Hrvatsko-ruski odnosi

Kad je planiran službeni susret Kolinde Grabar-Kitarović i Vladimira Putina bio je uvjetovan političkom nuždom. Jer nije normalno da Hrvatska ima potpuno zapuštene međudržavne odnose s državom koja je toliko snažna, a istodobno i toliko politički aktivna i prisutna i u Hrvatskoj, a još više u našem susjedstvu.

No da su svi vračevi birali tajming tog samita, ne bi vjerojatno mogli izabrati intenzivnije i zgusnutije vrijeme od ovog tjedna, u kojem s prvim uhićenjima čelnih ljudi Agrokora i početkom kaznenog procesa počinje nova etapa, u kojoj će se morati donijeti i najvažnije odluke: što i kako dalje s Agrokorom.

A to su odluke koje se tiču ne samo budućnosti Agrokora, već i budućeg modela hrvatskoga gospodarstva (promjena ili status quo?), kao i pitanja nadzora nad proizvodnjom i distribucijom hrane u jugoistočnoj Europi. Interesi Rusije i Hrvatske u tom raspletu su prilično različiti.

No Agrokor je samo jedna od tema koje pridonose visokom intenzitetu političkih interesa između Rusije i Hrvatske. I Putinov izbor rezidencije u Sočiju za mjesto susreta, to simbolično potvrđuje. Temeljna politička opredjeljenja Rusije i Hrvatske različita su, pa čak i dijametralno suprotna. Hrvatska je predana članica NATO saveza, i to je jedno od rijetkih pitanja oko kojeg postoji suglasnost svih relevantnih hrvatskih političkih stranaka.

Rusija želi zaustaviti širenje NATO-a na Srbiju i BiH (u kojoj je adut Republika Srpska) i učiniti ih svojim uporištima u ovom dijelu Europe.

Rusija je kao znak svojih namjera nedavno poslala Srbiji eskadrilu svojih starih lovaca MiG-29. SAD je kao znak svojih namjera nedavno poslao Hrvatskoj ponudu za svoje nove lovce F-16, najnovije generacije, u širem gospodarskom paketu.

LNG na Krku

I to su simbolične i razumljive poruke, koje se taktično prekoče. Rusija želi ostvariti monopol na opskrbu plina u Europi i pritom je spremna poslužiti se svim sredstvima, Hrvatskoj to načelno nije u interesu jer energetski je monopol korak do političke ovisnosti.

Uz to, izgradnja LNG-a na Krku nije samo način za jačanje hrvatskog partnerstva sa SAD-om, koje je Hrvatskoj nužno zbog regionalnog odnosa snaga, već je to i prilika za gospodarski razvoj i jaču integraciju s državama srednjoeuropskoga kruga.

A to što se s izgradnjom LNG-a godinama odugovlači s hrvatske strane i to što je Putin možda spreman nekim ne baš transparentnim načinima nagraditi one koji to čine, to nije pitanje spora ni s Rusijom ni s njezinim predsjednikom. To je pitanje koje treba adresirati hrvatskim političko-energetskim gremijima, kao pitanja možebitne korupcije, a ne međudržavnog spora.

U svemu ostalom Hrvatska i Rusija imaju mnogo prostora za suradnju, kako na gospodarskom, tako i na političkom planu. Tome u prilog govori iznimno veliko gospodarsko izaslanstvo u pratnji predsjednice, koje je naviklo i želi poslovati s Rusijom i u Rusiji, kao i interes s ruske strane.

Novo savezništvo Vučića i Izetbegovića

Kad je o političkoj i geopolitičkoj razini riječ, primjetno je približavanje i novo savezništvo Putinove Rusije i Erdoganove Turske na euroazijskom prostoru, kao i približavanje njihovih regionalnih štićenika: Vučićeve Srbije i Izetbegovićeve bošnjačke komponente u BiH.

Potvrđeno je to i prošlotjednim vrlo srdačnim i čak raspjevanim (vanjskopolitički ministar Dačić) susretom Vučića i Erdogana u Beogradu.

Hrvatska vanjska politika si ne bi smjela dopustiti pasivnost i ostanak izvan tih kombinacija. Osobito imajući na umu da je i Putinov i Erdoganov utjecaj u BiH u posljednjih petnaestak godina značajno porastao, a američki primat bitno poljuljan.

Hrvatska ne bi nikako trebala imati Rusiju za protivnika kada je riječ o politici prema BiH. A postoji prostor za dogovor. Hrvatska ne treba imati nikakvih iluzija da će Rusija prestati podržavati Srbiju i njezine ambicije širenja utjecaja na cijeli postjugoslavenski prostor. Ali problem su slabosti hrvatske (vanjske) politike i nedefiniranost nacionalnog interesa, a ne ruska ili srpska proaktivnost.

I dakako da Putin nije ni očekivao da će mu hrvatska predsjednica u Sočiju ponuditi konzultantske usluge naših stručnjaka za integraciju Donjecka i Luhanska.

Ne zato što bi se Putin bojao uspjeha naših konzultanata, jer on dobro zna da hrvatsko Podunavlje nisu mirno reintegrirali konzultanti, već uvjerljivost hrvatske vojske i snaga američke politike. Već zato što se o nekim stvarima na nekim mjestima – naprosto ne govori.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija/HKV/https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo