DR. ROMIĆ ZA HMS: Sve je više patoloških kockara, to je bolest koja razara obitelji

Klub liječenih ovisnika o kocki (KLOK) iz Mostara do sada je održao brojna edukativna predavanja  o poroku kocke. Pod nazivom “Baci kocku, izaberi život” na svojim predavanjima vrlo slikovito i jednostavnim riječima,  na pristupačan i edukativan način prof. Marko Romić, spec. traumatske psihologije iz Mostara, voditelj Kluba liječenih ovisnika govori mladima o kocki, što je kocka i zašto je se treba kloniti, piše Hrvatski Medijski Servis.

-Klok je skraćenica za terapijsku grupu, koju mi nazivamo Klub liječenih ovisnika o kocki, skraćeno Klok. Klok djeluje od 2010.godine, kada se izdvojio kao samostalan klub, iz do tada postojećih klubova liječenih ovisnika o alkoholu. Klok djeluje u okviru Zajednice klubova liječenih ovisnika o alkoholu i kocki Dr. Vladiir Hudolin – Mostar, kaže dr Romić u intervju za Hrvatski Medijski Servis.

HMS: Je li kockanje bolest?

ROMIĆ: Da, patološko kockanje je bolest, prema međunarodnim standardima, koji uređuju ovu oblast. U mnogim svojim segmentima, patološko kockanje je slično drugim oblicima ovisnosti, ali u nekima je čak i pogubnije, jer broj onih koji stradaju ovom bolešću je veći. Dakle, osim što propada sam kockar, s njime propada i njegova obitelj, supruga, djeca, roditelji, često uža i šira obitelj.

HMS: Tko su članovi Kloka?

ROMIĆ: Članovi Kloka su bivši ovisnici o kockanju, bivši patološki kockari, koji su odlučili liječiti se, odnosno prestati s kockanjem. Često su to ljudi srednjih godina, koji imaju obitelji, najčešće ljudi s dvoje djece, koji su u braku 10-15 godina. Ali, u ovom klubu imamo i mladiće u dvadesetim godinama, čiji su roditelji primijetili i priznali problem, te odlučili tražiti stručnu pomoć, odnosno dovesti sina na liječenje.

HMS: Kako i gdje tražiti pomoć?

ROMIĆ: Klok Mostar ima svoju facebook stranicu, koju uređujem i vodim osobno ja. Ova stranica zove se Kockanje i klađenje – Klok Mostar. Mi imamo i svoju Internet stranicu: www.zkla-mostar.info. Svatko koga zanimaju informacije o liječenju, kože se obratiti i meni odobno na broj 063 355 561.

HMS: Kada ljudi počinju kockati i zašto?

ROMIĆ: U današnje vrijeme imamo pojavu sve ranijeg ulaska u kockarske aktivnosti. Učenici već od šestog razreda osnovne škole počinju odvajati novac koji dobiju za užinu u školi, za kladionicu i kockanje. Primjećujemo da ima i sve veći broj djevojčica i djevojaka koje kockaju. Razlika je samo u tome što djevojke i žene češće igraju bingo, a muškarci se klade na sportske događaje i sve druge dostupne oblike kocke. Zašto počinju kockati? Najčešće počinju iz radoznalosti, ili pod utjecajem vršnjaka, a neki, na žalost i pod utjecajem roditelja, koji ih vode sa sobom u kladionice. U početku im sve izgleda bezazleno. Ali, neki od njih brzo upadnu u područje patologije. Neki kockanje shvate kao „biznis“ i misle da mogu tako zaraditi potrebne novce. Taj trenutak, kada klađenje i kockanje počnu shvaćati kao „posao“ jedan je od najsigurnijih znakova da su koričili u područje bolesti.

HMS: Kako liječite patološke kockare?

ROMIĆ: Liječenje se odvija na dva kolosijeka. Najprije napravimo individualnu procjenu, intervju sa patološkim kockarom i članovima njegove obitelji. Ako procijenimo da treba uključiti neki oblik psihoterapije, to učinimo. Drugi, važniji, dio odvija se u grupnom radu, odnosno. U terapijskoj grupi, koja se sastaje jednom tjedno, petkom u 19.00, izuzev prvog petka u mjesecu, kada su sastanci u 19.30. Na sastanke te terapijske grupe, koju mi zovemo Klok, dolaze patološki kockari i članovi njihove obitelji. Ako se radi o mladićima koji imaju djevojke, onda najčešće dolaze djevojke s njima. Ako se radi o ljudima koji su u braku, na sastanke dolaze supruge ili članovi uže obitelji. Dolazak članova obitelji je jako važan, jer on ne služi samo kao kontrola patološkog kockara, nego je i članovima obitelji potrebna stručna pomoć u takvim situacijama.

HMS: Ima li na liječenju od kockanja žena?

ROMIĆ: Trenutno u Kloku nema nijedna žena koja se liječi od kockanja, ali u ranijem razdoblju bilo ih je ukupno četiri. One su bile raznih dobi, od studentica u dvadesetim godinama, do mladih žena, čiji se brak raspao radi njihovog kockanja, pa sve do žena u mirovini, koje svu mirovinu troše na kockanje.

HMS: Koliko je klađenje i kockanje uistinu rašireno?

ROMIĆ: Na žalost ovaj problem je zahvatio veliki dio našega društva. Kockaju djeca već u osnovnoj školi, u srednjoj školi neki od njih postaju pravi patološki kockari, kockaju studenti, koji radi kocke gube godine studija, kockaju uposleni, koji često svu zaradu potroše na kocku,  kockaju srednjovječni i stariji ljudi. Kao posljedice kockanje imamo puno slučajeva gubitka posla, raspada brakova, odustajanja od škole ili studija, pa sve do samoubojstava.

HMS: Mislite da je stanje zabrinjavajuće?

ROMIĆ: Naravno. Stanje je i više nego katastrofalno. Problem je i u tome što nemamo dovoljno resursa kvalitetno se nositi s ovim problemom. Stručnjaci se ne žele baviti ovim jer je to dugotrajan i frustrirajući posao, koji daje neizvjesne ishode i rezultate. Pri tome, taj posao nitko ne financira, pa i radi toga ljudi nemaju motiva baviti se liječenjem kockanja. Unatoč činjenici da imamo ogroman broj patoloških kockara, mi trenutno na liječenju imamo samo 19 patoloških kockara, koji dolaze iz raznih mjesta Hercegovine.

HMS: Imate li pomoć u svome radu?

ROMIĆ: Najveću pomoć cijelo vrijeme našega rada pružaju nam franjevci, odnosno gvardijan, župnik i ostali članovi franjevačkog samostana u Mostaru. Oni nam ustupaju prostor u kojemu se sastajemo svih ovih godina. Moram napomenuti da je prostor u kojemu radimo u okviru samostana, a na liječenje dolaze ljudi svih vjera i nacionalnosti. Ljudima u nevolji to ne smeta, ali mislim da bi bilo prikladnije ako bi imali neki „neutralni“ prostor. Moram napomenuti i da smo u par navrata dobili i materijalnu pomoć grada Mostara i Vlade HNŽ. Ali ta je pomoć kap u moru naših potreba. Ako uzmemo u obzir da mi  imamo pet klubova liječenih alkoholičara i jedan klub kockara, u vrijeme kada smo dobivali tu pomoć, ona je iznosila oko 400 KM mjesečno, jasno je da je na svaki klub dolazilo 70-80 KM mjesečno, a time smo mogli pokriti samo najosnovnija sredstva, papir, olovke, edukativne materijale i slično. Danas više nemamo ni tu pomoć, nego se financiramo iz mjesečnih članarina samih članova klubova, a ta sredstva su još manja.

HMS: Imate li neku preporuku roditeljima i odraslima?

ROMIĆ: Naravno. Otvorite oči i ne shvaćajte olako klađenje i kockanje vaše djece. Posebno, ako primijetite da im treba sve više novca ili da uzimaju novac ili druge vrijednosti iz kuće. Pratite koliko su aktivni u školi ili na poslu, pratite njihovo raspoloženje, jer su često jako neraspoloženi, razdražljivi, odsutni duhom, a i tijelom, često izlaze iz doma, pratite njihove mobitele i što rade na njima, jer se često kockaju na taj način. Ne očekujte da se dogodi čudo, pa da kockari sami prestanu kockati, iako to često pokušavaju ili se kunu da „neće više nikada“. Na kraju, naravno, tražite stručnu pomoć./ML/HMS

hms.ba/ http://hms.ba/Hrvatsko nebo