ZABRANILI ISTINU Hebrang o grobištu 6000 hrvatskih žrtava u MARKUŠEVCU: Istina je, ali ne daju da istražimo!

”Markuševac – grobište 6000 hrvatskih žrtava!”, naslov je teksta svjedočanstva Rudolfa Pavlekovića – koji upozorava na masovna smaknuća koja su se dogodila prije sedamdesetak godina – a koji je ovih dana objavljen na nekim manjim portalima, te je izazvao veliku pozornost dijela javnosti.

”Zovem se Rudolf  Pavleković i živim u predivnom Podsljemenu.
Još od Drugog svjetskog rata čuvam tajnu mojih roditelja o strašnom zločinu na lokaciji ul. Vida Ročića – ispod Meducina.

Tamo su partizani zločinci X. korpusa strijeljali oko 6 tisuća ljudi. Kolona zarobljene hrvatske vojske, Nijemaca i ostalih protezala se od kasarni na Borongaju do iza crkve Sv. Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu – oko 6 kilometara četveroreda.

Partizani su bagerima produbili postojeću vododerinu dubine 15 – 20 metara, te su ljude i stoku natjerali u tu rupu. Potom su sa susjednog Medvedskog brijega minobacačkom vatrom te jadnike dotukli. Nakon toga su na njih nagurali vozila, kamione i zaprege, a onda zasipali vojnim otpadom i zatrpali zemljom. Ovo je bila tajna koja je bila za sve Markuševčane zapriječena smrtnom kaznom.

Ja pokušavam još od Domovinskog rata pokrenuti istragu, no nisam imao uspjeha.

Obavijestio sam Šeparovića, Grujića, Nazora i druge poštovane povjesničare, no rezultata nema. Još je uvijek kod nas živo nekoliko svjedoka tih događaja. Molim vas da pokrenete interes za ovu tragediju, da je ja ne moram dalje nositi na duši”, napisao je Rudolf  Pavleković’, žitelj Markuševca te svoj apael poslao na više adresa (pismo je novinaru Dnevno.hr proslijedio branitelj i prijavitelj korupcije, dr. Srećko Sladoljev, a tekst Pavlekovićevog pisma objavljen je i na nekoliko manjih hrvatskih portala).

O svemu navedenom razgovarali smo s dr. Andrijom Hebrangom, bivšim predsjednikom Upravnog vijeća Ureda za istraživanje grobišta žrtava komunističkog režima, koji je u nedavnom razgovoru za Dnevno upozorio na činjenicu da su taj Ured zatvorili čim su u grobištima u Gračanima (dakle u neposrednoj blizini Markuševca) pronašli mnoge posmrtne ostatke djece!

”Znam da je Markuševac jedna od 940 lokacija na kojoj se nalazi grobište žrtava komunističkog režima. Točna je i informacija da je u Hrvatskoj i danas zabranjeno iskapati grobišta na tim lokacijama! Gospodin Pavleković je posve u pravu kada upozorava da bi trebalo što prije, odnosno dok još postoje živi svjedoci, krenuti istraživati ta mjesta”, ističe u uvodu dr. Hebrang.

Dodaje potom da su prva iskapanja počela 1991. godine, kada je Sabor osnovao Komisiju za otkrivanja žrtava komunističkog režim. No, iskapanja su ubrzo zaustavljena.

”Čim su iskopali  1163 posmrtna ostatka kod Macelja, Komisija je ugašena, premda je gora Macelj najveći neistraženi lokalitet na kojem se nalazi još oko 30.000 ostataka ubijenih osoba. Do te brojke istražitelji su došli na osnovu brojnih uleknuća zemljišta, odnosno lokacija na kojima je trava drugačije boje…  Totalnu nebrigu hrvatskih institucija za ovu prevažnu temu, najbolje ilustrira činjenica da su tih 1163 posmrtna ostatka desetak godina stajali u crnim vrećama, odbačeni i zaboravljeni u prašini, na tavanu Patologije na Šalati. Tek je na inicijativu fra Drage Brgleza, tadašnjeg župnika u Đurmancu, u selu Fruki podno Macelja sagrađena zavjetna crkva, gdje su 2005. godine zakopani ti ostaci pronađeni na obližnjim lokalitetima. U međuvremenu je RH sa Slovenijom potpisala međudržavni ugovor o preuzimanju posmrtnih ostataka pronađenih u Sloveniji, no taj ugovor Hrvatska nije nikada ispoštovala. Posmrtni ostaci ostali su u Sloveniiji, umjesto da je sagrađeno svehrvatsko grobište u RH”, ističe ratni ministar zdravstva i bivši ministar obrane.

Podsjeća zatim da se osobno zalagao za pokretanje nove institucije koja bi nastavila rad naprasno ukinute saborske komisije.

”Na moju inicijativu, napokon je 2010. donesen Zakon o istraživanju grobova žrtava komunističkih zločina. Osnovan je i Ured za istraživanje tih grobišta, no taj Ured je ugašen već 2011. kada su Zoran Milanović i Kukuriku koalicija došli na vlast. Za kratko vrijeme, Ured je istražio 30 lokaliteta, od toga i tri u Gračanima. U tri jame pronašli smo pedeset posmrtnih ostataka, od kojih su većina bila malodobna djeca! Kasnije smo utvrdili da se radi o ostacima polaznika Srednje zrakoplovne škole, koja je djelovala u vrijeme NDH. OZNA je procijenila da su ta djeca potencijalni politički protivnici režima i odmah su ih likvidirali. Nakon tog strašnog otkrića, koje je trebalo biti tek početak velikog posla, Milanovićeva vlada je ugasila taj Ured! Od 2011. godine nitko se više ne bavi sustavnim istraživanjem grobišta komunističkih žrtva. Jedino Ministarstvo branitelja radi nešto po tom pitanju, no vrlo slabim intenzitetom. Nemaju ni vremena ni mogućnosti baviti se time, jer je istraživanje i iskapanje posmrtnih ostataka ogroman i zahtjevan posao, a Ministarstvo ima puno posla s zbrinjavanjem branitelja te s istraživanjem i pronalaženjem ostataka žrtava iz Domovinskog rata. Europska unija podržala je iskapanja žrtava komunističkog režima i bila je spremna izdašno ih financirati, no političari u Hrvatskoj sve su zaustavili”, tumači ratni ministar zdravstva pa dodaje da bi se gospodin Pavleković, ipak trebao obratiti Ministarstvu branitelja, kako bi oni bar  zabilježili lokaciju, kako i to ne bi s vremenom posve palo u zaborav.

”Koliko su sve hrvatske vlade, od 1991. do danas, bile nezainteresirane za iskapanje žrtava, najbolje govori podatak da su se još od 1990. znali točni i vrlo precizno utvrđeni lokaliteti zakopanih žrtava u Gračanima, na samom rubu Zagreba, a da su ti lokaliteti djelomično istraženi tek dvadeset godina kasnije. Gospodin Haramija, koji je bio higijeničar poslije Drugog svjetskog rata i koji je dezinficirao jame pune ubijenih Hrvata, još je 1990. u tekstu u Večernjem listu pozvao hrvatske institucije da istraže lokacije u Gračanima. Dao je i vrlo precizne upute, vjerujući da napokon može slobodno govoriti o tome i da će se netko vrlo brzo početi baviti iskapanjima. No, nitko mu se dvadeset godina nije javio! Tek sam osobno, 2010. godine, razgovarao s tim čovjekom, nakon što je osnovan Ured. Zanimljivo je da čak ni tada, dakle 2010. godine, stanovnici Gračana nisu htjeli govoriti o toj dugo godina zabranjenoj temi. Šaptom su o tome pričali jedino Višnji Starešini, tadašnjoj ravnateljici Ureda i meni osobno. No, malo po malo, javljali su se i mnogi drugi ljudi, navodeći druge lokacije. Istražujući takva mjesta, uvjerili smo se koliko je to spor i mukotrpan posao. Jer, ljudi s vremenom zaborave ili zamijene točnu lokaciju. Jedna žena kod Macelja na krivom je mjestu godinama palila svijeću. Kada su iskapali, tamo nisu pronašli ništa. No pronašli su na drugoj lokaciji, nešto dalje od tog mjesta. Zbog svega toga, kopali smo rupe jednu do druge na udaljenosti od pola metra. Vadili smo iskopanu zemlju i tražili moguće ostatke te nastavljali dalje. Možete misliti koliko dugo traje takvo istraživanje”, objašnjava Hebrang.

Nekadašnji dugogodišnji suradnik pokojnog predsjednika Tuđmana potom se primio same suštine, odnosno pozadine zabranjivanja iskapanja brojnih partizanskih jama. Naglasio je da je zatajenje žrtava komunističkih zločina glavni cilj lijevo liberalne Hrvatske, koja vlada, kako ističe Hebrang, već 25 godina!

”Kada bi otkopali ostatke silnih žrtava, vidjelo bi se da komunisti nisu bili manje zlo od fašizma. No, Roman Leljak napravio je puno za Hrvatsku, pa su neke informacije o tim zločinima ipak dospjeli do javnosti. Hrvatska, međutim, nije pokazala interes da pomogne u tim istraživanjima. Niti jedna hrvatska vlada od osamostaljenja do danas nije to htjela istražiti”, podvlači Hebrang.

A na pitanje tko to i danas sprječava, odgovara da Udbe više nema, ali da u Hrvatskoj postoji ‘buket uvelih cvjetova‘, koji radi na sprječavanju otkrivanja istine.

”Prvi ‘uveli cvijet’ su stari komunistički kadrovi, drugi su bivši pripadnici represivnih službi i njihova djeca, a treći je lijevo liberalna opcija koja i u svijetu i u Hrvatskoj propagira ‘brisanje prošlosti, da bi se nastavilo dalje’, što je posve promašena teza. Bez istine o prošlosti nemoguće je nastaviti dalje. Kada smo 1990. pobijedili na izborima (Hebrang kaže da namjerno govori o pobjedi na izborima, a ne o osvajanju vlasti – op. a.), naslijedili smo 400.000 članova Saveza komunista. Neki od njih su se okrenuli Hrvatskoj, no mnogi su ostali ukopani u prošlosti. Naslijedili smo i oko 100.000 udbinih doušnika u Hrvatskoj. Tu brojku spominje Roman Leljak, na osnovu istraživanja Udbe u Hrvatskoj i u Sloveniji. U svakoj zgradi, svakoj firmi, svakoj ulici imali su svoje doušnike, koji su imali brojne beneficije na račun toga što su špijunirali i prijavljivali svoje susjede, rođake i prijatelje. Pridodamo li svemu tome i nekoliko tisuća doušnika KOS-a, dakle vojne obavještajne službe, jasno je da se radi o cijeloj vojsci ljudi. Moć je do danas ostala kod njih. Zato je lustracija glavni uvjet razvoja Republike Hrvatske”, tumači Hebrang.

Odmah potom dodaje da je i premijeru Plenkoviću nedavno pisao o toj temi, te mu predložio mjere koje bi valjalo poduzeti kako bi se nastavila istraživanja i iskapanja posmrtnih ostataka žrtava komunističkog režima. No, Plenković mu nikada nije odgovorio.

”Ni on nije zainteresiran za temu koja je temelj duboke podvojenosti, odnosno temelj svih hrvatskih problema. Istraživanjima bi doznali istinu o prošlosti, no tko god se toga primio, maknut je iz svih razina odlučivanja. Dogodilo se to i meni. U svojoj stranci, koju sam osnivao, nisam čak niti u akademskoj zajednici dr. Ante Starčević, iako sam jedini profesor emeritus u HDZ-u! Imamo i zajednicu branitelja Gojko Šušak, ali me ni tamo nisu zvali, iako sam jedini pričuvni general u HDZ-u, dragovoljac Domovinskog rata od 1991., nositelj odličja, ratni ministar i nositelj saniteta svo vrijeme rata. Drago mi je, doduše, da su me isključili iz svega, jer bih tamo bio posve sam. A to je gore nego biti gurnut u stranu. Svatko tko spomene lustraciju, tko želi istraživati zločine komunističkog režima, te svatko tko spominje civilne žrtve srbijansko crnogorske agresije, bude isključen iz političko života i iz svih institucija države i društva. U to se ni danas, na žalost, ne smije dirati! I onda se netko pita zašto je u Hrvatskoj takvo stanje! Bit će još i gore, sve dok se istina ne istraži i dok se ne provede nužno pročišćenje države i društva”, zaključuje dr. Andrija Hebrang.

Damir Kramarić/Dnevno.hr/http://www.dnevno.hr/Hrvatsko nebo