Miroslav Dorešić: Biti će to veliki promet a mala zarada

Pročitavši tekst pod naslovom ”Osnovci će učiti kreirati vlastite aplikacije’‘, (Večernji list, 17. 11., st. 7.) prvo pomislih na nekadašnjeg športskog novinara Mladena Delića i onu njegovu čuvenu rečenicu: ”Ma, ljudi je li to moguće, ovo je ludnica…”
Uz ostalo, u spomenutom tekstu stoji: ”… a ne kao do sada učiti programski jezik bez razumijevanja…” Što na to reći, nego: Ma ljudi je li to moguće?! Kako je uopće moguće učiti programski jezik bez razumijevanja?! To je isto kao reći da je i matematiku moguće učiti bez razumijevanja.

Nitko od propagandista revolucionarnog uvođenja informatike nije ‘na ti’ sa spomenutim pojmovima i gradivom, ne izuzimajući čak ni uvaženog predsjednika naše HAZU. Usput rečeno taj je akademik izrazio nadanje da će nam uvođenje informatike u peti i šesti razred popraviti rezultate PISA testa. (Navodim po sjećanju.)

Dakako, nije za zanemariti da je novi kurikul informatike (Jokićev) dobio i britansku potporu. Ne samo to, britanski eksperti tvrde da je bolji od njihovog. No, nisu rekli da bi ga preuzeli već u sljedećoj školskoj godini. (O tom kurikulu, koji vrvi hrpom ‘ishodovnih frazetina’, drugi put.) To je pogotovo važno jer i micro:bit potječe iz tog tehno-menadžerskog podneblja pa se može očekivati i sinergijski učinak. Naravno, to će tek doškolovani nastavnici informatike provesti u djelo jer im se daje potpuna sloboda u njihovoj kreativnosti.

I tako bi se o sinergijskim učincima i financijskim operacijama HNS-ovih ljudi iz sjene moglo nabrajati do unedogled da problem nije doista ozbiljan. Cijela ova priča, naime, podsjeća na Potemkina i njegovo dosjetljivo ali iluzorno rješenje. Pri tom se treba još i prisjetiti u kakvoj je dubokoj političkoj kombinatorici s tankom saborskom većinom došlo do ove priče o aplikacijama, a što, uz kaotično stanje u Ministarstvu obrazovanja, mora izazvati ne malo strahopoštovanje.

Jedno je sigurno: opća je situacija s ministricom Divjak i njezinom koncepcijom ucjenjivanja koalicijskog partnera u najmanju ruku zrela za kontra-doktrinu, za javni, ali u pravom smislu javni diskurs o temi obrazovanja pa da se konačno problem rastavi na proste faktore i razjasni na način da se kaže ‘popu pop a bobu bob’. Trenutak je za udrugu naziva ‘SOS RH’ kojom treba početi spašavati odgojno-obrazovni sustav RH od početnika, od neznalica i sveznadara, od avanturista i napose od interesnih lobija.

Došlo je i vrijeme da netko od roditelja podigne i ustavnu tužbu jer ustavna je kategorija pravo svih na kvalitetno obrazovanje. (Osnovna škola je i osnovna i obvezna). A je li to na ovaj način moguće ostvariti? Nije! Zašto? Zato što sve škole neće imati iste mogućnosti u ostvarivanju zamišljenog projekta, a što je još važnije sva djeca sigurno neće imati računalo kod kuće. Imati računalo samo u školi, a kod kuće ne, to je totalni promašaj koji stvara ogromnu neravnopravnost. Udžbenike koliko znamo koriste učenici i kod kuće a ne samo u školi. Zar će oni siromašniji morati kreirati ‘vlastite aplikacije’ kod kuće samo u mašti?! Nepromišljeno i nedopustivo. Biti će to veliki promet a mala zarada.

Objavljeno  u Reagiranjima Večernjeg lista

Miroslav Dorešić, zamjenik ministra prosvjete 1998./1999.

Večernji list /Hrvatsko nebo