Borbeni duh hrvatske političke emigracije

Prikaz knjige: Kazimir Katalinić, Od poraza do pobjede – Povijest hrvatske političke emigracije 1945.-1990., Svezak I. 1945.-1959., Naklada Trpimir, Zagreb, 2017.

Napraviti ozbiljniju sintezu polustoljetne borbe hrvatske političke emigracije razasute po svim kontinentima, a čiji su nositelji ujedno bili  i glavne mete ubilačkoga stroja jugoslavenske komunističke države divljenja je vrijedan pothvat.

 Kad to na temelju opsežne građe i izvora, unatoč šarolikosti hrvatske borbe i supostojanja različitih stranačkih skupina, dovoljno nepristrano napravi jedan od protagonista emigrantske borbe, pothvat dobiva još veće značenje.

 Kazimir Katalinić (1927.) je u uvodnom dijelu prve knjige jasno podastro argumente o tomu kako hrvatska država, stvorena 10. travnja 1941. godine nije nastala voljom nacifašističkih sila, nego isključivo voljom hrvatskoga naroda. Naime, osim nacionalista, za hrvatsku državu su bili i pristaše HSS-a, tada vodeće hrvatske stranke. Zapravo golema većina hrvatskoga naroda.

 S druge pak strane NDH, ističe Katalinić, nije nestala s političkoga zemljovida Europe zbog ratnoga poraza nacističke Njemačke, nego ponajprije zbog Hrvata, koji su bili na strani pobjedničkih sila, ali čiji cilj nije bilo očuvanje hrvatske države, nego obnova Jugoslavije.

 Uostalom Pavelić je još 1942., dakle, u vrijeme kad se nije mogao znati rasplet ratnih zbivanja različite hrvatske političke čimbenike pozivao na očuvanje hrvatske države.

 Kako bi se sačuvalo hrvatsku državu, organiziran je i pothvat Vokić-Lorković, kojim se pokušalo pridobiti zapadne sile da očuvaju hrvatsku državu.

 Nijemci doznaju za hrvatske pokušaje, saveznici pak ne prihvaćaju ponudu pa je poglavnik, zbog moguće masovne njemačke odmazde, prisiljen inscenirati uhićenje i pritvaranje Vokića i Lorkovića. Prije povlačenja njih dvojica nisu smaknuti odlukom državnih vlasti, nego su, nažalost,  postali žrtve samovoljnih „neodgovornih elemenata“, ističe Katalinić.

 Objašnjava i odluku o povlačenju hrvatske vojske na zapad u svibnju 1945., kojom su u emigraciji neki politički protivnici Ante Pavelića svaljivali odgovornost za tragediju na ustaškoga poglavnika. Nakon devedesetih godina tu su optužbu protivnici hrvatske države i čuvari jugoslavenskoga poretka često rabili kao alibi za otklanjanje odgovornosti za masovne bleiburške zločine jugoslavenskoga komunističkog režima nad razoružanom hrvatskom vojskom i civilima.

 Zdvojnosti oko odluke o povlačenju ili odlasku u gerilu i borbi presudio je nedostatak oružja, odnosno njemačka odluka da se Hrvatima ne dopusti opskrba potrebnim naoružanjem i streljivom. Problem je iznesen hrvatskim generalima i članovima Vlade, koji su onda prihvatili  odluku o povlačenju.

 Masovna stradanje hrvatskoga naroda u neposrednom poraću osvijetljena su s političke strane. Naime, posebno je obrađena britanska uloga u tom zločinačkom pothvatu, a u pozadini masovnih komunističkih smaknuća nazirao se proračunati plan uništenja najvitalnijega dijela hrvatskog naroda, kako onom dijelu koji je preživio nikad više ne bi pala na pamet ideja o samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi.

 Da hrvatska država nije bila projekt nacifašističkih sila najbolje svjedoče idealistički oružani pokušaji da se neposredno poslije bleiburške tragedije organizira oružani gerilski otpor jugoslavenskom komunističkom režimu te uz pomoć križarskih postrojba nastavi oružana borba protiv jugoslavenskoga okupatora. To najbolje ilustriraju činjenice iz glasovite operacije “Deseti travanj”, odnosno pothvata Kavranove skupine.

 Neuspjeh te skupine jugoslavenski je režim iskoristio za vođenje svojih dviju operacija – stvaranje crne legende o zločinačkom karakteru hrvatskoga naroda u kojoj mit o Jasenovcu ima posebnu ulogu te optužbom da iza oružanih operacija hrvatskih boraca stoje zapadne sile, a ponajprije Sjedinjene Američke Države.

 Na političkom polju preživjeli hrvatski emigranti unatoč progonima, zatočenjima, kidnapiranju i likvidacijama još u izbjegličkim logorima nastoje organizirati političke stranke,  kojima je, bez obzira na stranačke suprotnosti i međusobno svjetonazorne razlike, glavni cilj borba za oslobođenje hrvatske države.

 Tako velika predratna hrvatska stranka HSS na čelu s Vlatkom Mačekom i Jurajem Krnjevićem nastavljaju u egzilu svoj politički rad, a u Argentini Ivan Oršanić ustrojava Hrvatsku republikansku stranku, čiji se politički program temelji na integralnoj slobodi, odnosno borbi za nezavisnu i slobodnu hrvatsku državu, što podrazumijeva državnu nezavisnost u kojoj je slobodan i svaki njezin državljanin.

 Nakon Pavelićeva dolaska u Argentinu, i on prihvaća nove okolnosti i organizira Hrvatski oslobodilački pokret, a Branko Jelić u Europi, odnosno u Njemačkoj osniva Hrvatski narodni odbor.

 Katalinić je, bez obzira na svoju stranačku pripadnost HRS-u, nepristrano obradio svaku pojedinu skupinu, odavši im priznanje za rad, ali je i kritički progovarao o potezima pojedinih skupina ili pojedinaca u tim skupinama, koji su sebi pridjevali monopol u borbi za hrvatsku državnost. U tom smislu posebno su vrijedna zapažanja o Mačekovoj neodređenosti, Krnjevićevu hrvatskom državotvorstu, Meštrovićevu elitizmu, ali i Pavelićevoj političkoj umješnosti.

 Neovisno  o djelovanju hrvatske političke emigracije, a gotovo istodobno i u zaposjednutoj Hrvatskoj raste otpor protiv jugoslavenskoga komunističkog režima. Tako se, neposredno poslije rata desetljeće i pol po cijeloj Hrvatskoj i BiH (Zagreb, Split, Varaždin, Vinkovci, Sarajevo, Imotski i t.d.) organiziraju tajne i revolucionarne skupine mladeži, srednjoškolaca i studenata, koje se na temelju hrvatskoga državnog prava tajno bore za uspostavu neovisne hrvatske države.

 Posebno vrijedan je prikaz hrvatsko-srpskih pregovora, što su ih vodili Pavelić i Stojadinović te u sklopu toga i organiziranje Udbina atentata na poglavnika Pavelića, koji je trebao završiti njegovim izručenjem Jugoslaviji.

 Premda bez posebne obradbe djelovanja jugoslavenskoga veleposlanstva, iz onoga što je Katalinić objelodanio nije teško zaključiti kako su beogradska veleposlanstva funkcionirala kao svojevrsne terorističke ćelije, u kojima su pod diplomatskim velom i zaštitom pripremani i organizirani teroristički napadaji na ugledne pripadnike hrvatske političke emigracije.

 Prva knjiga završava smrću poglavnika Ante Pavelića, što i na simboličnoj razini označava završetak jednoga razdoblje hrvatske borbe.

Trpimir Kovač / Hrvatsko slovo

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo