Djeca nisu pokusni kunići (4)

– Nikada, nikada, moja Monika, nisam bila klimavac. Ni prije, a ni sada. Zato, danas i mogu, kao prosvjetni djelatnik (doduše u mirovini), s punim pravom upitati gospođu Divjak, što je to ona kao pedagog, i što će kao ministrica prosvjete učiniti, a po čemu će ju pamtiti ove i naredne generacije?

– Jel’ to pitaš što će učiniti? Bolje pitaj, moja Lucija, što čini! Pa, zar ne vidiš!? Povijest nam uređuje i preuređuje Pupovac i njegova bratija, a njegova životna družica (inače po profesiji novinarka) mijenja i uređuje popis lektire za našu djecu. Te bi, ni manje ni više, izbacila knjigu koja govori o Domovinskom ratu.

I, eto, odgovora na tvoje pitanje!

A, eto, i rezultata rada i autoriteta, ministrice Divjak!!!

Zar ćemo Vas po ovome pamtiti, poštovana ministrice!?

… Slavica Lukić je u Globusu na četiri stranice objavila članak Lektira za mržnju, s podnaslovom „Učenici VI. razreda čitaju „Moj tata spava s anđelima” (Mali ratni dnevnik) Stjepana Tomaša u kojemu piše i to kako ‘Srbi ne poštuju svoju domovinu Hrvatsku’, pa se jako zabrinula za srpsku djecu. I nikako ne može shvatiti “kako je moguće da obvezna lektira za osnovne škole bude knjiga u kojoj se ratna zbivanja 1991. opisuju na način što bitno odudara od ideje međunacionalne snošljivosti i suživota Hrvata i Srba te da je đaci čitaju upravo uoči godišnjice pada Vukovara…”.

„Lektira za mržnju“, kaže ona.

Lijepo, bome, lijepo! Jedno bi, pored već navedenoga, još i falsificiralo, kreiralo i pisalo hrvatsku povijest po svom guštu, a drugo bi, opet po svome, izbacivalo i ubacivalo neke nove knjige u obveznu lektiru, koje navodno nisu „lektira za mržnju“.

„Još samo čekamo vijest hoće li kao zamjena biti „Mirko i Slavko ili Nikoletina Bursać“, komentira a jedan čitatelj.

– Pa to je isto, moja Lucija, kao kada bi netko danas zabranio „Dnevnik Ane Frank“ ili „Zlatin dnevnik“ koji tematizira period ne tako davne srpske agresije i opsade Sarajeva.

„A moj odgovor svima je: Kupit ću svih 20 knjiga „Moj tata spava s anđelima„ od Stjepana Tomaša, a možda i više, i poklanjati ih, u krugu rodbine i prijatelja, djeci za rođendane. A u posvetama ću pisati da tu knjigu preporučuju dalje, jer ju je trenutni režim zabranio. Nikada mi nitko ne može  zabraniti da djeci i mladima govorim o zločinima i genocidu koje su Hrvatima počinili komunjare, udbaši i srpski agresori. Zamislite, samo, kako bi se u Izraelu proveo neki njihov ministar kada bi povukao iz nastavnog plana i obvezne lektire, knjige o njemačkim zločinima nad Židovima?“.

– Iskreno, i bez ikakve zle primisli, najbolje bi bilo (tako mi, bar sada izgleda), da Vi svoju fotelju, draga gospođo ministrice Divjak, prepustite dotičnoj, a Vi se vratite na svoje bivše radno mjesto. Jer, drugarica novinarka sve to „vrlo dobro“ zna raditi… A, onda, i vuk sit i ovce na broju.

Pa, Bože moj dragi, moraju se ljudi na funkcijama podupirati i pomagati! Zakaj ne!? Jer, dragi i voljeni dotične osobe, de facto je „jezičak na vagi“ u hrvatskoj Vladi, a i Vaš je kolega! Šteta ih je živa ne spojiti i na njihovom zajedničkom poslu.

A, kakva bi tek to, ljudi moji dragi, bila suradnja!? Pupovac nam kroji zakone, posebice u kulturi, znanosti i prosvjeti, kroji i prekraja povijest i uređivačku politiku medija, a njegova životna družica sređuje i uređuje školstvo. Tko bi bio od nas sretniji!? I, naravno, obrazovaniji.

Pa bi, nakon toga, poželjno bilo dovesti za savjetnike i Vučićevog ministra Vulina i Dačića. Oni su dobro potkovani. Svim i svačim. I bez problema pričaju i pjevaju na svim svjetskim jezicima.

A sasvim sam sigurna, i u to čvrsto vjerujem, kako bi se ovome dvojcu, vrlo rado pridružio i pripomogao, čak i predsjednik Vučić. On, inače, sve rado mijenja. A posebice povijesne činjenice. Pa, svoje znanje, s posebnim guštom, prenosi na srpsku djecu iz Hrvatske… Pa, tako, i za koga trebaju navijati i koga trebaju voljeti.

„Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić susreo se s djecom iz Hrvatske koja su došla posjetiti Beograd. Njegovu su rezidenciju u Beogradu posjetila djeca iz Rijeke, Kostajnice i sa zadarskog područja. Na susretu je Vučić jednog dječaka upitao za koga navija u sportu, a kad je mališan odgovorio da navija za Rijeku, Vučić ga nije propustio savjetovati: ‘Za Rijeku? Tino, moraš naći neki veći i bolji klub da za njega navijaš. Da bude Zvezda ili Partizan, neki malo veći klub od Rijeke. Malo veći od Rijeke, Dinama, Hajduka. Znači, ili Zvezda ili Partizan’“, daje Vučić upute.

I, eto tako, nakon treniranja i redovitog obučavanja u Srbiji, i upoznavanja s ratnim vještinama mladih Srba iz Hrvatske, Vučić nam uporno, još od malena, usmjerava „na pravi put“, hrvatsku djecu srpskog porijekla… Pa i za koga će i kako navijati.

A dijete k’o dijete, čista srca i bez uvijanja, odgovara kako navija za Rijeku. Čak je i na Vučićevo pitanje gdje je ljepše „ovde ili u Rijeci“, Vučić dobio isti iskren odgovor: „U Rijeci“. Ali, radi pozitivnog dojma u Srbiji, brže je bolje, ovaj dio, isječen sa snimke.

No, naša vrla novinarka i dalje lamentira kako je zabrinuta, za srpsku djecu u Hrvatskoj…

Ali. „Naša deca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povest na naš način, drugačije nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje Domovinskog rata, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“, kaže Stanimirović.

Vera Primorac
(nastavlja se)

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo