Marija Dubravac : POKAJCI I TRI RANE (Treći dio. Sudbina jedne žene).

Bijes rata buktao je i dalje. Mnoge majke obukoše crne stvari da ih kao i moja svekrva nikada više ne skinu. U tim suznim godinama leže u zemlju i mlada snaša Marica D., ona ista, koja »ukrade« srce mojega Ive. Uzalud su njeni tražili lijeka, nesretna tuberkoloza nadjačala je. Marici osta nejaka curica. Naš župnik pozva me ubrzo k sebi. Razbijala sam glavu stotinama pitanja – zašto me velečasni zove? Radi li se o ružnom traču? Zatekoh kod njega uplakanu mamu pokojne Marice. Na krilu joj mala unučica. Zbunih se. Što ja imam s tom bogatom ženom? Župnik reče:

»Kato, po želji pokojne Marice i njene majke moramo ti na vrijeme prenijeti jednu vijest. Vidiš tu curicu? Ona je rođena polusestrica tvojega malog Ive. Prije smrti pokojnica nam je otkrila tajnu. Bijaše joj zadnja želja da djeca rastu zajedno. Kato, ne mrzi tog Božjeg anđela. Dijete je začeto prije Ivinoga odlaska u vojsku, a ne za vrijeme dok bijaste skupa.«

Saznah kasnije od svekrve pojedinosti od mene brižno skrivane. Pokojnica je ludo čeznula za mojim Ivom. Udala se je prisilno za nevoljenoga mladića, pijanca, tek radi grunta, ali Iva joj na srcu osta jedan jedini. Patila je u muževoj obitelji žaleći ljuto što nije Ivi pobjegla makar ju njeni odbacili. Konačno sam shvatila značenje nekadašnje pjesme. Marica je znala da nikada neću biti voljena od svojega lijepog bećara. Sto puta pokajati ću se baš kao i ona jer nađosmo se na pogrešnom mjestu i uz pogrešne muževe. Dakle, bijah samo igračka u Ivinim rukama, a on je uvijek mislio na onu, koja na srcu nosi »tri rane«. Da kojom srećom posta njegova, za ljubav njemu i svekrvi radila bi sve što joj narede. Ako ustreba ne bi nikada rodila. Znadoh tada zašto Marica potajno dođe ispratiti Ivu kad su vojnici odlazili. Kako i ne bi? Nosila je u sebi neumrli spomen njihove zabranjene ljubavi, Ivino dijete.

Bilo je to prije punih šezdeset pet godina. Moj Ivo i njegova seka nauživahu se dječjih i mladenačkih radosti blagoslivljajući

Boga što ih tako slučajno spoji. Pričaju često o jednome bećaru, svojemu tati. Ne pamte ga, ali znaju da su ga njihove mame jako voljele. Moja svekrva preminu ispaćena mnogim pokorama, ovijena pojasom trećega franjevačkog reda. Prije smrti grleći crnokosog unuka, reče mi:

»Kćeri, eto kajale smo se obje što si dospjela u moju kuću, a vidi kakav blagoslov iz te kuće izađe – pravcati tvoj i moj Iva. Kud bi veću i ljepšu plaću od te?«

Na Dušni dan obilazeći grobljem svratila sam na grob nekadašnje moje suparnice, mlade snaše. S kamenog stupa tugaljivo je gledala pravo u mene isto kao i onda kad mi je pjevala pjesmu o »dajcima, pokajcima i trima ranama«. Držeći za ruku njenu lijepu djevojčicu i svojega Ivu vrlo slične jedno drugom, zaplakah pred snašinom slikom, rekavši joj:

»Marice, Bog vidi koliko okajavam mržnju prema tebi. Shvaćam konačno da nismo jedna drugoj krive za teške muke svojega križnoga puta. Vjerujem također da nisi bila zla kao što zamišljah jer unatoč bračnoj nevjeri rodila si plod svojih i Ivinih grijeha darujući mojemu sinčiću najveće bogatstvo, dražesnu sestricu. Radi nje od mene bilo ti sve oprošteno. Usrdno molim Boga zbog ovih nevinih anđela da bude milostiv Ivi i tebi radi vaših grijeha, a ja ću u zahvalu za tvoje prelijepo djetešce, na sebe preuzeti dio čistilišta vama određenog. Bog bio milosrdan svim ženama, koje poput moje svekrve i tvoje mame pobiše začetu dječicu čuvajući svojim jedincima grunt i dukate, uskrativši im krasnu Božju milost – brata i sestru.

1961., nakon što uda jedinu unuku, ležeći na samrtnoj postelji mati pokojne Marice šapnu mi ogorčeno:

»Prijo, duša je na jeziku. Da se mogu vrnut unazad sve bih uradila drugačije. Znaš dobro koliko sam »ruva i kruva« imala; sve mi je bilo prokleto. Nikoga usrećila nisam, a najmanje svoju Maricu. Eno, leže u grob satrvena tugom. Radi imanja ugurala sam je nevoljenom momku. Nije čudo što je uvijek ponavljala u kolu samo dvije pjesme: Pokajci i Tri rane. Te tri rane natjeraše na nju sušicu. Radi njih bojim se umrijeti. Treba doći na sud Onome koji sve upisa u knjigu zakona. Prijo, evo ti dukat. Nosi ga Gospi na oltar kao zadovoljštinu za grijehe počinjene rođenoj kćeri.«

Sjećajući se svoje i Maričine nesretne mladosti, uzdahnuvši duboko rekoh umirućoj ženi:

»Prijo, ispuniti ću vašu želju, no varate se misleći da će taj dukat biti dovoljna plaća za one duboke »Tri rane«. Kajte se prijo, kajte, pokajanje nadvisuje sve zlato kugle zemaljske.

Pokoj ti vječni Marice. Obadvije smo ranjene istim ranama. I ja sam kao i ti bila spremna dati ne tri, nego sve Mate svijeta za jednoga Ivu, ali on me nije volio. Volio je tebe, a ne dadoše ti za njega poći oni, koji mišljahu da će njihovi dukati i posjedi izliječiti boli naših rana. Prevariše se. Te rane bole vječno. Baba Kata iz Slavonije

Iz knjige ZNACI I MILOSTI S NEBA  Marija Dubravac

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/10/17/marija-dubravac-pokajci-i-tri-rane-sudbina-jedne-zene/

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/10/18/marija-dubravac-pokajci-i-tri-rane-drugi-dio-sudbina-jedne-zene/

Marija Dubravac, Brisbane/Hrvatsko nebo