Marija Dubravac : DJEVOJKA MOJIH SNOVA

Moji su roditelji vršili u Zagrebu visoke dužnosti. Kao takvi, Bog i vjera bijaše nešto što se je spominjalo samo prigodom potresa, poplava, vulkana i teških saobraćajnih slučajeva. Mama bi tada slušajući vijesti, rekla:

»Bože oslobodi, kako je to strašno!« Ništa više.

Blagdan Božića i Uskrsa bijahu nam običan dan. Ja, jedino dijete, odrastoh bez svih onih radosti o kojima druga djeca u školi ushićeno pričahu – o Sv. Nikoli, Badnjoj noći, Božiću, slami i jaslicama; o Cvjetnici, cica – maci i Uskrsu, te o drugim vjerskim zgodama na kojima sam im zaviđao. Jednom upitah tatu:

»Mogu li s Pericom i stričekom Jožom poći u crkvu? Dolazi neki sveti čovjek.«

»Kakav sveti čovjek? Mi ne idemo u crkvu. Mama i ja smo u Partiji«, otresao se otac grubo.

»Ali ja nisam. Želim ići.«

»Ne možeš. Izgubili bi posao. Ti bi gladovao kao i Perica. Morali bi posuđivati novac kao što posuđuju i oni.«

»Zašto onda i njegov tata ne ide u Partiju?«

»Zato što je glupi kreten. Radije će lizati oltare, a biti gladan. Nemoj to slučajno reći pred njima«, zaprijeti mi otac.

Nakon razgovora s njim razmišljao sam o tome »lizanju oltara« radi kojega Perica često gladuje. Davao sam mu zato povremeno dio svojega ručka. Imadoh tada osam godina. Od prvoga dana škole Perica i ja postadosmo kao braća. Spajalo nas je nešto zajedničko. Uprkos maminoj grčevitoj borbi da me upozna sa sinom doktora F. i mazonjom profesora Ž. držao sam se Perice i samo Perice. Ojađena, mama konačno popusti, rekavši:

»Majmun majmuna uvijek nađe. Kao da vas porodi ista mati.«

Dakle, moj »brat majmun« često je kod mene spavao. Sažaljevao sam ga. Imao je srčanu smetnju od rođenja. Nosih mu kriomice u školu paštete i salame, a prijao mi je njegov masni kruh. Rasli smo skupa dijeleći radost i suze školskih dana. Obojica smo završili osam razreda i gimnaziju s odličnim uspjehom. Radi siromaštine Pericina školska karijera došla je kraju. Zaposlio se je u nekom uredu i bio zadovoljan. Ja sam po želji roditelja morao krenuti njihovim stopama i postati slavni mamin sin – doktor ili profesor. Iskreno vam velim bio bih sretniji da sam poput Perice odradio osam sati, zatim šetao s društvom po Zrinjevcu. Nikada nisam želio biti centar pažnje kao mama i tata. Ipak, uz mnogo prepirke i nespavanih noćiju, godine 1968., postao sam diplomirani inžinjer. Da obilježe taj sretni dan života pred prijateljima, roditelji mi darovaše novi auto. Uz iskrene čestitke Perica primjeti:

»Postigao si sve. Treba ti još samo dobra cura!«

Nažalost, sa curama nisam imao sreće premda bijah zgodan i pametan. S vremenom uvidjeh da sam kriv svemu. Nisu mi srcu prianjale ma koliko god lijepe bile. Ni Perica nije prolazio bolje. Oba smo prebirali, a bližila se dvadeset osma. Mame tvrdiše da ćemo na kraju dobiti otirač.

Jedne nedjelje Perica me pozva u društvo, na koncert crkvene glazbe. Nerado sam pristao. Mnogo svijeta došlo je toga dana, većinom svećenici i časne sestre. Na glasoviru i orguljama, vješto, prekrasno, svirali su razne komade čuvenih kompozitora. Pod pauzom koncerta opazih do Perice mladu žensku kojih dvadesetak godina staru. Imala je krasne oči. Zadrhtao sam kao grančica na vjetru. Nikada ranije nisam osjetio onaj čudesni topli osjećaj mladosti i ljubavi, glas koji mi doviknu:

»To je ta! To je djevojka tvojih snova!«

Videći da sam van sebe od uzbuđenja, Perica mi šapnu na uho:

»Nema prstena, ali ugledao sam ju prije tebe. Oprosti.«

Ljudi običavahu reći:

»Ako smo mi braća, novčarke nisu sestre«.

Bio je to sada slučaj kod Perice i mene. Sjedeći uz nju doznao je ono najosnovnije. Zove se Katica. Obavlja na Rebru dužnost medecinske sestre, a stanuje kod ujaka. Njeni žive u Slavoniji. Upeklo me je to istinski, pogotovo kad mi reče da će ići s njome na kavu. Poslije koncerta progurasmo se van. U suton predvečerja trudeći se da izgledam »normalan«, promotrih Katičino lice. Ni De Vinčijeva Mona Liza ne bijaše toliko lijepa. Sa rumenog lica ovjenčanog kovrčama crne guste kose, pogledaše me sramežljivo dva sjajna plava oka. Tanke usne razvukle se u mili blagi osmijeh kakvim budete nagrađeni rijetko kad u životu. Iz te djevojke srednjega rasta zračila je upadljiva nježnost, skromnost te poniznost kakvu nije posjedovala ni jedna moja bivša cura. Opazivši s kolikom željom ju gutam, predložila je da se raziđemo kući. Ja sam ipak silom htio ići na večeru. Perica me opomenu mrkim pogledom – okani se, ona pripada meni. Ipak, želja mi se je ispunila. Kud sreće da nisam išao! Te večeri i pored moje inžinjerske titule osjetih se glup i nizak kao prah. Nazivao sam u mislima svoje roditelje gadnim imenima. Radi njih nisam ništa znao o vjeri. Kao najveći bedak toga vijeka bijah potpuno van onih događaja o kojima dvoje mojih prijatelja poput mudrih teologa ushićeno čavrljahu veličajući Božja djela od postanka svijeta do danas. Pričali su o Adamu i Evi, o Mojsiju, o nekakvim kraljevima i prorocima iz davne biblijske povijesti, zatim o Kristu i Svetoj Zemlji, o Lurdu gdje bolesnici ozdravljaju, o Stepinčevom grobu gdje mnogi dobivaju tražene milosti. Sa koliko žive volje to dvoje mladih ljudi razgovarahu, da ste samo vidjeli! Katica ustvrdi da se ne bi nipošto udala za onoga tko nije dobar katolik. Želi s nekim dijeliti iste misli i vjerska iskustva. Reče nam ponosno da je u samostanu provela nekoliko godina. Kad iz opravdanih razloga napusti voljeno zvanje, ostade s Bogom u uskoj vezi sretna što se svakodnevno žrtvuje za bolesnike pružajući im izobilj iskrene ljubavi i pažnje. Prava svetica! Dakle, ona i Perica stvoreni su jedno za drugo. Moj prijatelj imao je ogroman razlog da se prije našega rastanka osjeća kao da je sav svijet njegov. Ne bijaše ga briga što meni ta noć prisjede, što mi se u grudima stvorilo klupko bijesa i ljubomore. Poludjeh skoro od tuge. Po maminim riječima uistinu čekao me je nekakav »otirač«. Isproklinjao sam svoju sudbinu i crvenu knjižicu koju sam slijedeći stope roditelja nosio u džepu. Proklinjah naš bogati stan, aute i sve ono radi čega ne imadoh normalno djetinjstvo poput Peričinoga. Da sam »lizao oltare« živeći o masnome kruhu naučio bih i ja popovske mudrolije. Katica bi sigurno odabrala mene umjesto Pericu. Nisu li cure tvrdile da sam kud i kamo zgodniji od njega?

Kad mi roditelji sutra poželješe dobro jutro pitajući zašto sam ljut, izranio sam ih oštrom kritikom kao užarenim kuglama. Užasnuti ostadoše bez riječi, pogotovo mama, koju nemilice rešetah pljuskama istine, vičući:

»Radi svoje karijere i modernoga života imala si samo mene! Gdje su ti ostala djeca? Jesi li ih sahranila u bolničkim nužnicima? Da si barem sa mnom jednim ispunila roditeljsku dužnost! Strahovala si da ti ne isprljam tvoj perzer i ne ogrebem namještaje, ali nikada mi nisi pričala o Bogu niti me učila ono što zna Perica! Zvali ste njegovoga oca kretenom. Perica je danas sretan čovjek, a vi od mene stvoriste najgorega kretena! Sramite se!«

Postao sam nemoguć. Svi me izbjegavahu pripisujući mi simptome psihičke bolesti. Osim Perice nitko nije pogodio pravi razlog. On i ja znali smo dobro – Katica je uzrok mojega đavolskoga vladanja. Zbog nje naglo propadam. Njen uzvišeni anđeoski lik lebdio je predamnom kao vječna opomena prkosno me bockajući:

‘‘To je ona! To je djevojka tvojih snova. Pripade drugome! Bezvjerac si. Nemaš ništa zajedničkoga s njom!’’

Kao kad se crv uvuče u jabuku grizući je dok ju ne rastoči cijelu, tako se i mržnja prema Perici i mojim roditeljima uvukla u moje srce podmuklo ga uništavajući iz dana u dan. Perica sa svojom dragom provede šest mjeseci lijepog mladenačkog života. Čudilo me što joj već ne daje zaručnički prsten.

Očajan, bez volje za život, jednoga dana mrzovoljno obilazih gradom ne znajući kuda zapravo idem. Morao sam zbilja ličiti opasnom luđaku jer ljudi me sumnjivo promatrahu okrećući se za mnom. Izgubljen u mislima, sjeo sam na prag neke otvorene crkve kao prosjak kad kupi milostinju. Odlučih ući unutra. Gledajući u kip čovjeka čije se je srce isticalo na grudima, mladi svećenik mojih godina držao je u prstima nešto dugačko, okruglih sitnih zrnaca. Buljih u njega upadno. Nježno me upita:

»Trebate li svećenika?«

Slegnuo sam ramenima. Poput djeteta kad nešto skrivi, pokorno stajah pred neznancem u crnoj dugoj haljini. Neki unutarnji glas šapnu mi da trebam baš njega. Rekoh:

»Govorio bih s vama.«

Dok sjedismo u sobici pored crkve, pričao sam i pričao kao da nikada neću stati. Sklopljenih ruku, bez imalo žurbe slušao me je strpljivo. Priznao sam mu da sam smrtno zaljubljen u djevojku koja će biti žena mojega prijatelja. Usput rekoh mu što šta drugo. Taj mirni pošteni čovjek prodro je duboko u moju dušu. Videći u njoj brdo očaja, sažaljivo mi reče:

»Mladiću, upoznaj Boga. Bez njega ni ti ni ja ne možemo daleko stići. Pusti Pericu neka sa svojom djevojkom osnuje obitelj. Treba nam čestitih otaca i majki kakvi će biti njih dvoje. Raduj se s njima. Prinesi tu žrtvu Isusu Kristu. Imati ćeš u njemu najboljega prijatelja. Moli ga da ti pokaže put u životu. On je svemoćan. Čini čuda onima, koji u čudo vjeruju.«

Još pamtim ime toga svećenika. Danas je on monsinjor, u poodmaklim godinama kao i ja.

Narednih dana jedva sam izlazio iz kuće. Teta Micika naša kućna pomoćnica, opazi da čitam »Sveto pismo Novoga zavjeta«. Obavijestila je mamu. Bojeći se ponovne »pljuske«, mama nije pisnula ni riječi. Nateknute oči govorile su da kopa po savjesti bez prestanka. Otac je također šutio.

Premda mi začeće Isusa Krista teško sjede u glavu, njegova Osoba osvoji me potpuno. Spoznah da i sam živim u svijetu farizeja, licemjera i grabežljivaca poput moje mame i tisuća sličnih njoj. Radi imaga, auta, perzera, regala i bezbroj novih haljina, zanijekaše Boga puštajući neka im život proteče ravnodušno kao životinjama. Sažaljevah sam sebe, mamu, tatu i sve nas. Poput slijepaca nismo zapažali Gospodara naših života čije ime zamjenismo imenima zemaljskih vladara smrtnika. Pročitavši cijelu »knjigu istine« uskrsnuo sam na novi život. S nadom u bolje sutra živo vjerovah da ću biti nagrađen kad tad nekim čudom. Svećenik mi tako obeća. Zavist prema Perici isčeznula je. Katica mi postade još ljepša i svetija no prije. Nisam više priželjkivao njezinu tjelesnu ljepotu. Veličah ju radi ljudske krjeposti, žive vjere i potpune predanosti Bogu uz čiju pomoć je svakog dana među bolesnicima svjetlila kao baklja vječne žrtve i ljubavi, izgarajući samo za njih.

Odkako Perica i Katica počeše kovati planove o budućnosti, raspinjan vlastitom ljubomorom povukao sam se iz njihove sredine. Katicu vidjeh samo dva puta u prolazu. U pogledu naziralo joj se nešto tugaljivo. Sad, kad sam konačno odagnao sve ono što mi nije dalo naprijed, odlučio sam posjetiti dragog školskog prijatelja, svojega »majmuna«. Od našeg rastanka bez njega mi sve bijaše pusto i prazno. Na moje iznenađenje Perica stiže k meni. Lice mu je izgledalo mrtvački blijedo. Na usnama opazih čudnu pepeljavu boju. U njegovu inače veselom oku nije više bilo nekadašnjega sjaja i mira, znaka unutarnjeg zadovoljstva. Tanko visoko tijelo otanjilo mu se i više. Dvije mršave ruke visile mu niz noge ne odajući u sebi života. Gledajući pravo u moje lice, jabučica u grlu zaigra mu kao da će iskočiti. Jedva je promucao:

»Znaš prijatelju… Čovjek snuje, a Bog određuje. Nije Božja volja da ostvarim željkovane snove. Ne mogu oženiti Katicu. Moj srčani problem pogoršao se. Liječnik tvrdi da brak nije za me. Katica jako voli djecu. Trebao sam o tome misliti ranije. Prijatelju, ako te hoće, dajem ti ju rado.«

Zbog naglog uzbuđenja krv mi navali u lice. Zanijemio sam. Srce je lupalo, naprosto da iskoči. Gledajući u Peričine oči nagađah – šali li se? Iz toga krasnog mladića koji mi često bijaše oslonac u životu, provalile su suze bola. Pomiješane zajedno sa mojim sretnim suzama najaviše da Gospodin Bog meni i Perici okreće novi list zapisan u knjizi nebeskih tajna.

Krajem godine u crkvi pred onim istim mladim svećenikom koji mi reče da potražim Boga, Katica i ja obećasmo jedno drugom vjernost do groba. U čistim nevinim očima toga ljubljenog bića pročitah da me voli iz dna duše. Bio sam sretan, ludo sretan. Svetim kršćanskim vladanjem promijenila je u potpunosti ne samo mene već i one s kojima je dolazila u dodir. Bezbroj puta čuo sam od ljudi iste riječi:

»Blago tebi, našao si biser.«

U idućih pet godina Bog nam darova četvero dječice. Moja mati voljela ih je žarko. Rondali su joj po cijelome stanu. Kad bi ih Katica opominjala, ona je začudo govorila:

»Pusti djecu. Koja mi korist od stvari? Neću ih nositi gore.«

Zamislite, posredstvom Katice i mama povjerova u Boga. Čak je za grijehe davne mladosti hodočastila sa ocem u Marija Bistricu na ispovijed. Katica bijaše zvijezda vodilja mnogima na putevima bura i oluja, a posebno meni. Riječima ohrabrenja i nade pripremila je stotine bolesnika za drugi svijet, brisala im suze i slušala njihova kajanja i zadnje izdisaje. Ona mi bijaše čudo darovano od istog Krista kojega jednom izgubljen tražih u svijetu farizeja i licemjera. Našao sam ga u spomenutome mladom svećeniku, u svetim knjigama i u jednostavnim malim ljudima, a također i u Perici čije bolesno plemenito srce prestade kucati sedam godina poslije našega vjenčanja. Katica i ja bijasmo uz njega prije njegove teške operacije. Imajući predosjećaj da neće preživjeti, vodio je dnevnik. Čuvam ga još uvijek. Na jednoj stranici dok su on i Katica izlazili skupa, stoji zapisano:

»Da mi tko ponudi zlato engleske kraljice i mudrost kralja Salamona u zamjenu za moju Katicu, odbio bih. Ne postoji ništa što može otkupiti kraljicu mojega srca.«

Također, pronašao sam zapisane i ove riječi:

»Podnesoh sinoć najveću žrtvu života priznavši Katici istinu o svojoj bolesti. Ta istina pomoći će mi umrijeti prije vremena, no Bog bi me kaznio da sam istinu zatajio.«

Laka ti hrvatska zemlja Perice i pokoj vječni tvojoj nesebičnoj duši. Bez zlata, mudrosti i bilo kakvog poklona dao si mi nju, ukrašenu divnim darovima duše i tijela – kraljicu tvojega srca.

Kao da bijaše samo posuđena ovome svijetu kako bi kroz jedno određeno vrijeme ispunila životni zadatak te ponovno otišla Onomu koji ju »posudi«, moja ljubljena Katica nakon teške bolesti raka, u trideset sedmoj godini života preseli gore, k svojemu Gospodinu. Pred smrt reče mi šaleći se:

»Što misliš tko se najviše raduje mojemu dolasku u Nebo?«

»Perica! Zar ne?« odgovorih.

»Pogodio si. Ljutiš li se?«

»Ni malo. Dapače, radujem se. Pripadala si njemu od početka.«

»Ne. Pripadah samo tebi, a Perica bijaše Božje oruđe – posrednik između tebe i Boga.«
Dva sata prije smrti htjede se u krevetu ispraviti. Gledajući gore u neku točku, sa osmijehom na usnama šaptala je:

»Idem… Idem.«

Ne znam koga je vidjela i tko ju je k sebi zvao? Moguće je to bio baš Perica.

Prve noći nakon pogreba osjetio sam u spavaćoj sobi miris ruža. Nismo ih u kući uopće imali. Isti miris ponovio se još dva puta na moj rođendan. Sjetih se tada da je Katica jako voljela ruže. Rekao sam joj:

»Hvala ti mila na sjećanju. Znam da me i u Nebu voliš. Nemoj mučiti svoj duh. Počivaj u miru. Ja ću vječno čuvati draga sjećanja na tvoj lijepi sveti lik, na djevojku mojih snova, koja mi voljom Božjom čudesnim načinom otkri divne tajne Nebesa.«

D.V.

Iz knjige  ZNACI I MILOSTI S NEBA

Marija Dubravac Brisbane/Hrvatsko nebo