Brisani prostor Nenada Piskača : Konteksti originalnoga znanstvenoga rada prof. Tihomira Cipeka

I bez Cipeka zavnohisti imaju stabilnu većinu u Plenkovićevu Vijeću

Imade l’ gdje domovine ovake,
Što tolike je rodila junake,
Kraj rana samrtnih i ljutih strava
I svježa ostala i tako zdrava,
Uz nevolja i drugih jada trista,
Ovako sveta, sjajna i prečista!

Rikard Jorgovanić

Plenkovićevo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima ostalo je bez prof. Tihomira Cipeka. Uz primjerenu medijsku pompu odlazi „na studijsku godinu u inozemstvo“. Pravo je pitanje zašto je uopće postavljen u Vijeće. Odgovor će nam dati uvid u jedan njegov „originalni znanstveni rad“. Vijeće, unatoč kadrovskome gubitku, nastavlja s radom. Čekaju se „historijske“ preporuke proistekle iz „džinovske borbe“ proteklih sedamnaest godina za antifašističku (komunističku) Hrvatsku. Već sad je Vijeće tretirano kao neobično važno tijelo, koje treba nastaviti zavnohizaciju države. Obnovljeni komunistički totalitarizam, zakrinkan antifašizmom i opravdan ZAVNOH-om, hoće, međutim, uvesti monopol nad hrvatskom državom. Prof. Cipek je u tom smislu zasluženo imenovan u protezu ZAVNOH-A.Duh zajedništva potisnute demokratske većine proganja jugokomuniste, toliko da pod krinkom znanosti proizvode virtualnu stvarnost.

Suočavanje s totalitarizmima, a ne s NDH i SRH

S obzirom na većinski sastav Vijeća Cipekovo se odsustvo ne će osjetiti. Izvrsno je to primijetio prof. Nenad Zakošek koji je u povodu Cipekova odlaska izjavio kako u Vijeću „sjedi dovoljan broj ljudi koji će znati valorizirati tradiciju antifašizma, svjesnih da se nikako ne mogu izjednačiti NDH i komunizam“. Mi se, opreza radi, jer u pitanju su totalitarne „zmije“, ali ne one iz Josipovićeva mentalna sklopa, unaprijed moramo zapitati hoće li Vijeće predložiti aktualnoj inkluzivnoj vladi promjenu Ustava, tako da se iz njega izbrišu svi povijesni tragovi hrvatske državnosti osim jugokomunistima jedino prihvatljiva ZAVNOH-a.

Vijeće treba neprestano podsjećati na „kontekst“ i razlog postojanja. Kontekst je demokratska hrvatska država, a razlog postojanja su europski standardi. Prema europskim standardima ne izjednačavaju se, niti suočavaju, države s totalitarizmima, već različiti totalitarizmi 20. stoljeća. Dakle, ne NDH i komunizam – kako priželjkuje Zakošek, ili ustaški režim i SRH, već totalitarizmi. Kao takvi. U europske standarde koje je dužna poštivati i Republika Hrvatska spadaju: Rezolucija Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (25. siječnja 2006.) i Rezolucija Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu (2. travnja 2009.). Njima uz bok stoji Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. (30. lipnja 2006.).

U našem slučaju europski su standardi ustuknuli pred jugokomunističkim. Vidljivo je to već iz sastava i imena Vijeća u kojemu su „totalitarizmi“ prepjevani u „nedemokratske režime“. Prema izjavi predsjednika Vijeća, akademika Kusića, Vijeće ne će raspravljati o svim totalitarizmima 20. stoljeća, preskočit će velikosrpski, ključan za razumijevanje sljedeća dva – ustaški i jugokomunistički. Riječ je o izigravanju europskih standarda i o izbjegavanju cjelovitoga razdoblja potrebitoga suočavanja, odnosno ruganju europskim standardima i povijesnoj istini.

Cipekova proizvodnja hrvatske desnice

Neposredno prije imenovanja u zavnoh-vijeće Cipek je „originalni znanstveni rad“ pod naslovom „Duh komunizma proganja Hrvatsku (Slika neprijatelja hrvatske desnice)“ objavio u paraznanstvenom časopisu Politička misao Fakulteta političkih znanosti i gl. urednika Dejana Jovića u siječnju 2017. U njemu „analizira“ sliku „neprijatelja hrvatske desnice i posljedicu te slike na demokratske političke institucije u Hrvatskoj“. Autor pod „hrvatskom desnicom“ podrazumijeva HDZ i Katoličku crkvu. Oni, tvrdi Cipek, bilo kakav liberalni stav interpretiraju „kao komunistički“.

Cipek, međutim – vjerujte mi na riječ ili sami pročitajte vrelo, ne piše o hrvatskoj desnici niti o slici njezinih neprijatelja. On proizvodi „narodne neprijatelje“, označava političku metu i dodjeljuje etiketu. Rad zavrjeđuje retroaktivno ući u sve priručnike tipa NNNI – ništa nas ne smije iznenaditi, namijenjene za i danas unosan karijeristički studij općenarodne obrane i društvene samozaštite iz razdoblja jednoga od totalitarizama. Stoga diskvalificira autora iz bilo kakve ozbiljne rasprave, ali ga kvalificira za parcijalnu zavnoh raspravu.

Desnica u Hrvatskoj ne postoji, barem ne na razini parlamenta. Kad spominje HDZ autor se bavi sporadičnim, marginalnim izjavama Tomislava Karamarka i dr. Zlatka Hasanbegovića, ali ne spominje činjenicu da već nekoliko mandata hrvatska desnica nema predstavnika u Hrvatskome saboru. Kad spominje Katoličku crvku, Cipek ne spominje jedinoga klerika koji je u proteklih nekoliko mandata bio zastupnikom. Zašto? Zato jer je don Ivan Grubišić bio blizak Cipekovu ideološkom sklopu, a ne desnici. Hrvatsku desnicu u Cipekovoj interpretaciji čine dva čimbenika u koje hrvatski narod vjeruje. HDZ-u, unatoč svemu, na izborima. Crkvi u pogledu pitanja hrvatskoga identiteta i sustava temeljnih vrjednota. Stoga su oni ključni „neprijatelji“ jugokomunističkoj ideologiji i njezinoj obnovi. Neprijateljima će prestati biti kad nestanu ili budu svedeni u jugokomunističke okvire. U tom pogledu HDZ je „na dobrom putu“, a s Crkvom ide malo teže.

Naklapanje i šarlatanstvo

„Originalni znanstveni rad“ razotkriva se kao neoriginalni i neznanstveni. Neoriginalan zato jer preuzima teze jednoumne Komunističke partije Jugoslavije/Saveza komunista Jugoslavije i njezinih ideologa te ih prerađuje i prilagođava novim okolnostima u kojima su se komunisti i njihovi velikosrpski strateški partneri pronašli. Neznanstven zato što ne donosi nikakvih znanstvenih dokaza o postojanju „hrvatske desnice“, a istodobno zanemaruje mjerodavne službe koje ukazuju na porast lijevoga i velikosrpskoga ekstremizma. Riječ je, dakle, o proizvoljnom autorovu mišljenju utemeljenom na namjernoj zamjeni teza. Riječju, naklapanju i šarlatanstvu.

Osnovna intencija neoriginalnoga i neznanstvenoga rada prof. Cipeka jest dokazati kako postoji nepostojeće i dokazati da ne postoji postojeće. Izgleda da su to bili pozitivni kriteriji potrebni za uvrštenje prof. Cipeka u Plenkovićevo zavnoh-vijeće. Duh komunizma je za njega izmišljotina. Upravo je tragikomično koliko se autor trudi dokazati nedokazljivo. Komunizam je, ako niste znali zapravo liberalizam. Komunisti su liberali. I šlus! Prihvati, ili ostavi.

Drugotna je intencija ovoga rada u sljedećemu: HDZ treba disciplinirati tako da se ne bavi nepostojećim „duhom komunizma“ (posljedično da se odrekne lustracije i znanstvenih istraživanja zločina totalitarnoga komunističkoga režima), a Katoličku crkvu ponovo gurati u sakristiju da se ne bavi socijalnim naukom, već dijeljenjem nabožnih sličica djeci i krunica bakicama.

Širenje paraznanstvenih glasina

Prekrštavanjem pojmova kotač se povijesti ne da vratiti unatrag poznata je istina na svim svjetskim sveučilištima, ali ne i na Fakultetu političkih znanosti. Stoga se autor prihvaća manipulacije i kaže „zašto hrvatska desnica ne otkrije svojeg pravog neprijatelja – liberalizam, umjesto da širi glasine o duhu komunizma?“. Hrvatskoj desnici oduvijek je neprijatelj bio i ostao protivnik slobodne hrvatske države i nitko drugi. HDZ i Katolička crkva šire glasine? Otkad se istina naziva glasinom i kojim se znanstvenim postupkom dolazi do ovakvoga originalnoga znanstvenoga pristupa? Šireći paraznanstvene glasine Cipek je otkrio svojega pravog neprijatelja. Istinu oslobođenu ideoloških i neototalitarnih interpretacija.

Što je to ako li ne širenje paraznanstvena glasina, kad autor tvrdi da u Hrvatskoj postoji desnica, a već nekoliko mandata u Saboru nema nijednoga desničara – unosne saborske klupe vrve političkim prevrtljivcima, podrepašima i amenušima? Ili, kad tvrdi da u Hrvatskoj ne postoji „duh komunizma“ premda smo već ranije doma apsolvirali da postoje „mentalni komunisti“, dok je istodobno Europa spoznala kako postoji „potreba međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“? Suočeni smo, dakle, s višim stupnjem zgoljne agitacije i propagande.

Rad, primjerice, ne odgovara na pitanje – gdje je komunizam nestao, jesu li komunisti 30. svibnja 1990. odjednom izumrli nakon što su vladali pedeset godina? Gdje su „prijelazna razdoblja“, tko su tipični predstavnici tranzicije komunista u liberale i koje su posljedice te tranzicije za državu i naciju? Gdje i kad je pak nastala „hrvatska desnica“? Poznat nam je povratni komunistički udar od 3. siječnja 2000. Je li on sa svim svojim tragičnim posljedicama činjenica ili duh? Je li taj udar platforma na kojoj je uzgojen i Cipekov rad?

Hrvatski narod sveden na hrvatsku desnicu

Čega se boji Cipek toliko da mora izmišljati nepostojeće i prikrivati postojeće? Demokracije i demokratskih pokreta? Reakcije hrvatskoga naroda na povratni komunistički udar? Ili samo zakona o lustraciji kao jednog od oblika primjene europskih rezolucija o potrebi „osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ te „o europskoj savjesti i totalitarizmu“? Ne postoji ni jedan dokument o potrebi osude „hrvatske desnice“, a ipak je, i kad je nema na političkoj sceni, predmetom jugokomunističke osude.

Hrvatska desnica u Cipekovoj je interpretaciji zapravo većina hrvatskoga naroda, koja (još) vjeruje HDZ-u i Katoličkoj crkvi. Odatle je samo mali korak do proglašenja cijeloga naroda desničarskim, potom ustaškim, a onda i fašističkim. Posljedično, fašistički narod ne zavrjeđuje samostalnu državu. Siguran sam da je beogradska politelita, pročetnička u svakom pogledu, s odobravanjem pročitala „originalni znanstveni rad“ i da mu je poslužio kao dodatna literatura pri izradbi Memoranduma III, čije je predstavljanje najavljeno za 1. prosinca 2017. na 99. obljetnicu utemeljenja Jugoslavije.

Prinos daljnjoj podjeli hrvatskoga društva

Autor u Sažetku zaključuje: „Ovaj rad pokazuje da u duboko podijeljenim društvima poput Hrvatske, svođenje politike na prijateljsko-neprijateljski odnos ugrožava glavne liberalne vrijednosti demokracije“. Kako desnica u Hrvatskoj ne postoji, ne postoji ni njezina slika neprijatelja, pa prema tome ni njezino svođenje politike na prijateljsko-neprijateljski odnos. Cipekov rad je prinos dubokoj podjeli hrvatskoga društva. Sa stajališta demokratske države potpuno je neshvatljivo da je kao takav imenovan u Vijeće. No, sa stajališta „duboke države“, u kojoj kolo vode Domovinskim ratom poražene snage, stvar poprima logički rasplet.

Danas smo svjedoci da je na razini vlasti u nas prevladan prijateljsko-neprijateljski odnos i uspostavljen inkluzivni, koji unaprjeđuje „glavne liberalne vrijednosti demokracije“, ali i guši glavne identitetske vrijednosti hrvatskoga naroda, usložnjava sigurnosna pitanja i onemogućava opstanak hrvatskoga naroda. Zato bez straha prof. Cipek može otići na „studijsku godinu“. S njim ili bez njega proteza ZAVNOH-a ispunit će parcijalne ciljeve. Zavnoh-vijeće ima, naime, „stabilnu većinu“ s nekoliko smokvinih listova.

Nenad Piskač/hkv.hr/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo