Nikola Đuretić, „Posljednja predaja“, Zagreb, Naklada Đuretić, 2016.

„S nadom da nas ne će zaskočiti… ako već nije prekasno!“ E, moj spisatelju, da nema Ufanja u Boga, bilo bi prekasno. Jer sve se upravo tako ili vrlo slično dogodilo stotinama tisuća Hrvata, ako ne 1971., kao u Tvojoj knjizi, onda 1945., ili 1991. Ovako kažem: život je bio kao barčica na silno valovitu moru, krhka i puna strahova, ali i mirnih vidika, blistavih sunčanih dana koje preskačemo u ovako gorkome tekstu.

O toj temi života u komunizmu od 1971., s retrospekcijama od Drugoga svjetskoga rata nadalje, pa sve do danas kad smo pri kraju drugoga desetljeća 21. stoljeća, na ovakav način kako piše Nikola Đuretić rijetko se pisalo u našoj književnosti. Ne samo tematski, nego talentirano književno, jezično i sintaktički u hrvatskom duhu, psihološki produbljeno bez pretjerivanja i afektacije, a povijesno gotovo dokumentarno. Aralica, Horvatić, Hitrec i još poneko u obliku romana, u inozemstvu ponajviše dokumentarne i memoarske literature, a u domovini uradci iz nepriznatih krugova gdje se ističu svojim tragizmom nezaboravni likovi Mate Marčinka i Zlatka Tomičića (koji je kao spisatelj najdulje od svih proveo u samici pet godina).

Upravo ta povijesna činjeničnost povezuje nas koji smo proživjeli zajedno s auktorom Nikolom Đuretićem upravo to vrijeme i ponijeli ga u pamćenju, a ono nas danas prekrilo i strmoglavilo unigdinu, uništenjem udbinih dosjea koji su itekako postojali. Dakle, nisu nas uništavali samo metodama totalitarnoga režima: progonima, prisilnim egzodusima, preslušavanjima na udbi i po stanovima, zatvaranjima po kazamatima, uskraćivanjem radnih mjesta pa čak telefona, premlaćivanjima i krvoločnim atentatima diljem svijeta, nego su na koncu svojega crvenoga carevanja uništili mnoge dokaze, fascikle s dosjeima, selektirali ih i instalirali, i u novoj hrvatskoj državi, svoje kadrove, „brkate“ i drske službenike kao čuvare tajni u arhivima.

Ali počnimo od početka. Kao motto knjige auktor uzima biblijski tekst: “Jer ruke su vaše u krvi ogrezle, a vaši prsti u zločinima“ (Izaija,59/3). U prvoj rečenici romana izdvaja se snagom i značenjem riječ košmar, a posljednja riječ u romanu je vječnost. Rano sjećanje na polaganje zakletve prigodom stupanja u pionire retrospektivan je pogled na tvrdu zemlju koju ne može zaboraviti iako je to emocionalna provalija puna straha i dječje patnje. Ponavljanje stihova o crvenim makovima(inače nama poznate pjesme koju smo davno naučili i nikada zaboravili), ima simbolično značenje- bila je i crvena marama(trebalo bi reći rubac), zvijezda pa mnogo crvenih ukrasa na takvim zakletvama.

Autobiografski temelji romana

U skeletnom pogledu roman ima autobiografski temelj, iako ne znamo koliko to odgovara istini. Sve počinje čudnim i nerazriješenim odnosom s majkom kao i ostatkom obitelji. Ona se pojavljuje na početku i završetku knjige, obložena neugodnim sjećanjima, preskočena u središnjem tematskom krugu, spomenuta kao iščezli duh na koncu knjige jer još uvijek je tu njena fotelja gdje je provela staračke dane u kojima Martin nije sudjelovao. Isto se može reći za oca pa i brata. Ipak, odnos prema ocu bitno je različit, najbolje oslikan anegdotalnom zgodom kao radio-spikera iza propasti Hrvatskoga proljeća. Tragedija oca kao čovjeka koji se nije znao nositi s novim podlacima i također završio u zatvoru, pokazala je da se usud ponavlja u obitelji. Sav taj nekada stvarni obiteljski milje osviješten je u krokijevskim naznakama prije smrti glavnoga lika Martina Jesenskog, koji se vraća u domovinu poradi obljetnice sinovljeve smrti, da bi sam umro i otplovio u Vječnost.

Suvremeni romani i književnost u najširem smislu rabi danas surove i ponekad do neprobavljivosti gnjusne opise seksa, pa se ovakva ozbiljna i suzdržana književna ostvarenja poput ovoga romana Nikole Đuretića doimlju kao ljekovita svojom mjerom i ukusom. Ona seksualna tjelesna intima koja se iskazuje na rijetkim stranicama, samo jednom iskače iz gotovotolstojevskoga diskretnoga diskursa. Ostalo je u tradicionalnom samopodrazumijevajućem kontekstu, dovoljno za razumijevanje i time drugorazredno u ambijentalnom valu priče. Martin Jesenski je normalan muškarac koji gubi u životu ljubljenu prvu ženu, s njom i dijete. To je nezarasla rana koju ne može izliječiti ni kasniji prividno miran i staložen život u londonskom egzilu. Drugi brak sa ženom koja također nosi ožiljke iz svojega češkoga egzilantskog traumatskoga života, nije sretan, jer izgubljena Ivana kao sjenka lebdi na njihovim brakom. Ivanu su zapravo likvidirali u „hapšenju“ nakon propasti Hrvatskoga proljeća, a s njom je otišlo i dijete u utrobi. Izvješće o smrti bila je laž i njena smrt je ostala zauvijek nerazjašnjena. Imat će Martin sina i iz drugoga braka, Tomicu, koji će braniti Hrvatsku u Vukovaru i podleći ranama.

Ipak, sigurno najtragičniji trenutak za oca Martina bit će odluka da nakon dugih neuspjelih pokušaja ožive njegovoga sina u bolnici i izbave iz kome, za koju su liječnici smatrali kako iz nje nema povratka, odluka koju je on morao potpisati – isključenje s aparata koji su održavali sina u prividnom životu, a bio je već biljka. Takav strahotan prijelomni trenutak sigurno je najmračniji dio knjige koja će se nastaviti, ali sigurno nikada više Martin Jesenski ne će biti isti čovjek. Taj trenutak njegova potpisa drama je svemirskih razmjera, abrahamovski krik oca nad oltarom žrtve paljenice, samo nije bilo nikakvoga janjeta koje bi zamijenilo njegovoga Tomicu.

Time se nekako zatvorio krug jednoga obiteljskoga uroborusa koji guta vlastiti rep i trk u krugu se nastavlja vjerojatno opet u idućoj generaciji. To se najavljuje u dijalogu s bratovom obitelji kako će nećakinja zajedno s Martinom u London. Tako to ide stoljećima: bjegovi pred Turcima, bjegovi zbog gladi, bjegovi zbog politike sve tamo od početka dvadesetoga stoljeća, kad se glad ujedinila s politikom, pa rasuće hrvatskoga bića između dva rata, pa nakon Drugoga rata, onda opet poslije 1971. godine pa 1991., do konačnosti ovih dana trećega tisućljeća kad opet u potrazi za boljim životom Hrvatsku napušta moćni krvožiljni sustav mladih ljudi koji se vjerojatno nikada ne će vratiti.

To je samo jedan sloj romana koji teče naizgled kao priča o jednom životu, a obuhvatila je gotovo sve segmente zbivanja ne samo u Martinovoj obitelji, nego u cijelome narodu, politici, komunističkom nasilju, svjetskoj podloj političkoj računici. (Službeni engleski establišment ne želi se suprotstaviti ubojstvu Martina Jesenskoga kojega planira jugoslavenska udba. Jer, božemoj, zar nije u posjetu Ljubičica Bela, uhranjeni maršal, na dvoru mile engleske Kraljice, gdje uživa prividan ugled!)

Nema mnogo hrvatskih obitelji koje nisu upisane u ovu knjigu

Psihološke i emocionalne razgradnje razbaštinjenih Hrvata, koji će u raseljenosti vječno tragati za svojim korijenima, brazdaju u Martinovoj psihi mračni palimpsest nataložen još od predačkih nespomenutih vremena. Ne ide spisatelj dalje od očeve sudbine, ali mogli bismo reći da gotovo nema mnogo hrvatskih obitelji koje nisu upisane u ovu knjigu.

London je nova domovina prebjega Martina Jesenskog, studenta i pobunjenika Hrvatskoga proljeća. Tu je drugi najupečatljiviji autobiografski otisak spisateljevoga rukopisa: izuzetno poznavanje različitih lokacija, prometnica, arhitekture, muzeja, parkova, pabova, piva, sve to svjedoči da je taj život tamo bio stvaran. Njegova obrazovanost i relativno dobro radno mjesto u novinarstvu omogućuje mu i pristojan životni standard. Likovi koji ga okružuju pitoreskno su društvo u kojem se ističe skorojević koji se pojavljuje u bijelom Mercedesu. Potomak moćnih crvenih elita. On je doušnik. Neki Trifunović. Srbin. I onaj dvojac koji dobiva nalog da likvidira Martina kao neprijateljskoga emigranta sastoji se od Hrvata i Srbina. Jedan Josip i jedan Vladeta. Tako se zatvara obruč: trojica sudionika u ubojstvu, potpora za to nedjelo iz veleposlanstva Jugoslavije, a s druge strane ravnodušnost engleskih vlasti. Poput kriminalističkoga mračnoga klupka plete se mreža oko Martina, njegove žene i sina Tomice. Već su ubijeni nepoćudniegzilanti u Parizu, Njemačkoj i Južnoj Americi, pozatvarani nevini u Australiji, a ovo s tim Jesenskim čini se kao igra.

Roman je pisan kao „realistička umjetnina“ (A. Pavešković, Republika) i pri tom „uvjerljiva“, kaže isti kritičar. Složili bismo se posve i dodali da je mnoga vrlina proistekla iz te realističke manire, pa jednoga dalekoga budućega dana čitatelj ili kritičar ne će morati žaliti što ne zna imena (ona su fikcija ali se dobro zna odakle potječu!) i ostale naizgled efemerije, kao što se danas žale neki povjesničari jer se poneki rimski pisac klonio imenovati osobe koje je pomno opisao.

Iz spisateljskoga logičnoga, ponajviše kronološkoga slijeda zapisa, s posebno potrebnim retrospekcijama, ulazi se u svijet priče gdje su riječi vratile same sebi najveću vrijednost- istinu. Frazeologija, sintagme, dubinsko psihološko profiliranje likova, kamo spada i njihov fizički opis, geste, mirisi, zvukovi i tonska vibriranja glasova, čvrsto se drže provjerljivoga mimezisa, bez unutarnjih i vanjskih cenzura. Ulazak je to u vrijeme koje smo zajedno proživjeli i stoga nam je poznata sva politička i društvena makro i mikro pozicija likova i posebno samoga auktora. Dakle, za nas njegove suvremenike i pripadnike istoga sloja „divljači za odstrel“, on govori jasnim jezikom te znalački vodi priču aristotelovski gradirajući događaje, da bi u trenu opisa podmetanja bombe pod njegov, tj. Martinov automobil, postigao kulminaciju.

Samo je ostalo pitanje tko će upaliti automobil.

Oni bez potkovane glave dobro poznaju da se u životu često u najneizvjesnijim trenutcima javljaju neobjašnjive ruke koje nekoga spašavaju. Kako to zvati? Providnošću? Deus ex machina? Dobri anđeo čuvar? Svejedno. Takav je anđeo najavljen još od samoga početka zloga nauma koji treba likvidirati nepoćudnoga Martina Jesenskog. Nije li to ona vječna borba dobra i zla na kojoj počiva cijela povijest, pojedinačna i svjetska? Takav se anđeo pojavio u liku PeteraGillana, agenta engleske službe, koji će uz pomoć prijatelja Collia spriječiti smrt ne sam Martina, nego i njegove obitelji. Taj trenutak pretvara roman u kriminalističku priču s primjesom napetoga iščekivanja koje se raspliće već na polovici zbivanja. Atentat nije uspio a dvojac ubojica-Josip i Vladeta- dobit će od poslodavaca po njuški , ali ne previše. Tišina. Ona je najbolje rješenje i uspjeha i neuspjeha. To što će Libuša, druga Martinova supruga, dobiti slom živaca kad od mehaničara čuje istinu o pokvarenoj podmetnutoj bombi, a čas prije tamo je sjedio i njen mali Tomica, nije tako strašno. Strašno je što će to dati naslutiti kako se gospođa Smrt počela baviti njihovom obitelji i stoga ona moli svoj Očenaš na češkom čime i završava prvi dio knjige koji se zove Prije. To je mračna slutnja koja dalje vodi radnju u drugom dijelu knjige Poslije.

Pjesma o crvenim makovima

Na početku romana bijaše pjesma o crvenim makovima, na početku drugog dijela opet se vraća ista tema. Oko te likovno možda najsnažnije boje, boje krvi, vrti se kao spirala njegovo sjećanje, iako je još u Londonu. To je kao prvi takt poznate Bachove fuge koji se prepoznaje u cjelini djela. Neki Martin se vraća u Hrvatsku, ne više onaj koji je davno bio i samo jednom se vratio da skrati životne muke sinu, to je neki novi Martin koji više nema ni druge žene Libuše od koje se rastao, nema ni sina, nosi samo uspomene. U tom kovčežiću amorfno zgužvanih i kaotičnih slikana vrhu stoji poruka novoj ženi s kojom dijeli samo površinu života. On ima dva razloga ponovnoga povratka u Hrvatsku koja je sada slobodna zemlja: godišnjica Tomicine smrti i pada Vukovara.

U tom sažetom solilokvijskom izričaju skupljena je sva gorčina koja se opširno razlaže u dugačkim sjećanjima, preskačući pri tom jedan dio života – odrastanje sina, rat u Hrvatskoj, ranjavanje Tomice na Vukovarskoj bojišnici, obiteljske prilike u Zagrebu koje će doći na red njegovim dolaskom u stari stan na padinama sjevernoga dijela grada. Sve je nakon digresija posve jasno – Martinova borba protiv velikosrpske propagande i njenih pristalica u Engleskoj, obračun s neinformiranim novinarima i njihovim nakaradnim napisima protiv Hrvatske, Martinova uvijek iznova otvarana rana čiju krastu su gulili oštrim noktima mrzitelji u svijetu i u domovini te iste nove hrvatske države, bitka za tumačenje značenja i povijesti hrvatskoga jezika, podlosti komunističkoga režima itd…

Tijekom putovanja avionom piše Martin veliko pismo kojim se namjerava obračunati sa svim tim ološem koji blati izranjenu i poharanu zemlju, a posebno je bolno što blate i Vukovar. To pismo ne će nikada predati u javnost, pa ipak je došlo do nas- knjigom. Stari su Dubrovčani pismo zvali knjigom i slali je u svijet stavljajući je u soprakopertu te po nekom namjerniku odašiljali. Mogla se lađa potopiti, mogla se knjiga izgubiti. Nikada nisi znao usud ili kob. Time rukovodi neka nevidljiva ruka. Mistična, tajanstvena i nenadana. Ona iz Goetheovoga Fausta, Bulgakovljevoga Majstora i Margarite. Tako smo došli do najnovijega vremena u romanu Nikole Đuretića – ovoga sadašnjega.

Zemlja, domovina, Hrvatska njegova počinje izlaskom iz aviona. Nije rekao patetično – tu počivaju na grobljima kosti mojih predaka, nego je premrežen boli i nostalgijom ušao u taksi. Inteligentnoga i iskusnoga intelektualca Martina na putu do grada poučit će slučajni taksist svemu što je nepobitna istina koju Martin nije u sebi odriješio i koja je kao Gordijski čvor čekala da to učini bez uljepšavanja, transcendencije, apstrakcija i nejasnoća taj duhanom i ustajalim mirisom čikova impregnirani desperatni vozač. Branitelj, ogorčeni i duboko povrijeđeni čovjek. Je li to Martinov Tomica koji drijema sklupčan u sjeni romana od prve stranice, već začet u naumu biblijskih riječi: poznavao sam te prije svih vjekova. Bi li i on tako govorio ocu da sada vidi svoju Hrvatsku? Taksistovo podrijetlo nije iz elitnoga ešalona intelektualaca, a ipak zna da se život ne može sastojati samo od jesti, zakloniti se, voditi ljubav i ubiti. Ako ne možeš više dijeliti snove, izaći iz ove materijalne zatočenosti, zašto si pošao tamo braniti neke irealne gorostasne ideale? Je li obrana Domovine bila samo fikcija, dio velikoga sna stoljeća?

Nisu lustrirani

Posljednji dio romana tretira dvije važne teme: gdje se krije Martinov udbaški dosje i što danas rade zločinci koji su špijunirali i ubijali nepoćudne?! Okrutna je spoznaja da se njima nije dogodilo ništa loše, nikakva „osveta“, nisu lustrirani, kako se to kolokvijalno naziva, ne, oni su dobro plaćeni umirovljenici, s kućicama za odmor na brježuljcima ili moru, imaju osigurane sve uvjete za niz generacija koje ih nastavljaju. Imaju svoje sinove i kćeri, dražesne unučiće, na vrlo utjecajnim radnim mjestima, drže u rukama ono najvažnije: tajne račune u stranim bankama i medijski prostor kojim manipuliraju masama. Imaju i svoje drage navike, svoje kavane gdje se i danas sastaju i promatraju naivne tipove kao što je Martin. Čak imaju i aktivne pozicije u policiji s hrvatskim grbom i još uvijek prate idealiste koji misle da je Hrvatska slobodna.

Martin Jesenski ne će dobiti na uvid svoj dosje u Arhivu. Drčna brkata službenica odbit će ga tvrdnjom da ga nema, nije ga ni bilo, jer čega nema u kompjuteru, toga nema i kvit. A Martin zna da ga je itekako bilo. Dakle, nema ni traga njegove muke koju je prošao, nema uzroka patnji i smrti koje su ga pratile na tom putu, nestale su i sunovratile se u paklene mračne jame njegove pratilje u egzilu – samoća, strahovi, bolna poniženja. Nemir njegova duha ostao je lebdjeti ponad strašne praznine, jer bez toga početnoga zanosa iz Hrvatskoga proljeća, pa onda svih napora da dostojanstveno uz sve trpnje odživi svoj život kao presađena biljka koja nikako da se vrati u rodnu zemlju, taj isti život nema ni smisla. Protest, pobuna, bijeg-sve je to nestalo. Ostalo je jedno jedino uporište- grob sina na Mirogoju. Grobovi su oduvijek bili svjedoci života. Stoga je objašnjivo zašto su četnici razarali groblja s posebnim užitkom. Trebalo je dokazati da tu život nije postojao. Bez smrti kao posljedice nema ni života. Martin je osjećao nijemo prisustvo generacija koji su davno mrtvi, ili sada daleki i živi, bliski ili nepoznati, puni snažne prisutnosti života koji je generirao svu empatiju i snagu za davni mladenački bunt. Svaka ga je generacija proživjela na svoj način. Martinovje izlaz bio pisanje kao sredstvo obrane, dostojanstva, prkosa, dokazivanje istine bez koje ni grob njegova sina nije istina. Auktor Nikola Đuretić i ovaj roman stavlja na pijedestal Istine. On je umjetnina i ujednosredstvo pomoću kojega se za trenutak može zaboraviti ljudska bijeda.

Susret na grobu posljednji je smrtonosni udarac stilitom posred čela kojega prima umorni Martin Jesenski. Tu ga čeka njegov nesuđeni ubojica, Josip. Hrvat. Potaknut neraskajanom dušom on priznaje da je trebao biti Martinov egzekutor, ali to je bio samo posao. „Ne držim to što sam radio svojim grijesima!…Radio sam to zbog ideala…iz uvjerenja, iskreno i predano.“

Ima taj Josip i djecu, unuke, odgojene po istom komunističkom etičkom principu u kojem ne postoji osobno kajanje pred Bogom, jer taj ionako ne postoji. Ali da ironija bude dovedena do vrhunca, otac Martina Jesenskog u bolesničkoj predsmrtnoj sobi dobiva za cimera svoga mučitelja s Križnoga puta, partizanskoga batinaša, koji je, o sudbino! bio njegov tamničar i na Golome otoku gdje je kundačio i pendrečio, a neke spremio na drugi svijet. Osuđen da posljednje trenutke proživi uz zvijer koja je režala na bivšu žrtvu i neraskajano tvrdila da ih nisu, gadne Hrvate, ustaše, dovoljno pobili te da bi opet isto činio samo da može! Slabašan je bio odgovor staroga Jesenskoga da će sada naša hrvatska djeca vladati, jer udbaš mu je odgovorio istom mjerom: zar on misli da oni, crveni, nemaju djecu?!

Tako se Martinov razgovor na groblju i oca Jesenskog u bolnici svode na isti nazivnik. Ali auktor nije ovdje prekinuo svo beznađe o kojem Martin zamotan kao u klupku nepoderive paučine razmišlja, još ima strašnih činjenica. Za toga kratkoga boravka u domovini u Martinov stan ulazi policija nove hrvatske države i traži oružje!!! Kao u trileru kakva američkoga redatelja, tu pretragu vrši sin onoga istog Mihajlovića koji je davne 1972. saslušavao Martina. S njim je i tip koji je pratio Martina i na Plesu i na Mirogoju. Onako izdaleka. Oni i dalje vode igru.

Nije li logično da auktor Nikola Đuretić junaka Martina Jesenskoga dovede u kaos, košmar, gdje se sve ponavlja kao u filmskim isječcima, gdje je isključena svaka mogućnost izlaza iz tame, gdje možeš poželjeti smrt kad čuješ kako sinovi i unuci krvnika pravdaju svako počinjeno zlo, nose oružje i ti nemoćno gledaš njihova lica kao što su to činili i tvoj djed, otac, i ti, moj auktore, i ja koja ovo pišem i koja sam, osim egzila u Londonu, sve ostalo doživjela gotovo na istovjetni način.

Prijatelju, tvoj će roman živjeti dugo. Ne zbog nagrade „HAZiU za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2016. godinu za područje književnosti“, kao ni zbog „Povelje“ Visoka žuta žita“ za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti“. Živjet će zbog one istine koja uvijek na koncu progovara iz velikih djela, koja se pamte i razotkrivaju zlodjela i njihove izvršitelje ma koliko se prikrivali. I tako roman počinje svoj put u Vječnost kao i tvoj junak, gdje ga čekaju…

Nevenka Nekić/HKV/ /Hrvatsko nebo