Dobrosusjedski odnosi nisu odnosi jugokomunističkoga bratstva i jedinstva

Na nekakvom jugoslavenskom sijelu u Sarajevu zatekao se Ranko Ostojić, predsjednik Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Hrvatskoga sabora. I kako to i priliči na sličnim jugodernecima raspalio po hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Sarajevu je objasnio kako bi ona morala biti odmjerenija u istupima kad govori o odnosima sa susjednim državama, premda svi od nje u istupima očekujemo da bude još jasnija. Je li Ostojić zastupao stajalište saborskoga Odbora? Treba li po njegovu i mišljenju Hrvatskoga sabora Predsjednica Republike zauzeti stav – glavu dolje, ruke na leđa?

Pritom je Ostojić očito mislio samo na Srbiju, ona je jedna i jedina „susjedna država“ a možda i dio buduće zajedničke, nikad se ne zna. Svojom neodmjerenom izjavom pokazao je kako je potpuno neprikladan za člana, kamoli predsjednika Odbora za hrvatsku unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. U inozemstvu se ne istupa protiv instituta Predsjednika Republike, koji ima najveći mogući demokratski legitimitet, jer je to spada upravo u narušavanje nacionalne sigurnosti i srozavanje unutarnje politike na trivijalnu razinu.

Izjava istodobno potvrđuje da je Ostojić prikladan za beogradsku agitpropovsku maštu, koja u svojoj protuhrvatskoj izopačenosti optužuje Predsjednicu čak i za izbor obuće s kojom valjda narušava dobrosusjedske odnose. Da nosi „ustaške čizme“. Valjda je u Vukovar trebala doći s petokrakom na glavi, da ne velim s kokardom i kamom. Bilo bi dobro da nam Ostojić objasni u čemu se sastoji, recimo, Pupovčeva logika „dobrosusjedskih odnosa“, s kojom nas svako malo počasti. A Beograd da nam pošalje opširno izvješće o stanju njegove obuće: Koje marke cipela ima doma u cipelarniku, čuva li i opanke kao dio folklorne baštine svoje nacionalne manjine, glanca li JNA čizme, koji broj nosi i tako dalje. Sve, dobrosusjedskih odnosa radi.

Dobrosusjedski odnosi u duhu bratstva i jedinstva

Predsjednica je, naime, u Vukovaru rekla da će „puno vode proteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija mogu govoriti da su prijateljske države“. U izjavi nema ničega spornoga, niti neistinitoga. To je jednostavno tako, jer proizlazi iz objektivnoga stanja stvari. Dvije države ne će biti prijateljske sve dok se ne riješe otvorena pitanja ostala nakon, u Beogradu planirane i u Hrvatskoj izvršene agresije. Koju Srbija i hrvatski joj partneri uopće ne priznaju.

Ostojić, međutim, potpuno indiferentan na činjenicu da se izjava predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović dogodila 18. studenoga kad Hrvatska obilježava dan privremene velikosrpske okupacije Vukovara, smatra kako to „nije doprinos gradnji dobrosusjedskih odnosa“. Točna definicija stvarnosti jest prinos gradnji dobrosusjedskih odnosa dviju država.

Platforma s koje Ostojić kuku-riče o „dobrosusjedskim odnosima“, precizno iz povijesne perspektive definira kako dobrosusjedske odnose treba čitati kao jugoslavenske odnose. Dodao je kako on, kao ministar unutarnjih poslova, takvo što ne bi rekao. Zato mu je Partija i izgubila izbore. Bilo bi čudno kad bi „takvo što“, naime, rekao! Ali, što bi on rekao nije pojasnio. Premda je pametnomu u Hrvatskoj i u Srbiji i u Sarajevu – sve rekao.

Ostojić ne razumije da Jugoslavije više nema. I ne će je ni biti isključivo zbog volje hrvatskoga naroda! Shvaća li da je on i u Sarajevu predsjednik saborskoga Odbora hrvatske države, koja je raskinula sve državno-pravne sveze s jugoslavenskom? I da svaka njegova riječ, koja nije odmjerena, može štetiti Republici Hrvatskoj, Hrvatskome saboru i Odboru kojemu je, nažalost, na čelu. Ostojićeva je izjava doprinos gradnji dobrosusjedskih odnosa socijalističkih republika. Uvijek su bakarići iz Hrvatske išli po potporu izvan Hrvatske. Zanimljiva je činjenica da političare tipa Bakarić-Ostojić ne pozivaju u europske glavne gradove gdje nemaju nikakvu težinu. Oni su dragi gosti samo „na ovim prostorima“, među zainteresiranima za nova „prisajedinjenja“ i opetovane „dobrosusjedske odnose“ u duhu bratstva i jedinstva.

Mišić na Stankovićevu preodgoju, Škoro prognan iz Škabrnje

Ostojićev sarajevski istup proizlazi iz jugoslavenske baštine Partije. Nju je odlično prije nekoliko godina demonstrirao Zoran Milanović, kad je kancelarici Angeli Merkel kazao da je Hrvatska slučajna država, čime joj je nacrtao put prema Zapadnome Balkanu, kojim ova od tada odlučno kroči. Kad hrvatski jugović ode izvan granica Hrvatske osnovni mu je posao raditi na blaćenju Hrvatske i veličanju „dobrosusjedskih odnosa“. A na domaćem planu stvarati razdor, podjele i kaotične odnose, proizvodeći pritom obmane o „boljoj prošlosti“ jugoslavenskih odnosa čiju idilu su narušili „konglomerati loših politika“ (I. Josipović).

Najnoviji dokaz tomu stajalištu dala nam je HTV. U emisiji Nedjeljom u 2 urednik i voditelj Aleksandar Stanković pokušavao je hrvatskoga branitelja Predraga Mišića uvjeriti da je, zato što je Srbin po nacionalnosti, sudjelovao u „građanskom ratu“, a ne u obrani Hrvatske od velikosrpske agresije. S jugoslavenstvom ćemo i u ovom stoljeću imati velikih problema, budemo li i dalje bez otpora dopuštali da razvlači „bratstvo i jedinstvo“ po širini i dubini nacije i države i neometano zatire vrjednote na kojima počivaju. Mišić nije izdao Domovinu. No, ima puno onih koji, nažalost, jesu stavši na stranu agresora. Kako je moguće da to ne razumije urednik na HTV-u? Kako?!

Stvar je poprimila nevjerojatne dimenzije. Pjevaču Miroslavu Škori otkazan je nastup u Škabrnji na komemoraciji žrtvama velikosrpske agresije. Trebao je otpjevati dvije prigodne domoljubne pjesme iz svojega repertoara. Rezignirani Škoro obratio se javnosti i među ostalim kazao: „Ovo je tko zna koji put da su me pljunuli jer sam želio dobro. Neka im, navikao sam“. Ma, hoće li sve ostati samo na Škorinu obraćanju javnosti?! Škoru je angažirao načelnik općine. Tko je u Općini Škabrnja iznad načelnika? Koji je to demokratski legitimitet? S koje politadrese dolazi cenzor Škorina nastupa? I za čije interese radi, da ne rečem, koje on čizme nosi?

Očistiti dvorište od graditelja jugokomunističkoga bratstva i jedinstva

Za informaciju Ostojiću, Stankoviću, minerima škabrnjske komemoracije i Beogradu, treba reći kako Mišić i Škoro na HTV i u Škabrnju nisu došli, niti su namjeravali doći u „ustaškim čizmama“. Taj model čizama, naime, ne postoji osim u duši i mozgu Beograda i njegovih suvremenih klonova Vladimira Čerine. Svojim izjavama, vođenjem tv emisija i miniranjem programa komemoracije za žrtve velikosrpske agresije, pokazali su da im nije do „dobrosusjedskih odnosa“. Oni, naime, počivaju na poštivanju objektivne istine, a ne na ideološkom bratstvu i jedinstvu, najpoznatijoj floskuli jugoslavenskih i komunističkih snaga „na ovim prostorima“.

Što bi se dogodilo da netko minira nastup Ognjena Krausa na komemoraciji u Jasenovcu gdje se trenutno komemorira oko 80.000 žrtava s tendencijom pada pod teretom novih spoznaja? Ili da Pupovcu u Srbu spočitne da je došao u četničkim opancima ili jna čizmama? Ili da Stanković pozove Stanimirovića i do besvijesti insistira na pitanju motiva zbog kojih je prihvatio biti ministrom okupatorske vlade? Ili da HTV pozove Ostojića i pred kamerama ga optuži da u inozemstvu radi protiv hrvatskih interesa, budući da bratstvo i jedinstvo nije definirani i prihvaćeni hrvatski interes? Dogodila bi se – istina. Ona je temelj „dobrosusjedskih odnosa“. A do uspostave dobrosusjedskih odnosa, dok je u nas tako kako jest, još će, u pravu je Predsjednica Republike, „puno vode proteći Dunavom“. Nije samo Srbija kriva za stanje „dobrosusjedskih odnosa“.

Hrvatska mora najprije očistiti svoje dvorište kako bi mogla graditi „dobrosusjedske odnose“ sa Srbijom. Previše je, naime, i ovdje i tamo graditelja jugokomunističkoga bratstva i jedinstva zbog kojih se ne mogu ubrzati procesi uspostave dobrosusjedskih odnosa dviju država od kojih je jedna izvršila agresiju na drugu. Duša i mozak Beograda, o kojima je Čerina napisao da ih treba silom nametnuti Zagrebu, loš su temelj dobrosusjedskih odnosa i propali temelj jugoslavenskih. Ovih dana diljem Lijepe naše komemoriramo hrvatske žrtve pale u obrani doma upravo zbog jugoslavenskih i komunističkih odnosa. Njih nam iznova nameću dobro uhljebljene i odlično podmazane protuhrvatske snage. Njihovim rječnikom rečeno: „Aveti prošlosti“.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo