Politička stabilnost: Inkluzivna šutnja spomeniku agresiji na Hrvatsku

Srbija je podigla spomenik teroristu Tepiću. Agresorove tepiće i kapetane dragane Hrvatska je pobijedila u nametnutom ratu. Potom je dopustila da ministar u agresorovoj tvorevini na hrvatskom tlu, Republici srpskoj Krajini, bude predsjednikom jedne stranke u Hrvatskoj i saborskim zastupnikom. Bila je to dobra poruka državi agresoru, da nastavi s mirnodopskom agresijom. I nastavila je ne samo u vidu podizanja spomenika svojim teroristima, već sad hoće propisivati zakone državi Hrvatskoj, za koju je bivši šef vlade Milanović izjavio da je „slučajna država“. Slučajno se i u Hrvatskoj podižu spomenici i veličaju agresije, kako ona iz 1941. tako i ona iz 1991. Stvaraju se dakle uvjeti za novu agresiju.

Hrvatska danas izdašno financira beogradsku ekspozituru u Hrvatskoj. Plaća protuhrvatske Novosti, Pupovca drži kao kap vode na dlanu, njemu u korist donose se zakoni, čak i ustavni. Usput hrvatsko pravosuđe osudilo je teroristu Dragana Vasiljkovića na slobodu. Koja idila za agresore! Treba još samo razoružati Hrvatsku i evo nas na početku kraja i na kraju početka.

Žrtve inkluzivnoga poretka

Osim toga hrvatski političari uopće ne spominju velikosrpski režim monarhističke Jugoslavije, srbijanski nacistički režim iz Drugoga svjetskoga rata s pokoljem Židova – uspješniji od režima NDH, kao niti dvije agresije izvršene na Hrvatsku. Glede spomenika Tepiću javili su se samo ministar Tomo Medved i zastupnik Miro Kovač, što je za Tuđmanovu stranku gotovo pa ništa. Oporba inkluzivirana u vlast nije rekla ni slova o tomu, kao ni oporba još neinkluzivirana u mandatarovu vlast.

Privilegirani se beogradski agenti više ne skrivaju, kao nekad labradorovci. Otkad je Plenković snagom monarha nametnuo inkluzivnu vladu, poredak, režim i sustav vrijednosti, beogradska se agentura razmahala kad je u pitanju kreiranje unutarnjih odnosa po mjeri poraženih snaga u Domovinskome ratu. Među žrtvama inkluzivne vlade je hrvatsko obrazovanje i obitelj, ali i nekoliko ministara, koji su dobili monarhove javne packe s elementima gaženja ljudskoga dostojanstva (Barišić, Tolušić, Murganić…).

Nedodirljiva tri kralja promiskuitetne inkluzivne politike postali su Štromar, Pupovac i Radin. Sva trojica na izborima nisu dobili glasova koliko jedan prosječan zastupnik. Kakvo je njihovo stajalište o tome da Srbija podiže spomenike ljudima koji su provodili velikosrpsku agresiju na Hrvatsku? Šutnja. Ni riječi. A u izvršnoj su i zakonodavnoj vlasti! Pametnomu dosta.

Inkluzivističko švercanje uzelo je maha

Među ostalim i zbog odnosa prema temelju hrvatske države inkluzivizirani čimbenici na grbači hrvatskoga naroda na  izborima dobili su mršavi demokratski legitimitet. No, što im je demokratski legitimitet niži, to su im veće šanse za inkluzivističko švercanje. Inkluzivističko švercanje u hrvatsku politiku, mora se priznati, maestralno je uveo aktualni Mandatar. Plenković junior, čuvar „političke stabilnosti“. Upravo onako monarhistički snažno, kako je Sanader „zauvek“ instalirao Pupovca na mjesto beogradskoga gubernatora Hrvatske.

Štromarčadi je prepustio obrazovanje. Pupovčadi unutarnju politiku i proizvodnju ustaša. Radinčadi Sabor iznad kojega je samo monarh. Sebi je ostavio funkciju monarha i vanjskopolitičkoga glasnogovornika, jer jedino tako može, koliko-toliko, politički figurirati doma i vani. Ako inkluzivna vlada i cijeli inkluzivni poredak nemaju službeno stajalište o tomu da agresor podiže spomenike kojima veliča agresiju na Hrvatsku, onda je legitimno pitanje u kojoj je mjeri ona hrvatskom vladom, posebice u svjetlu činjenice da po Hrvatskoj istodobno premješta legalne i zakonite spomen ploče hrvatskim vojnicima koji su otjerali tepčiće i kapetane dragane. Vlada je hrvatskom u onoj mjeri u kojoj odražava demokratski izraženu volju hrvatskoga naroda. A to je u našem slučaju – božemesačuvaj! Nula bodova.

No, u ovom trenutku inkluzivističku družinu ruši samo Bloger Ivica, koji je prethodno uspješno financijski srušio Agrokor – tko zna za čiji račun i po čijemu nalogu. Oporba inkluziviste ne ruši (osim u folklornim nastupima Bernardića), jer provode njezine politike bolje i od SDP-ove šeste najlošije vlade na svijetu prema kriterijima Svjetskoga gospodarskoga foruma.

Za domaću mužnju spremni!

Vrijeme je, dakle, jer nema ni pozicije niti oporbe, da narod preuzme stvari u svoje ruke i počne sam odlučivati o svojoj sudbini. U njegovo ime inkluzivna vlada, vidi se u šutnji prema spomeniku Tepiću, nije u stanju prepoznati ni osnove obrane hrvatskoga dostojanstva. Još manje su to u stanju uzeti u ozbiljno razmatranje manjine štromarčadi, pupovčadi i radinčadi, pa i do jučer povlašteni Bloger Ivica. Svi su, naime, ispali iz iste vreće u kojoj se Hrvatsku doživljava kao kravu muzaru. Objekt mužnje. A ne kao subjekt s vlastitim dostojanstvom.

Dok u poljoprivrednom tonu završavam tekstuljak, pitam se je li još aktualno toliko puta naglašeno službeno stajalište, nikad demokratski verificirano, o tomu da je hrvatski strateški interes ulazak Srbije u Europsku uniju. Sa spomenicima Tepiću i Draži, dakako. Naime, kaj, mislim si. I Hrvatska je članica EU sa spomenikom-mauzolejom ratnom zločincu Šoškoćaninu i četničkome ustanku u Srbu! Usporedno sa stvarnošću hrvatskoga naroda u njegovoj državi odvija se i jugoslavenska stvarnost, također u njegovoj državi.

Ili pak postoje neki uvjeti hrvatske države u odnosu na Srbiju vezani uz granice, ratnu odštetu i defašizaciju Srbije? Ako postoje, mogu li ih mandatar-monarh i njegova tri demokratski anoreksična kralja definirati, obrazložiti, javno reći i stati iza njih? Ako pak ne postoje, onda smo, kao državljani za domaću mužnju spremni. I bit ćemo sve dok se ne ritnemo tako snažno da ekipu za mužnju izbacimo što dalje od lijepe naše štalice i njezinih mjesta odlučivanja.

Spomenik Tepiću zalog je buduće srbijanske agresije. Kako je već najavljeno – „svim raspoloživim sredstvima“ Srbija će spriječiti buduće oslobodilačke akcije Hrvatske, a to se ne može sprovesti bez inkluzivističke politike unutar same Hrvatske. Ekipa za mužnju u tome ne vidi nikakav problem i to je ključni problem Hrvatske danas.

Nenad Piskač/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo