Srbijanski „istorijski“ udžbenik za škole negira susjedne narode, a „Deklaracija o zaštiti i opstanku srpske nacije“ još je jedan velikosrpski program

Udžbenik iz povijesti za srednje škole u Srbiji, autora Radoša Ljušića, javlja Večernji list, navodi kako su Srbi narod s tri vjere – pravoslavnom, katoličkom i muslimanskom. Prema Ljušićevu udžbeniku koji je u uporabi u školama u Srbiji već desetak godina, Srbi su „nebeski narod“, samo su pravoslavni Srbi ostali svjesni zajedničkoga srpskog podrijetla, dok su katolici i muslimani s vremenom postali Hrvati i Bošnjaci; crnogorski narod je nepostojeći. U srbijanskome „istorijskom“ udžbeniku Hrvatska praktički ne postoji, nego se – kao i u svojedobnoj propovijedi patrijarha Irineja – spominju Slavonija, Srijem, Baranja, Dalmacija itd. Potpuno je to u skladu s velikosrpskom ideologijom fragmentacije Hrvatske na regionalne identitete, koja svoje korijene vuče u sredinu 19. st.

Od Ilije Garašanina i njegova programa „Načertanije. Program spoljašne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine“, Karadžićeva „Srbi svi i svuda, Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona“, Moljevićeva genocidnog programa pod naslovom „Homogena Srbija“ pa do danas misao o Srbima kao „vazda ugroženom“ i „nebeskom narodu“, konstanta je velikosrpske ideologije koja negiranje postojanje okolnih naroda ili si – zbog kompleksa vlastite kulturne inferiornosti – prisvaja kulturno naslijeđe tih naroda (najočitiji primjer je suludo prisvajavanje dubrovačke književnosti, koja je velikosrpskoj idelogiji potrebna zbog činjenice da Srbi nisu imali renesansu i barok).

Memorandum i Memorandum II.

SANU je 1986. objavila znameniti Memorandum SANU, koji je dao teoretsku podlogu za kasnija ratna događanja na Kosovu te u Hrvatskoj i BiH. Pred šest godina, 2011., objavljen je – doduše ne pod tim tehničkim nazivom – Memorandum II., koji sadržava upute kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, a jedna od važnih poluga u tom smislu je podizanje optužnica i pokretanje sudskih postupaka protiv građana Hrvatske, BiH i Kosova. U „Memorandumu II.“ navodi se i kako destabilizirati vlade susjednih zemalja i kako u tim zemljama provocirati nezadovoljstva i nemire, jer „u politički nestabilnim zemljama slabi se oštrica optužbi protiv Srbije“.

Prvoga prosinca ove godine (ne slučajno baš tada!) u Beogradu bi se trebala, od strane predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i Republike Srpske Milorada Dodika, svečano predstaviti “Deklaracija o zaštiti i opstanku srpske nacije“. Sastavljači Deklaracije su nepoznati, Deklaracija se piše u duboj tajnosti, no već sada lako je predvidjeti kako je riječ o još jednome velikosrpskom uratku na tragu parole „Srbi na okup“, koji će vjerojatno – u skladu s politikom Aleksandra Vučića koji sebe vidi kao novog Tita – biti obučen u kvazijugoslavensko ruho.

Onemogućiti srpsku petu kolonu u Hrvatskoj

Deklaracije i programi Srbima u susjednim državama nikada do sada nisu donijeli ništa dobroga, a beogradska čaršija prečanske je Srbe koristila kao monetu za potkusurivanje. Niti ova Deklaracija zasigurno ne će biti od bilo kakve koristi za Srbe u susjednim državama, te može jedino antagonizirati njihove odnose s drugim narodima.

Veliki je, naime, problem u odnosima Srba i susjednih naroda ono što se kolokvijalno naziva „beogradskom čaršijom“, koja kontinuirano promiče velikosrpske teze, negira postojanje susjednih naroda i tako stvara patološku nacionalnu memoriju na kojoj se odgajaju novi naraštaji. Najgroteskniji primjer velikosrpske mitomanije svakako su deretićevskefantazmagorije (u kojima su svi narodi svijeta potekli od Srba), no tko god barem površno prati srbijanske medije (posebno one nacionalističkog predznaka) znade da ne postoji srpski intelektualac (osim pojedinih ljevičara i članova nevladinih udruga koji su na platnim listama stranih veleposlanstava) kod kojeg ne postoji barem minimum suglasnosti s velikosrpskom ideologijom, kad je u pitanju negiranje susjednih naroda. Takve teze u Srbiji nisu marginalne, nego ih gotovo svakodnevno promiču brojne lokalne i nacionalne televizije ugošćivanjem političkih komentatora, novinara i publicista koji ih zastupaju (u Srbiji je javna rasprava o položaju Srbije i geopolitičkim kretanjima u svijetu daleko otvorenija nego u Hrvatskoj).

Hrvatski političari, naravno, ne mogu mnogo utjecati na to što će se događati u Srbiji, no moraju biti svjesni da velikosrpske aspiracije i dalje žive. Ono što, međutim, mogu i moraju je onemogućiti srpsku petu kolonu u Hrvatskoj. A ona ne živi samo na marginama kao navijački folklor, nego je duboko penetrirala u same hrvatske državne institucije.

Davor Dijanović/HKV /https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo