Marija Dubravac : POKAJCI I TRI RANE ( Drugi dio sudbina jedne žene)

Idući preko njiva kroz duboki snijeg, u ušima mi je odjekivala kobna pjesma moje suparnice Marice D., kad sam prije svatova igrala u kolu:

»Da su dajci ko što su pokajci, svaka bi se povratila majci«.

Koliko li žive istine bijaše u tim riječima! Tako lako stupih na oltar s čovjekom kojega sam žarko voljela, a pokajah se gorko. Ranjene duše vraćam se mami noseći u njenu sirotinju sebe i još jednoga nesretnika. Morala sam otići prije nego baka i otac ubiju vlastitoga potomka. Sveta Djevice, što poradih? Zar mi je ovo trebalo? Zašto nisam slušala majku?

Da ne bijaše što jest, mama bi mi obrisala suze, malo me utješila i poslala odakle dođoh. Ali, naslutivši da zbog budućih poroda kod Ive i svekrve neću imati života, namjestila mi je krevet i zagrijala crijep, rekavši:

»Kćeri, lezi i odmaraj. Znam kako ti je. I ja sam šest puta jako patila. Al’ moj muž me je i te kako razumio. Nek se samo taj anđelak rodi živ i zdrav. Bog zna da nisi kriva, a žene imaju svoje kćeri. Poraduju li se tuđem jadu, stiže ih njihov vlastiti. Tako i tvoju svekrvu.«

U rodnom domu nitko mi nije prigovorio bilo što, no srce me je ipak grozno boljelo za mojim zločestim Ivom čije sam pljuske brzinom zaboravila. Unatoč teškim nepravdama ludo sam ga voljela. Povjerovah da će Iva tražiti moje oproštenje i zvati me nazad. Uzalud nadanja. Selom kružiše priče svih vrsta. Iva je ponovno bio momak dajući mi do znanja da sam njemu i majci nepoželjna. Razočarana svojom tragedijom proklinjah Maricu D., vjerujući da baš ona prouzroči sve moje boli. Ni u crkvi nisam ju mogla vidjeti.

Ono o čemu ljudi nagađahu ranije, postade iznenada zbilja. Rat bijaše na pomolu. U proljeće 1941., po mirnim seljačkim posjedima i zelenim travnjacima, kroz mirise jorgovana, ocvale voćnjake i zasijane njive, pričalo se neumorno o proglašenju Nezavisne Hrvatske, o Hitleru, Paveliću i o borbi koja će trajati tko zna dokle. Potekoše suze djevojaka, majki i mladih snaša ispraćajući svoje sinove, braću i muževe na bojište, s riječima:

»Bog vas dragi čuvao… Dođite nam živi i zdravi.«

Kopala sam u maminoj bašči. Ugledah iznenada ispod drvoreda krošnjatih šljiva svojega Ivu. Srce mi skoro stade od naglog uzbuđenja. Znala sam da i on odlazi u rat, no moji nisu dozvaljali da se s »gadom« pozdravim, a silno sam ga željela vidjeti. Pamtim i danas njegov lijepi blijedi lik okupan velikom krivicom. Stao je pred mene kao osuđenik gledajući sramno u zemlju. Otpoče tiho:

»Eto, došao sam reći zbogom. Oprosti moje grijehe. Oprosti što si ostala bez sreće. Da sam bio pametniji moglo je sve drugačije proći. Zaslijepio me je bećarluk. Tek sada shvaćam da si me ljubila više nego ijedna druga, jer koja god je htjela ubiti moje dijete, a bilo ih je dosta, ta je lagala da me voli. Tebe jedinu nitko nije mogao na to prisiliti. Htjela si roditi ono što bijaše dio mene. A najmanje sam te volio. Teško meni pred Bogom. Ne žalim što idem u rat i što ću možda poginuti. Bolje ne zaslužujem. Ako se vratim živ, budeš li me htjela počet ćemo sve iznova. Poginem li, udaj se. Ne isplati se roniti suze zbog grešnog bećarskog gada. Maminom smrću naše imanje pripada tebi i djetetu. Mama se zakle da će izvršiti moje naređenje. To je sve što mogu učiniti za tebe i to u utrobi; to što sam htio ubiti. Zbogom.«

Pritišćući lice na njegove grudi jecala sam govoreći:

»Iva, kakav si da si, ja te svejedno volim. Vrati se kući. Molit ću za te svaki dan. Rodim li muško, dat ću mu tvoje ime.«

Vlažnih očiju rukom pod ruku na čudo cijeloga sela išli smo skupa do vatrogasnoga doma gdje su ostali čekali na njega. Među mnoštvom bila je i Marica D. Ne znam koga je ispraćala? Njen muž je otišao ranije. Zaprepastih se videći da guta očima baš mojega Ivu. Premda ju nije ni pogledao u meni uzavri paklena mržnja. O sotono! Zar mi nisi dosta zgriješila? Zar ga i u ovim zadnjim trenutcima moraš od mene krasti? mišljah, dobacivši joj mrki pogled. Ubrzo, lijepi Slavonci – Hrvati otiđoše s pjesmom domahujući svojim milima dokle god nas vidješe. Predosjećala sam da se Iva i ja nećemo više sresti.

Moj slatki sinčić rođen je zadnjega dana sedmoga mjeseca upravo kad žetva bijaše gotova. Bože dragi, kako je samo mogao toliko ličiti ocu? Ista crna kovrčava kosica, crne oči i tamna put. Pljunuti moj Iva! Prve noći dok smo nas dvoje ležali u krevetu skupa, plakala sam govoreći mu:

»Sine, kad bi te kojom srećom tata mogao vidjeti…«

Brižno pazeći na svoje djetešce zaspala sam kasno. Nikakvim riječima ne mogu opisati nevjerovatno iskustvo doživljeno te noći. Čuvam ga u sjećanju vječno. Netko je lagano kucnuo na vrata mojega kućara zatim na prstima ušao unutra. Nadnijeo se iznad mene i djeteta. Bio je to Iva u domobranskoj odori, zavijene glave. Kroz zavoje vidjeh krv. Uplašena htjela sam pitati što mu je? Pokaza mi prstom da šutim. Vrlo pažljivo uze tada maloga u naručje. Poljubivši mu čelo vrati ga nazad pored mene. Dotaknuo mi je nježno obraze i usne. Uzela sam njegovu ruku. Bila je topla kao i nekada, ista ona ruka, koja mi zimus dade četiri teške pljuske; a svejedno sam je voljela. Podiže baš tu ruku na pozdrav i bez riječi nesta kroz ista kućarska vrata. Prije i poslije imala sam raznih snova, ali taj događaj ne bijaše samo san nego nešto više i potpuno drugačije. Čuli smo kasnije da je Iva poginuo u Bosni trideseti srpnja, dan prije rođenja svojega sina. Znadoh tada da je one noći njegov duh bio kod mene želeći vidjeti dvoje svojih najmilijih, onih istih prema kojima bijaše strašno nepravedan.

Prije polaska u rat Iva me zamolio da ne mrzim njegovu mamu. Ja ipak ne htjedoh s njome imati veze. Poručivala je da bi došla darivati unuka. Nisam dozvolila sjećajući se groznih nepravda i dana kad me je tjerala uništiti ono što joj sada bijaše srcu dragocjeno – krv njenog pokojnoga sina. Točno na Svetu Katu, moj imendan, došla je nepozvana noseći veliku veškorpu pokrivenu šlinganim stolnjakom. U crnini, žalosna, oronula, ni malo slična kočopernoj jučerašnjoj bećaruši zacvili već s vrata:

»Znam da ću u tvojim očima ostati zauvijek crna paklena duvnjača! Nisam bolje ni zaslužila. Dozvoli da kažem svoje pa me i dalje mrzi ako hoćeš. Eto, stižu i mene kazne za dane grješne prošlosti kad sam bila daleko od Boga i kad mišljah da mogu živjeti bez njegovih zakona. Snaho, ako imaš u srcu trun milosrđa, sklopljenih ruku molim oproštenje za sve što sam ti skrivila: Za uskraćeno poštovanja i grješne savjete protiv svetoga začeća; za ukradenu radost braka kad sam potajno huškala Ivu protiv tebe goneći ga da ubiješ rođeno dijete; za pljuske i krv kad si ni kriva ni dužna napustila našu kuću trpeći svakojake poruge sela; za suze i jade zbog nesretne ljubavi, te za dan kad si morala roditi kod roditelja umjesto u muževoj kući. Svemu sam kriva. Nakon tvojega odlaska Iva te je htio nazad. Uvjerih ga da ćemo s tobom imati samo nevolje i punu kuću djece. Skrivila sam mnogim bludnim grijesima koje Iva selom počini. Bila sam crnja od đavola. Al’ nisam više. Pred polazak u vojsku Iva mi reče:

”Mama, teško će ti biti samoj. Ako poginem znaš unaprijed kakva te sudbina čeka. Kud sreće da nije bilo što jest. Imala bi dobru vrijednu snahu, a s njome unuka ili unučicu, jedinu uspomenu na svojega sina. Ovako, po kletvi moje žene možda ćeš ih vječno priželjkivati. Mama, čini pokoru. Oboje smo veliki grješnici. Upropastili smo nevinu osobu.

” Snaho, našega Ive nema više, no ima eto mali Ivo. Molim te ne odbij ga od mene. Makar će nadamnom tvoja i Božja kazna bdjeti vječno, ipak sam baka tome djetetu. Silno ga želim vidjeti. Ako ćeš mi i pored teškog kajanja uskratiti želju, neka onda bude tako. Ispaštati ću svoju kaznu. Ali ne zaboravi, sve se vraća. Imat ćeš i ti unuke. Evo, u ovoj veškorpi je nešto za tebe i maloga, Ivina tambura i violina. Neku noć svirale su obje. Čula sam ih na svoje uši. Srce mi skoro puče. Poklanjam ih tvojemu sinu na dar od pokojnoga oca.«

Do kraja života pamtiti ću svekrvin jauk kad je prvi puta vidjela unuka, četiri mjeseca starog.

»Moj Iva! Moj mali dragi Iva! Milo bakino zlato, oprosti što sam te htjela ubiti!« jecala je ljubeći uplašeno dijete. Mali je plakao skupa s bakom otimajući se grčevito. I pored teške mržnje prema toj strašnoj ženi nisam ga od nje uzela. Ivina duša ne bi imala mira. Pustila sam nek baka dobro isplače pokajničke suze svojih grijeha i nepravda. Neka shvati da je to dijete vrijednije od njene marve, bećarskoga života, poslenika, dugotrajne ženske ljepote i deset jutara zemlje radi koje me upozori da će moja djeca jednoga dana biti gola sirotinja.

Nastavit će se ….

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/10/17/marija-dubravac-pokajci-i-tri-rane-sudbina-jedne-zene/

Marija Dubravac /Hrvatsko nebo