama i kriminalnim radnjama koje su nanijele veliku štetu Hrvatskoj. Materijalno, ta šteta se mjeri u milijardama eura, ali je duhovna šteta po mentalno stanje nacije još veća. Razvio se skepticizam i cinizam prema svakoj osobi, pogotovo društvenim i političkim pokretima koji zagovaraju konzervativne vrijednosti društva i domoljublje kao osnovu svoga političkog djelovanja. Ta sumnjičavost proizvod je antihrvatske propagande malobrojnih, ali uvijek glasnih i povezanih subverzivnih elemenata koji se još nisu ni pomirili s hrvatskom državom kao notornom činjenicom. Neovisno o tome, nisu svi koji sumnjaju u domoljube protuhrvatski nastrojeni. Treba priznati kako ta kolektivna sumnja i rezultat izbornih prijevara i socijalne nepravde.

Identifikacija domoljublja s privatizacijskom pljačkom i gospodarskim malverzacijama

Identificirajući domoljublje s privatizacijskom pljačkom građane se želi manipulirati u smjeru političkih stranaka i svjetonazora koji domoljubne vrijednosti de facto kriminaliziraju, ili ih barem smatraju nazadnim. Nedavno se Željko Jovanović iz SDP-a obrušio na ministra Kujundžića optužbom da je ovaj konzervativac, kao da su konzervativne vrijednosti istovjetne fašizmu ili nacizmu. Znači, dotle smo došli. Takva promašena prozivka, koja više govori o onom koji optužuje, nego o optuženom, prije desetak godina bila bi nezamisliva, ali u današnje vrijeme prolazi bez reakcija. S druge strane treba biti iznimno oprezan i s lijepljenjem etiketa komunjara svakome tko izražava težnju o socijalnoj pravednosti. Naravno, apsolutno socijalna pravda i jednakost je komunistička utopija, ili bolje rečeno prijevara, ali težiti društvu u kome postoje manje razlike među ljudima je legitimno, ispravno i blisko velikoj većini građana Republike Hrvatske.

Domoljublje je neodvojivo od socijalne pravde

Zbog toga, domoljublje u Hrvatskoj treba ići ruku pod rukom s vladavinom prava i programom smanjivanja društvenih razlika. Privatno bogatstvo se ne smije ograničavati, ali nužno je uspostaviti pravnu državu koja onemogućava gomilanje privatnoga bogatstva uz istodobno beskrajno zaduživanje tvrtki. Izrazi ljevica i desnica, koji sputavaju formiranje univerzalne hrvatske političke misli spadaju u prošlost među zastarjele podjele na naše i njihove. Ako se vratimo gotovo trideset godina u prošlost, onda ćemo vidjeti kako je više od 90% Hrvata bio za samostalnu i neovisnu Hrvatsku, što svjedoči o tome kako je nacionalni identitet mnogo važniji Hrvatima nego što to govore izborni rezultati. Već odavno birači ne vjeruju političarima tijekom izborne kampanje nego pragmatično i racionalno, nerijetko i uz osobni sram, zaokružuju one za koje misle da će Hrvatskoj donijet manje zla, nego oni drugi. Ali izbor između dva zla, nije nikakav izbor, kao ni eksperimentiranje s populistima, jer se s Hrvatskom ne smijemo kockati.
Vratimo se na sintagmu ‘za Hrvatsku desno, za sirotinju lijevo’. Što ona zapravo znači?

Dobar primjer praktične primjene ovoga političkog smjera je general Željko Glasnović. Kao što je poznato, general Glasnović se odrekao svoje saborske plaće u korist djece bez roditelja. Iz toga čina nije izvukao mnogo političkih poena zato jer dio građana zazire od domoljuba, odnosno ne može povezati domoljublje sa socijalnom empatijom. A domoljublje bi trebalo biti neodvojivo od socijalne osjetljivosti. Uzroci blokade spajanja autentičnoga domoljublja sa socijalnom pravednošću su višestruki. Prije svega antihrvatski mediji koje i mi sami zovemo ljevičarskima, iako oni to nisu, permanentno truju javni prostor šireći beznađe. Potencijalno, njihove namjere bi im se mogle obiti o glavu, jer nekakav tobožnji ustanak Hrvata ne može više nikada biti vođen uz srp, čekić i crvenu petokraku. Ako se Hrvati ikada probude, onda će to biti nacionalno buđenje, jer jedino jačanje nacionalnoga identiteta može proizvesti sinergiju svih zdravih snaga u zemlji.

Prepreka novom hrvatskom preporodu je okupacija socijalnih problema i pitanja od strane antihrvatskih elemenata. Te individue, po svom habitusu i materijalnoj imovini, kao i samim stilom života, potpuno odudaraju od političkih poruka koje šalju hrvatskoj javnosti. Djela im ne prate riječi, nego ih, dapače, razotkrivaju kao lažljivce i opsjenare. Zbog svega navedenoga, politički potez generala Glasnovića nije demagogija. Očekivano je, logično i poželjno, vlastitim primjerom pokazati narodu svijest o teškoj ekonomskoj situaciji i socijalnoj nepravdi u zemlji. Normalno, kako bi se oslobodio okupirani prostor socijalnih pitanja, potrebno je još domoljuba poput generala Glasnovića. Stoga, za Hrvatsku desno, a za sirotinju lijevo. Hrvati, koji su sve veća sirotinja, takvo će domoljublje znati prepoznati, ali i podržati.

Marin Vlahović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo