D. Pešorda : Poniženje

Rastakanje Hrvatske

Koliko puta ste osjetili kako vam raste tlak dok gledate televiziju, čitate novine ili surfate po domaćim portalima!? Često, pretpostavljam, često. Jer sve ono čemu svjedočimo u ovoj zemlji u posljednje vrijeme kao da je sračunato da osjetimo bijes, poniženje… A zatim i nemoć jer ne možemo ništa promijeniti. Svrha ponižavanja, ako nije samo puko iživljavanje na nekomu, i jest taj osjećaj nemoći, nakon kojega nastupa tupost i apatija, prepuštenost. I upravo to se događa danas u Hrvatskoj. Kad smo se u gospodarskom pogledu kako-tako pokrenuli s mrtve točke, kao da nas netko hoće gurnuti natrag u recesiju i beznađe.

Primjera za to jest koliko hoćeš. Možemo ih podijeliti na one koji proizlaze iz različitih vanjskih pritisaka i one koji proizlaze iz činidbe različitih tuzemnih operatora permanentne krize. Recimo, primjerice, stalna borba protiv ”ustašluka”. U toj borbi sudjeluje Pupovac sa svojom strankom, SDP-ovi jurišnici, stotinjak udruga s dvjestotinjak članova ukupno, Stipe Mesić i fumićevci, veći dio medija… A na kraju od svih tih silnih ustaša uhvate Thompsonove Čavoglave, legalno postavljenu i ilegalno maknutu ploču poginulim HOS-ovcima i Skejin brk. Ipak, poslije te hajke ostaje gorak okus u ustima prosječnog Hrvata i osjećaj da mu zemljom upravljaju Jugoslaveni i Srbi kao i nekih davnih olovnih godina.

Igre oko kurikula također su dobar primjer gradiranog ponižavanja i nabijanja kompleksa običnoj, narodnoj Hrvatskoj. Prvo je političkom odlukom postavljen dotada široj javnosti nepoznati Boris Jokić, i sve što je pod njegovom i Budakovom paskom rađeno, rađeno je s točno određenog ideološkog polazišta. Kada je HDZ došao na vlast i pokušao depolitizirati obrazovnu reformu uvodeći u Povjerenstvo za provedu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije ideološku raznolikost, digla se ”kuka i motika” da HDZ politizira reformu obrazovanja! Na kraju je HDZ potpuno odustao od utjecaja na reformu i prepustio minornoj strančici enormnog apetita da se bavi time, a uskoro se valjda i Jokić vraća. S njim i ideologija neprihvatljiva barem za četiri petine hrvatskog stanovništva. Još jedno poniženje.

Sinkroniziranost unutrašnjih procesa s pritiscima izvana

Ono što posebno bode oči jest sinkroniziranost tih unutrašnjih procesa s pritiscima izvana. Pritišću nas gotovo svi susjedi: Slovenci zbog arbitraže, Mađari zbog Ine, Bosanci zbog Pelješkog mosta, Srbi zbog svega i svačega ili čega se god sjete… Iz Bruxellesa također stižu packe, a ni Njemačka nam više nije sklona, ako je ikada i bila. I stječe se dojam da hrvatska vlast ponaša po točno određenom obrascu: prvo odbija bezobrazne zahtjeve izvana, ali vrlo mlako jer ”treba sačuvati hladnu glavu…”, da bi nakon nekog vremena počela polako popuštati. Nanoseći nacionalnom ponosu još veći udarac nego da se odmah popustilo, odnosno da se u spor nije ni ulazilo kad se nije imalo jasne strategije ni odlučnosti da se na svom stajalištu ustraje.

Koliko drugi do Hrvatske malo drže pokazat ću na primjeru pisanja jednog bošnjačkog nacionalista koji djeluje u Hrvatskoj. Riječ je o stanovitom Farisu Naniću koji je svojedobno ustvrdio da je otac Ive Andrića bosanski beg koji je silovao Andrićevu majku dok je radila kod njega kao sluškinja. Taj Nanić kaže: ”Toleriranje zla vodi u još veće zlo. Plenković ima problem vrlo jake nacionalističke opozicije u HDZ-u. Preseljavanje ploče iz Jasenovca u Novsku, što je izrugivanje pravnom poretku, pokazuje kako zbog toga pristaje na neprincipijelnosti samo da se stranka ne raspoluči. I ostane na vlasti. Njegov prethodnik Karamarko pustio je fašistički duh iz boce, Karamarkov pobočnik Hasanbegović osmislio je njegovu implantaciju u HDZ da bi proširio pravašku, starčevićansku, ustašku biračku bazu, a balkansko desničarsko harlaukanje uplašilo je pristojan svijet. Tako manjina dolazi na vlast i ne pušta ju. Ne reorganizira li se građanska Hrvatska, moći ćemo se jedino još upitati – kamo ideš, Hrvatska?” Komentar ovom marifetluku nije potreban. Vrijedi samo kao kuriozitet dodati da se u istim novinama u kojima je objavljen Nanićev članak šepiri i naslov Što bi bilo s Hrvatskom da nije bilo Armije RBiH.

Tko rastače Hrvatsku?

No, ne izmišlja Nanić ništa novo, ništa što već iz hrvatskih medija nije mogao pokupiti. Sve njegove nebuloze već su prodefilirale stranicama Jutarnjeg ili Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije ili Novog lista. Domaći su mediji, uz civilne udruge, većinu političkih elita i kulturnjake, važni provoditelji rastakanja hrvatskog društva. Ta četiri sektora, mediji, civilne udruge, politika i kultura u rukama ljevice, glavne su poluge permanentnog potiskivanja zdravog nacionalnog osjećaja i naturanja osjećaja poniženosti i nemoći. To se lako može potvrditi i površnom analizom bilo kojeg od tih sektora, samo se rijetko tko usuđuje takvu analizu napraviti jer takvo što povlači isključenje iz mainstreama, političkog, medijskog ili kulturnog.

Ima li tomu lijeka? Ili ćemo umirati od stida kao Kafkin junak na kraju romana? Ima – ne smijemo pristajati sudjelovati u procesu koji nam nameću! No, da bismo to mogli, to jest da bismo se oduprli nametnutom procesu, moramo ponovo zadobiti svoj glas, ne dopustiti da umjesto nas govore drugi, koji nam o glavi rade! Ukratko, trebamo vratiti hrvatsku kulturu i hrvatske medije Hrvatima. Političkim Hrvatima, bez obzira na etničku pripadnost. Bez toga nema ništa, osim daljeg poniženja i propadanja. Tek kada ponovo zadobijemo svoj glas, treba i politički razvezati hrvatsku sudbinu od sudbine EU. To ne znači nužno izlazak iz EU, bar ne odmah, ali ni od toga ne treba zazirati ako bude potrebno.

dr. sc. Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

hkv.hr/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo