ZORICA VUKOVIĆ : DANI ZAHVALE ZA PLODOVE ZEMLJE, DANI KRUHA

U mjesecu listopadu slave se dani zahvale Bogu za plodove zemlje. Na sreću, još uvijek se obilježavaju u mnogim našim školama, na javnim mjestima (npr. tržnicama, trgovima),  ali i u mnogim crkvama misama zahvalnicama, posebno u onima gdje još ima ljudi koji žive od rada na zemlji.

Nije Hrvatska iznimka u tome.

I svjetska Organizacija za prehranu i poljoprivredu, FAO, osnovana od UN-a, uključuje se u  proslavu 16. listopada u spomen na osnivanje ove  organizacije.  Taj dan se obilježava kao Svjetski dan hrane.

Sveta Stolica također se priključuje ovom obilježavanju jer se Katolička crkva skrbi za bližnje diljem svijeta na razne načine. To podrazumijeva i borbu protiv gladi, a jedna od organizacija naročito je došla do izražaja: Marijini obroci. Cilj ove organizacije da što više djece, u siromašnim krajevima svijeta, primi bar jedan topli obrok dnevno.

Među plodovima zemlje ističe se produkt obrade pšenice, kruh. Stoga se često ovi dani obilježavaju i kao Dani kruha. Onaj tko ima kruha nije gladan.

Poštovanje prema kruhu dobila sam u roditeljskom domu od moga djeda Šime. Ni mrvica kruha u našem domu nije propala.

Kruh smo sami proizvodili i znali smo da je put od polja do stola dug i traje gotovo deset mjeseci: od sjetve u listopadu do žetve u srpnju. Žito se kosilo ručno, vozilo se u snoplju u dvorišta gdje je bila vršidba. Završetak je bio svečan i proslavljao se uz bogati slavonski jelovnik: kokošja juha, šopana pečena guska, makovnjača i orahnjača i pokoja čaša vina. A često se i zapjevalo…

Kruh je mijesila moja majka, a pekla baka u krušnoj peći. Još i sad se sjećam tih blagoslovljenih trenutaka i mirisa pečenog kruha koji se širio selom.

Danas je taj proces olakšan jer se teški poslovi obavljaju strojevima. Valjda se u tome izgubi i draž, pa više žetva nije onako svečana kao što je nekada bila. Većina članova domaćinstva nije u to uključena i  ljubav i poštovanje prema  korici kruha tako ostaje nerealizirana.

Ipak, u Hrvatskoj se, u travnju ove godine, održao 17. međunarodni kongres pekarstva, mlinara i slastičara u Varaždinu pod pokroviteljstvom Ministarstva poljoprivrede, te visokim stručnim pokroviteljstvom Prehrambeno biotehnološkog fakulteta iz Zagreba. Skup su sponzorirale neke prehrambene  i mlinarske tvrtke.

Glavne teme na skupu su bile uvoz, potrošnja i rasipanje kruhom.

U Hrvatskoj danas radi 1 586 pekarskih obrta i tvrtki koje proizvode pekarske proizvode, a u njima je zaposleno oko 22 000 radnika.

Godišnja proizvodnja pšenice u Hrvatskoj je blizu 859 000 tona, a za prehranu stanovništva treba 465 000 tona.  Pitanje je zašto, umjesto da višak izvozimo, uvozimo pekarske proizvode. U ukupnom hrvatskom uvozu lani je, u prvoj polovici godine, uvezeno za  54 milijuna  eura pekarskih proizvoda iz Italije, Njemačke, Poljske, Francuske i Slovenije, a uvoz je u porastu.

Uvozi se kruh bez jaja i sira, kruh s grožđicama, pizze, pite, kolači…

Ono što zabrinjava je konstatacija da se „Hrvatska razbacuje kruhom“.

Prema istraživanjima u Hrvatskoj se svakodnevno baca 135 tona raznih pekarskih proizvoda. Cijena bačenog kruha je oko 600 milijuna kuna.

Koliko se kruha baci vidi se i na fotografiji koju sam snimila ispred svoje zgrade.

Jedan moj susjed svako jutro sjeda na bicikl i skuplja odbačeni kruh u našem Naselku. To nisu samo komadići. Ima tu i pokoji tek načeti kruh.

Kruh susjed suši i vozi ga rođacima na selu za hranjenje svinja. Napominjem; moj susjed nije nimalo siromašan. On jednostavno spaja ugodno (svoj hobi) s korisnim (skuplja odbačeni kruh i još po koju odbačenu stvarčicu koja mu koristi).

E, sad kad netko počne drobiti o „kopanju po kontejnerima i gladnima“, ovaj ga slučaj demantira. Ne tvrdim da apsolutno nema i potrebitih, ali nije sve crno-bijelo.

Na varaždinskom skupu o kruhu, usvojen je i znak Kruh hrvatskih polja. Pravo na korištenje znaka Kruh ostvaruje se za pekarske proizvode od brašna proizvedenog od žitarica zasijanih u Republici Hrvatskoj. Nisam baš zagledala previše, ali nisam ga nigdje do sada vidjela.

Kako se odnosimo prema osnovnoj namirnici, odnosimo li se tako bahato i prema životu?

Isus nam je ostavio prekrasnu molitvu Oče naš, u kojoj se molimo „Kruh naš svagdanji daj nam danas…“. Isus misli na nešto što je sasvim zemaljsko.

Daj nam kruh da možemo jesti, da ne bude gladi. To je dio milosti koju dobivamo.

Zato bi trebali biti zahvalni.

Zorica Vuković /Hrvatsko nebo