Akademik Josip Pečarić PREDGOVOR KNJIGE NADE MATIJAŠ : ANDRIJA MATIJAŠ – PAUK … DA SE NE ZABORAVI

Josip Pečarić,

PREDGOVOR KNJIGE NADE MATIJAŠ

ANDRIJA MATIJAŠ – PAUK … DA SE NE ZABORAVI

Knjiga gđe Nade Matijaš ANDRIJA MATIJAŠ – PAUK … DA SE NE ZABORAVI doista je posebna knjiga. To je knjiga koja nas vraća deset godina unazad i kojom nam autorica želi “darivati trenutak povratka, sjećanje na 12.listopada 1995.godine”, kada smo njenog supruga Andriju Matijaša Pauka ispratili na vječni počinak. Podsjećajući nas na to kako smo tada doživjeli njegovu smrt, podsjeća nas i na to kako smo doživljavali Hrvatski domovinski rat. Kako smo doživljavali tek izborenu slobodu.

A doista je neobično to da nas gđa Matijaš deset godina poslije izborene slobode treba ponovo podsjećati na njenu vrijednost: “O slobodi se uvijek posvuda govori, slobodu svi žele, za slobodu ljudi daju svoj život. Sloboda je čovjekovo dostojanstvo, njegova čast. Slobodna domovina jedini je prostor u kojem se smije biti ono što jesmo, u kojoj smo zaštićeni, u kojoj možemo slobodno birati vlast, u kojoj bez prisile možemo odlučivati o svom životu, u kojoj možemo vidjeti u temelje ugrađena djela naših djedova i pradjedova i u kojoj možemo dalje ugrađivati plodove našega znanja, kreativnosti, rada i sav naš društveni, materijalni i duhovni boljitak.” Ali, zar i Sveti otac Ivan Pavao II. nas nije u Dubrovniku podsjetio na vrijednost slobode?

Zašto? Gđa Matijaš nam i odgovara: “Deset godina nakon rata šutnja. Zar ‘nitko’ nije ginuo za domovinu, zar grobovi naših najmilijih nisu dovoljni, zar naše suze nikoga ne diraju, zar krv naših bojovnika nije vrijedna spominjanja? Bar u našim pobjedama? Zar se mora ‘moliti’ da bismo se sjećali svojih heroja? Oni koji nisu osjetili ‘miris’ smrti i stradanja, ne mogu se ni sjećati. Oni nisu dostojni pisati o Domovinskom ratu jer ne znaju što bi pisali!? Zar da nam povijest piše netko drugi, kao u ne tako davnoj prošlosti? Zar da naša djeca uče iz čitanki pisanih perom onih koji nisu ginuli za domovinu? Zar se srame svojih poginulih, zar će heroje osuditi što su stvarali neovisnu, suverenu i samostalnu Hrvatsku?”

Da, živimo u vremenu u kojemu su sve vrijednosti izokrenute.

U Hrvatskom domovinskom ratu oživotvorila se biblijska priča o pobjedi Davida nad Golijatom – svijet je slavio Davida. A kakav je bio David najbolje i govori priča o Andriji Matijašu Pauku. Gospođa Matijaš nije željela puno pisati o svom suprugu. Zato ćemo ovdje ispričati tu priču uglavnom koristeći jedan od rijetkih tekstova o ovom junaku Hrvatskog domovinskog rata, onaj Marinka Marinovića («Hrvatsko Slovo», 21. srpnja 2000.). Marinović je general-bojnika Andriju Matijaša Pauka upoznao u jesen 1993. u vodičkom zaleđu, na putu prema selu Putičanje, gdje se sa svojim oklopnjacima (već tada!) pripremao za oslobađanje Knina. Te ratne 1993. godine Matijaš je u svom dnevniku zapisao: “Četnicima poručujemo: «KAD KRENEMO, GORIT ĆE NEBO I ZEMLJA».” Marinović je ovako opisao Matijaša: “Visok, suhonjav, kratka brka, oka sokolova, mišića napetih kao struna, asket, športaš od glave do pete, snažna i svestrana osoba, neupitnih moralnih načela, nadasve častan i odgovoran, neustrašiv, trogirski izdanak najslavnijih hrvatskih muževa, za života već legenda Domovinskoga rata… Znao je sve o tenku. Od gusjenice do ciljnika. Sva dobra i slaba svojstva, a upotrebljavao ga je kao nitko do tada. U boju je ulijevao povjerenje. Imao je savršen osjećaj za bitku. Otvoren i čist kao more ispred Trogira. Resila ga ljubav prema hrvatskom narodu.” Slično o njemu piše Milan Buškain («Slobodna Dalmacija», listopad 1995.): “Tih, skroman, samoprijegoran, nenametljiv, inteligentan i hrabar, kao zapovjednik oklopa u splitskoj Četvrtoj brigadi, Andrija je bio jedan od najsposobnijih zapovjednika Hrvatske vojske. Kao čovjek i suborac ostat će uzorom vojnicima i časnicima Hrvatske vojske.”

Već 1990. godine “ilegalno” je sudjelovao u stvaranju domovinske vojske, da bi u ljeto 1991., kad je započela agresija na Hrvatsku, zajedno s brojnim hrvatskim sinovima u obranu domovine stao je i Andrija Matijaš. 25. kolovoza 1991. pristupio je Zboru narodne garde na Banovini, gdje je imao i prvo ratno krštenje, da bi zatim došao u 4. gardijsku brigadu i odmah biva upućen na drniško-sinjsku bojišnicu, otkud se s 2. samostalnom mehaniziranom satnijom zaputio na Južno bojište, prema Dubrovniku.

U dubrovačkom zaleđu ističe se u bitkama za Zaplatnik, Uskoplje i Ivanjicu. Matijaš je starom željezničkom prugom za Trebinje srbočetnicima iza leđa provukao naša tri tenka, koje su oni nazvali ‘ustaški leopardi’, žestoko napao, izravno iz pokreta, na pravcu Osojnik-Vukovići-Zaplatnik-Orah i razbio neprijateljsko topništvo, što je u šahu držalo Dubrovnik, razbio glavninu neprijateljskih snaga te tako, ispod bedema hrvatske Atene stvorio uvjete za oslobođenje te crte bojišnice.

Andrija Matijaš Pauk sudjeluje i u obrani donjeg Poneretvlja, a nedugo zatim sudjeluje i u operaciji “Maslenica” (21. siječnja 1993.), gdje je, nadirući iz pravca Zelenoga Hrasta, probio neprijateljske crte obrane kod Islama Latinskoga. U glasovitoj tenkovskoj bici za Kašić, nedaleko od crkvice Svetoga Ilije, Matijaš je sa svojim momcima porazio i dotukao neprijatelja. Tom je prigodom veliki broj neprijateljskih oklopnih grdosija, preciznom i ubitačnom vatrom bio spaljen, pa su te grdosije hrvatski gardisti kasnije nazvali “Paukovi spomenici”.

A i priča o Matijaševom ranjavanju pokazuje o kakvom se izuzetnom čovjeku i ratniku radi, pa ćemo je ovdje iznijeti u cijelosti. Ranjen je 1. veljače 1993. u akciji “Maslenica” tri puta u istom danu i to prvi put u 12.00 sati, potom u 16.00 i na kraju u 17.00 sati kada je granata pala na samo nekoliko metara od njega. Tom prigodom je bio ranjen na 12 mjesta po cijelom tijelu. Tijekom rečenog borbenog djelovanja, navodeći tenkovsku vatru na neprijatelja s krova jedne kuće, ista je bila pogođena neprijateljskom granatom, pa su ga srušeni betonski zidovi doslovce “izubijali”. U sanitetu zadarske bolnice ostao je samo toliko dok su mu liječnici sanirali rane i povrede, dan i pol, da bi se na posuđenim štakama vratio na bojište pomoći svojim momcima.
Vrativši se svojim suborcima, s 4. gardijskom brigadom stiže u vodičko zaleđe, gdje 1. listopada 1993. uze obnašati dužnost načelnika oklopa koja ubrzo posta udarnom snagom ne samo 4. gardijske brigade, već i cjelokupnoga sastava Hrvatske vojske, što je jasno kada se zna značenje 4. gardijaske brigade u Hrvatskoj vojsci. To je na sebi svojstveni način opisao i veliki Ministar obrane Gojko Šušak (nitko nije znao tako puno reči s tako malo riječi kao on) na Dračevcu 28. travnja 1995.: “Da, Hrvatska vojska ima sedam gardijskih brigada, sve i dobro ustrojene i dobro opremljene. Ima jedna koja je udarna a to je Četvrta.” Na dužnosti načelnika oklopa Matijaš je ostao sve do 1. listopada 1994. kada je preuzeo dužnost načelnika stožera brigade, a nakon ranjavanja zapovjednika, postade vršitelj dužnosti zapovjednika. Pripremajući brigadu za “Oluju”, povede je kroz niz bojeva i pobjeda: “Zima 94”, “Skok 1”, “Skok 2”, “Ljeto 95”.

Marinović dalje piše: “Andriju Matijaša Pauka iznova sam susreo u proljeće 1995., neposredno pred boj “Skok 2″. Vojnički kratko objasnio je hrvatskim časnicima položaj hrvatskih snaga u odnosu na neprijateljske, značenje predstojećih zadaća te ovladavanje zadanim crtama bojišnice. Nekoliko dana kasnije 4. brigada predvođena Andrijom Matijašem Paukom, poput klina zabit će se u neprijatelja. Oslobođeno je tako šire područje u zaleđu Knina, sjeverni obronci Dinare, te sam vrh Dinare, s kojeg će se poput vjetra sjuriti, skupa sa 7. gardijskom brigadom u prijestolnicu hrvatskih kraljeva – grad Knin.”.

Nakon veličanstvene “Oluje”, Hrvatska vojska nastavit će svoj daljnji pobjednički hod u operacijama “Maestral” i “Južni potez” u kojima će 4. gardijska brigada i Andrija Matijaš Pauk obaviti najteži dio posla.

Ne možemo se ne složiti s g. Marinovićem kada o tim danima piše: “Bili su to zasigurno jedni od najslavnijih dana u višestoljetnoj hrvatskoj ratnoj prošlosti. Hrvatski ratnik bio je opet onaj stari bojovnik dostojan ponosa i časti junačkih pređa koji su u bojevima razbijali Saracene, Bugare, Mađare, Mlečane, Turke … Veliki bojovnici žive i umiru ratnički. Tako je živio i umro general bojnik Andrija Matijaš Pauk. Poginuo je on u nezadrživom napadu svojih oklopnika, 9. listopada 1995. g. prvog dana operacije “Južni potez” (…) Pao je hrvatski ratnik, general-bojnik Andrija Matijaš Pauk, okružen učenicima i suborcima, prekinuvši tako svoj junački hod, ostavljajući iza sebe punu mrežu “paukovih” pobjeda: Dubrovnik, Poneretlje, “Maslenica”, “Zima 94”, “Skok 1”, “Skok 2”, “Ljeto 95”, “Oluja”, “Maestral”. Oslobodio je Pauk sa svojim suborcima brojne gradove, zaposjeo gorske visove, pregazio rijeke, te naposljetku u zidove hrvatske države uzidao samoga sebe, ostajući vječno ležati na krvavom polju hrvatske povijesti. Suborci su znali kako je njihov general otišao da bi ostao. Ostao zasvagda u hrvatskim srcima.”

Andrija Matijaš Pauk je vjerojatno s Josipom Jovićem, Blagom Zadrom, Damirom Tomljanovićem-Gavranom, Predragom Matanovićem, Rudolfom Perišinom i još s mnogim poginulim braniteljima diljem domovine najpoznatiji poginuli hrvatski bojovnik junak Hrvatskog domovinskog rata. Josip Jović je bio prva žrtva srbočetničke agresije, a Pauk je posljednji poginuli bojovnik iz Četvrte gardijske brigade i časnik s najvišim činom među svim poginulim hrvatskim bojovnicima. On je u stvari tako pokazao svijetu kakva je Hrvatska vojska u kojoj časnici s tako visokim pozicijama vode u boj svoje bojovnike s poklikom “Za mnom”.

I ne samo tako. Ovu knjigu gđa Matijaš je napisala da nas podsjeti na slavne dane Hrvatske vojske i, posebno njene i Paukove 4. gardijske brigade. A ova brigade jest nešto posebno. Slično ministru Šušku o 4. gardijskoj brigade govori i general pukovnik Ante Gotovina: “Cilj koji smo postavili bio je jasan, putovi do njegovog ostvarivanja bili su teški, ali dostižni. Tragali smo smjerom posebnosti i izgradili smo postrojbu, 4.gardijsku brigadu, koja u razmjerima Hrvatske vojske ima originalan i visoko profesionalan odnos prema sebi i prema zadaćama.”

I doista “4. gardijska brigada “Pauci” izrasla je, na putu ka konačnom oslobađanju Domovine, u legendu.

Kada se u Hrvatskoj 2000. godine počela provoditi “kriminalizacija Domovinskog rata”, upravo se u Splitu javio najžešći otpor. Tako je u Splitu formiran Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata na čelu s pukovnikom Mirkom Čondićem. Zahvaljujući njima i nekim udrugama, npr. HVIDR-i, kriminalizacija Domovinskog rata nije uspjela do današnjih dana.

Ima li pravo pitati se gđa Matijaš bi li danas i njen suprug, da je preživio rat, umjesto junaka po kome se naziva 4. gardijska brigada, vojarna u Kninu i mnogo drugih ustanova, društava i sl., bio danas proglašen ratnim zločincem? Kao što veličanstvu hrvatsku pobjedu – vojno-redarstvenu akciju “Oluju” u kojoj David pobjeđuje Golijata, proglašavaju zločinačkim pothvatom. Bi li proglasili zločincem i čovjeka za koga je vojni kapelan fra Ignacije Vugdelija rekao da je “bio hrvatski hrast, a kad hrast padne sva se zemlja trese, kao i sve duše na ovoj zemlji koju je volio i za koju je poginuo”? Čovjeka koji je za života postao legenda, a legende žive vječno, kako je rekao general-bojnik Damir Krstičević. Čovjeka za koga je profesor dr. Drago Šimundža rekao: “Matijaš je volio život kao najveću vrednotu, ali ga je položio na oltar domovine za još veću vrednotu i ideale – za slobodu svoje države. Razapeo se na križ da njegova domovina i narod ne bi bili razapeti u budućnosti. Ostao je vjeran tradiciji i vjeri koje su mu usadili obitelj, njegova savjest i svijest.”

Stoga je sveta dužnost obitelji hrvatskih branitelja koji su položili život na Oltar domovine, branitelja koji su dio sebe ugradili u temelje ljubljene nam Hrvatske kao i svih sudionika Domovinskog rata spriječiti one koji žele kriminalizirati Hrvatski domovinski rat i koji sprovode negaciju biblijske priče o Davidu i Golijatu. A knjiga Nade Matijaš nam treba pomoći u tome.

akademik Josip Pečarić