Dijelovi izlaganja dr. Josipa Stjepandića prigodom predstavljanja knjige „Dnevnik u znaku Za Dom spremni“ u Đakovu 30. listopada 2017

Knjiga koju danas predstavljamo bavi se navlastito istinom i pravdom. Zapravo je to glas vapijućeg u pustinji, jer su hrvatski građani uronjeni u medijski prostor koji služi prije svega manipulaciji, a pritom se koriste manje ili više prozirne laži (“…po metodi jugokomunista: triput slaži, istina ne važi…”), iako je činjenica napretek. Zapamtite, taj zloglasni mainstream je tvornica laži, o čemu su nedavno tiho prozborili čak i hrvatski biskupi. Iza toliko laži mora počivati neki paklenski plan.

Da bi se to dokazalo, dovoljno je nekoliko primjera iz prakse hrvatskih medija, a pogotovo HTV.

Kad bi hrvatskoj vlasti (sadašnjoj i bivšoj) netko rekao da su oni zapravo afrički političari, a nikakva europska dimenzija, jer su im rezultati takvi kao da dolaze iz Afrike ili s Bliskog Istoka, onda bi oni to vjerojatno uvrijeđeno odbili kao klevetu i podmetanje, možda čak rasizam.

Međutim, činjenice su tu neumoljive. Hrvatska je negdje na 58. mjestu svjetske liste po bruto-socijalnom proizvodu po glavi stanovnika, iza zemalja poput Rusije, Turske, Čilea i Paname, a neznatno ispred Urugvaja, Argentine, Gabona, Libanona, Irana i Iraka, a niti Bjelorusija i Bocvana puno ne zaostaju. Lako je pretpostaviti, gdje bi Hrvatska mogla biti, ako bi, ne daj Bože, turizam podbacio ili se sravnili oni silni gubitci iz Agrokora, koji su otprilike toliki kao da je 100.000 ljudi jednu godinu radilo u vjetar.

Bratska je Srbija za polovicu ispod Hrvatske, te puše za vrat Alžiru, a nekoliko je koraka ispred zemalja blagostanja poput Venecuele, Kolumbije, Egipta, Jordana i Mongolije. Čovjek ne mora imati inteligenciju akademika Pečarića, da na temelju ovakvih informacija zaključi: Srbija i Mongolija, dva oka u glavi!  Kad bi se udružili, a prema posljednjim izjavama vladike Irineja morali bi to učiniti, ne bi li zajedničkim snagama vratili staru slavu, onda za deset-petnaest godina slijedi neka nova Oluja. Tada bi traktorijada vodila sve do Ulan Batora, 8300 km , ni Džingis Kan ih ne bi zaustavio, zar ne?

Ovakva razmišljanja, temeljena na činjenicama, sigurno ne ćete naći u hrvatski medijima. Zamislimo da bi se Njemačka udružila s Malezijom, te prepustila vodstvo Maleziji!? Ili Italija s Kazahstanom? To bi bio vic, a udruživanje Hrvatske sa Srbijom za mnoge političare i medije nije nikakva ružna šala, nego vrlo poželjna opcija, vrijedna velike žrtve svojega naroda.

Da bi svima u Hrvatskoj bilo bolje, vlast bi se morala okrenuti i surađivati s puno uspješnijim zemljama od Srbije. U tome je tajna naprednih postkomunističkih zemalja, koje su se u posljednjih petnaestak godina otvorile prije svega stranim ulaganjima, te tako daleko pretekle zemlje poput Hrvatske, koje su otvorile samo tržište. Na žalost, smisao Europske Unije kao da nisu razumjeli hrvatski političari, pogotovo ne oni na vlasti, pa se događa groteskna, već pomalo tragična situacija, da ulaganja, prije svega u proizvodne pogone, ne dolaze, dok radno sposobni ljudi zbog manjka radnih mjesta odlaze u zemlje gdje stranci ulažu npr. u Irsku. U drugim zemljama poput Mađarske, Slovačke, Česke i Poljske, pa i Slovenije, vlast ponajprije zastupa interese svojega naroda, što se vidi po visini stranih ulaganja. Slovačka do 2006. godine uopće nije imala proizvodnju automobila, a danas proizvodi najviše automobile po glavi stanovnika u svijetu. Sve su to radna mjesta, koja su mogla biti u Hrvatskoj, da je bilo domoljubne politike.

Trenutačno se južno od Maribora gradi manja tvornica automobila, koja će ukupno osigurati oko 8.000 novih radnih mjesta. Hrvatska u toj odluci uopće nije sudjelovala. Povrh toga, traže se lokacije za još najmanje tri tvornice automobila u Europi, u kojima Hrvatska, koliko ja znadem, nije u igri i to svojom voljom. Prepuštam Vašoj mašti što bi značilo za Slavoniju kad bi sutra netko ovdje u Đakovu sagradio takvu jednu tvornicu.

Na žalost, na tome planu ne samo da se ne ništa ne događa, nego nema nikakvih naznaka, da bi se bilo što pokrenulo u dogledno vrijeme.

Što na sve to kaže vlast?

Vlast pronosi bajku o stabilnosti, dok su inkluzivnost i europska dimenzija već pomalo izašli iz mode. Kritična pitanja npr. o reformi obrazovanja nadglasavaju se medijskom bukom. Dirigirani mediji svuda drugdje vide probleme, pa i tamo gdje ih nema, ali ne vide nikakav u vrhu vlasti. Veliki vođa uvijek je u pravu, kao da ga je postavila udbomasonerija, a bio bi još više, kad bi se konačno obračunao s tzv. desničarima u svojoj stranci.

Koliko su ta podmetanja i laži banalne, pokazuju dva primjera.

Svi se sjećamo neznanoga umjetnika s Poljuda, koji je na travnjaku ucrtao kukasti križ. Istraga do sada navodno nije dala rezultata, iako imamo već trećeg ministra unutarnjih poslova. Kao razlog navodi se mutna slika na snimkama nadzornih kamera, koja eto ne omogućava identifikaciju počinitelja.

Ono što se potpuno ignorira, to su snimke učinjene s neba, gdje kruže brojni sateliti, koji svakih 6 sati prelete preko Splita. Na takvim se slikama mogu identificirati objekti veličine 40 cm. S obzirom na broj satelita, uz malo dobre volje, mogle bi se pribaviti odgovarajuće snimke, koje bi sigurno znatno pomogle rasvjetljavanju ovog slučaju. Ovu sam informaciju dobio od kolege, koji vodi sektor u European Space Agency. HTV zapošljava više dopisnika u inozemstvo, te je zanimljivo da nitko od njih nije došao na jednostavnu ideju pokucati kod ESA te pitati ih za mišljenje. O tzv. hrvatskoj diplomaciji ne želim trošiti riječi.

Drugi je primjer još banalniji. Na dan, kad su u Mariboru koliko-toliko dostojno pokapani slučajno pronađeni posmrtni ostaci neidentificiranih žrtava Križnog puta, dogodio se tobožnji atentat na predsjednika jugonostalgičarskog novinarskog društva. Po toj priči nepoznati počinitelj, nedvojbeno hrvatske nacionalnosti, prepilio je tzv. šarafe na kotaču, pa je drug precednik izgubio kotač na sred autoceste prema Beogradu. Koliko je bio smiren, vidi se da je skupljao vijke po kolniku. Svatko tko se imalo razumije u automobile, znade da se taj udes nije mogao tako odigrati. Ako je automobil zbilja ostao bez kotača, onda je ugrožavao promet, te je morao biti uklonjen uz potporu policije, koja bi bila ostavila neki pisani trag.

Zanimljivo je da HTV, koja za svaku sitnicu, i to opravdano, poziva prometnog stručnjaka prof. Željka Marušića u svoje emisije, jer se on zbilja razumije u prometne teme, u ovome slučaju nije zvala niti njega, niti nekog forenzičara. Stvar je bila jasna!

Sve puki slučaj, kao i to da se protiv takvog postupanja HTV-a nitko nije pobunio. Sve je ostalo na časnim komentatorima i kolumnistima poput Marka Ljubića, koji je slučaj propitivao kod policije dok nije dobio odgovor da je slučaj istražen i nalazi se pri Ravnateljstvu policije.

Ništa se od ovoga naravno ne događa slučajno. Pozitivna kretanja se zaustavljaju i guše, dok se negativnim daje nerazmjerna medijska pozornost, tako da netko, tko dolazi sa strane, dođe do zaključka da je to sve skupa neka luda kuća.

Mic po mic se ruše tradicionalne vrijednosti, te se pokušava uvesti nešto što je nespojivo sa svjetonazarom šutljive većine hrvatskog naroda. Posebno su na udaru djeca te Katolička crkva kao dežurni krivac. Usporedno se promiče uvjerenje da je svaki otpor besmislen, te da su sve odluke već davno donesene. Evo još malo, pa bi srpski jezik mogao biti uveden kao službeni jezik u Hrvatskom saboru…skupa s ćirilicom…kao da gledamo Narodnu skupštinu ĆAO Krajine.

Takav trend ometaju pojedinačni mediji poput Bujice i Hrvatskog tjednika te pojedinci poput kolumnista Marka Ljubića i našeg akademika, da se vratim na temu knjige.

Zašto je pozdrav “Za Dom spremni” tako važan da se o njemu čak pišu knjige?

Kao prvo, to je pozdrav mnogih postrojbi, ponajprije HOS-a, iz Domovinskog rata. Sama ta činjenica morala biti dovoljna da se pozdrav uvede u službenu uporabu u oružane snage Republike Hrvatske, kao što smo našom peticijom predlagali prije dvije godine. Onda više ne bi bilo nikakve dvojbe. Sve što je Hrvatska vojska imala u uporabi u Domovinskom ratu moralo bi pače potpadati pod zaštitu, te po potrebi pod imunitet.

Kome to nije samo po sebi dovoljno, neka pogleda dokumentarni film “Junaci sa Srđa”  Hrvatske televizije, u kojem se već od 5. minute spominje 9. Bojna HOS-a “Rafael vitez Boban”, ili pak pročita knjigu “58” ovdje nazočnog Damira Markuša Kutine, koja opisuje junaštvo postrojbe HOS-a u Vukovaru, gdje je izgubila 26 od 58 bojovnika. Film je snimljen ratne 1994. godine, te bjelodano pokazuje da je tada bila velika čast i slava biti pripadnikjom  9. bojne HOS-a.

https://www.youtube.com/watch?v=jEjdI85I7Qs

Kao drugo, slogan ili pozdrav “Za Dom spremni” dio je pravne stečevine u Hrvatskoj, od grbova do glazbe. Ne može se danas izbrisati da je taj pozdrav sve do današnjeg dana zakonit i u mirnodoposko vrijeme. Zapravo, da bi nešto bilo zabranjeno, najprije mora biti izrijekom stavljeno izvan zakona.

Kao treće, te možda za Vas najzanimljivije, pozdrav “Za Dom spremni” dio je najbolje svjetske prakse. Da, to je najbolja svjetska praksa! Naime, nakon što je Josip Šimunić bio onako bezdušno kažnjen, pače i progonjen, počeo sam se pomalo baviti tim pozdravom. Bilo mi ga je žao kao čovjeka, jer je kao malo tko drugi doprinio ugledu Hrvatske u Njemačkoj. Zbilja fini mladi gospodin, kojeg su svi cijenili, pa je neko vrijeme bio kapetan u berlinskoj Herthi, dok se ona borila za naslov prvaka.

Budući da imam kolege i prijatelje u tridesetak zemalja širom svijeta, počeo sam ih pitati kako je to kod njih, jesu li oni makar malo za Dom spremni. Da skratim, jer sam o tome već bio često pisao, nakon nekoliko odgovora morao sam zaključiti da postavljam vrlo glupo pitanje! Moji su mi prijatelji naime uzvratili protupitanjem zašto pitam nešto što je samo po sebi razumljivo!? Nisam našao nikoga tko ne bi bio za Dom spreman. Svi su za Dom spremni, od Japana do Kanade, od Brazila do Singapura. Slijedeći taj pokvareni hrvatski mainstream, a zapravo jugokomunističku propagandu, čovjek bi rekao:  hrvatski klerofašisti svi i posvuda!

Najbolji opis dobio sam iz Kine, od jedne mlade docentice na Oceanografskom sveučilištu u Šangaju, koja mi je razložila smisao kineskog pozdrava Liam Shi (恋家). To je teško usmeno prenijeti jer objašnjava kineske simbole, pa preporučam pisanu verziju 

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/08/08/akademik-josip-pecaric-i-dr-josip-stjepandic-predstavljanje-u-tisnom-knjige-dnevnik-u-znaku-za-dom-spremni-7-kolovoza-2017-godine/

O tome je snimljen i kratki film (Link ovdje >http://croative.net/video-kako-hohstaplerska-niskorisnih-stranka-pokusava-obmanuti-hrvatsku-javnost/), u kojem četiri osobe na četiri jezika pozdravljaju „Za Dom spremni“.

U svemu ovome za mene je nebitno tko je, kada i u kojem kontekstu prije Domovinskog rata koristio krilaticu “Za Dom spremni”. U današnje vrijeme, na žalost, doživljamo da fanatici čine teške zločine uz poklič “Bog je velik”, a da to nema nikakve posljedice za taj pozdrav ili poklič. Tko je vjernik, za njega je Bog uvijek velik. Isto tako, tko je domoljub, on je za Dom spreman.

Stoga je bjelodano da pozdrav “Za Dom spremni” može smetati samo onima kojima smeta Domovinski rat, hrvatski identitet, pa i sama Republika Hrvatska kao samostalna država. Vrlo je lako predvidjeti da bi nakon zabrane toga pozdrava opet počeo lov na hrvatske branitelje, navlastito pripadnike HOS-a poput Marka Perkovića Thompsona, pa onda redom.

Ako je ZDS protuzakonit, onda je i 9. Bojna HOS-a fašistička. Ako je ta postrojba fašistička, onda je i 4. Gardijska brigada fašistička, te tako sve do Republike Hrvatske na vrhu piramide.

Stoga Vas pozivam da se tom novome valu klevetanja i ponižavanja Domovinskog rata te tradicionalnih vrijednosti hrvatskog naroda odlučno usprotivite, naravno sve u zakonskim okvirima. Ako se ne varam, na prošlim izborima je HDZ predvođen prof. dr. Miroslavom Tuđmanom dobio preko 50% glasova u Đakovu. Glede aktualnih odluka, ja bih mu, da sam na Vašem mjestu, napisao mail s pitanjem je li on, budući da šuti, za Istanbulsku konvenciju ili je pak protiv, te bih ga zamolio da to obrazloži. Uz to bih ga naravno pitao što on misli kakvo bi mišljenje o istoj temi imao njegov pokojni otac, da je danas živ. Kad bi Miroslav Tuđman dobio nekoliko stotina ovakvih mailova, siguran sam da bi izvukao jedini ispravan zaključak te po njemu postupio.

Drugi prikladan način bila bi potpora referendumu za promjenu ovog nakaradnog izbornog zakona, koji između ostalog gotovo potpuno obespravljuje Hrvate izvan Hrvatske. Referendum o braku pokazao je da je referendum vrlo korisno sredstvo ne samo da se nekakve vrijednosti podignu na razinu ustavne kategorije, nego – možda još važnije – da se vlasti pokaže, gdje je prešla sve granice. Trenutačno udruga U ime obitelji traži volontere za skupljanje potpisa. Moje je skromno očekivanje da bi se ovdje u Đakovu moralo naći najmanje 50 volontera, koji bi prikupili najmanje 5000 potpisa. Onda će referendum sigurno uspjeti.

U tome smislu Vam preporučam ovu knjigu i autora u nadi da će zajedničkim snagama doći do toliko neophodnih promjena, da akademik Pečarić onda može objaviti knjigu “Sad su I oni za Dom spremni” ili tako nekako.

Dr. Josip Stjepandić

Đakovo, 30.10.2017

Hrvatsko nebo