T. Tarle: Malo o diplomaciji

Diplomacija

U utorak 24. listopada 2017., nazočila sam jednom nesvakidašnjem događaju koji me je ponukao da svoje dojmove podijelim s drugima. Naime, bila sam pozvana u rezidenciju čileanskog veleposlanika gospodina Juana Luisa Nila na jedno toplo i prijateljsko druženje koje je organizirao za djelatnice čileanskog veleposlanstva u Zagrebu, gđu. Danicu Valentinu Paić Navarro, tajnicu voditelja Misije i gđu. Dunju Vodopija, tajnicu šefa konzularnog ureda kako bi im u nazočnosti prijatelja, suradnika i znanaca uručio orden viteškoga reda kojim ih je odlikovala gospođa Michelle Bachelet, predsjednica Čilea.

Vjerujem da će se mnogi od mojih bivših kolega iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova pitati je li to moguće jer takvo što u našoj hrvatskoj diplomaciji nije još viđeno. To isto sam se i ja pitala. Bilo bi to u našim prilikama stvar ne odviše neobična da je riječ o dodjeli državnoga priznanja nekome od hrvatskih veleposlanika, ali Bože sačuvaj „običnim“ službenicama?, pa čak ne i diplomatima i to još od same predsjednice države! Doista bi u našim prilikama takvo što bilo nezamislivo. Ili sam možda osobno neinformirana i u tom slučaju griješim? Bila bih zahvalna onome tko bi me mogao uvjeriti u suprotno.

Dakle, u ovom konkretnom slučaj predsjednica Čilea ukazala je čast i zahvalnost „običnim“ službenicama čileanskog veleposlanstva u Zagrebu (i to nije jedini i prvi takav čin; i one to doista u punom smislu zaslužuju). To je veliko priznanje ovim požrtvovnim ženama „iz pozadine“ koje marljivo i čestito odrađuju svoj svakodnevni posao i bez čijega znanja, stručnosti i odgovornosti ni veleposlanik ne bi mogao ostvariti sve one ciljeve i zadaće zbog kojih je poslan u zemlju domaćina.

U čitavoj mojoj diplomatskoj karijeri nikad, baš nikad nisam imala čast pribivati takvome činu kojim bi hrvatska državna administracija odlikovala nekog od mojih kolega diplomata ili administrativnih djelatnika na službi u zemlji primateljici. Nikad, baš nikad ni Ministarstvo vanjskih i europskih poslova nije nagradilo nikoga od mojih kolega diplomata na javno upriličenoj svečanosti izvan domovine, a još manje bi to bilo moguće očekivati da bi to bila tajnica/tajnik ili tko drugi od administrativnog osoblja. Za naše institucije oni ne samo da su (samorazumljivo) nevidljivi, nego su i beznačajni činovnici u službi njegove ekselencije ambasadora.

Da, promaknuća u viša diplomatska zvanja dobivali bi ponekad neki pojedinci, miljenici vlasti iako protiv pravilnika kojim se promicalo na više pozicije isključivo tijekom boravka u Hrvatskoj. Spomenut ću usput da nisam bez prethodnoga iskustva u hrvatskoj diplomaciji. U toj sam službi ostavila gotovo dvadeset godina života radeći na trima kontinentima u četiri diplomatske misije i dala bih ruku u vatru da o tome što sam i kako sam radila više znaju oni u zemlji domaćina nego moji kolege i dužnosnici na visokim funkcijama u državi i Ministarstvu.

Dirnuta činom čileanske predsjednice i respektom veleposlanika spram svojih suradnica i suradnika i ponosom zbog njihova uspjeha sjetih se kako je s poštovanjem spram čileanske nacionalne zastave i himne na recepciji u povodu dana čileanske državnosti upravo on s konzulom Maximilianom Jara Pozom pjevao čileansku himnu. Nažalost, pamtim i one situacije u kojima su pojedini visoko pozicionirani hrvatski diplomati smatrali da nema više razloga za isticanje hrvatskih nacionalnih insignija prigodom nacionalnih blagdana kad smo već – eto – u Europskoj Uniji.

Osobno pamtim jednu skromnu i samozatajnu, stručnu, čestitu i radišnu osobu, bivšu kolegicu Branku Soldo koja već više od dva desetljeća radi u Veleposlanstvu Republike Hrvatske U Madridu i pitam se zašto se na primjer nitko, baš nitko od brojnih veleposlanika koji su se izmijenili na toj funkciji tijekom proteklih godina nije sjetio da ju predloži za prikladnu nagradu ili javno priznanje kakvo je ona itekako zaslužila? Njoj svakako mogu pridružiti Dunju Pešut. I Dunja i Branka pripadaju svijetu moga osobnoga iskustva.

Naravno, našlo bi se još takvih primjera, ali za to je potrebna hrabrost i osjetljivost za poštivanje tuđega rada, truda i doprinosa, za uvažavanje onih koji nisu na istaknutim pozicijama niti su pod svjetlima reflektora. Pitam se kako to da država Hrvatska ničim ne stimulira svoje vrijedne službenike nego negativnom selekcijom često ističe i nagrađuje one koji su podobni ili snishodljivi kao da nam ne bi trebao svima biti isti cilj i svrha – prosperitet i ugled Hrvatske.

Pitam se kakvi su to veleposlanici i najviši državni dužnosnici koji nemaju hrabrosti da se založe za takve djelatnike, da predlože takve pojedince za zaslužena priznanja ili nagrade nego isključivo gledaju sebe, strepe od toga da im netko ne „ukrade show“ ili se plaše da se ne bi zamjerili moćnijima od sebe? Tko bi i što bi oni bili bez logistike koju im pružaju brojni anonimni djelatnici po hrvatskim diplomatskim misijama ponekad izloženi njihovim prgavim prohtjevima, aroganciji, nemaru ili poniženjima? Pitam se… Uostalom, čemu se pitam? Odgovor leži u rezultatima kojima se diči hrvatska diplomacija!

Tuga Tarle/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo