ANTIFAŠISTIČKA INDUSTRIJA MRŽNJE

“…Uspjeli smo podići mržnju prema toj bandi i u zadnje vrijeme borci ih ubijaju kada koji ostane iza kolone t. j. koji ne može da ide, ali još uvijek postoji pomirljivaca koji ih vole davajući im vode, kruha i t. d.“

(31. svibnja 1945.)

MRŽNJA je bila i ostala odrednica antifašizma, iako je prije svega važno shvatiti da komunisti na čelu s Titom nisu krenuli braniti okupiranu Jugoslaviju, nego SSSR – KPJ nije pozvala na ustanak kad je napadnuta Jugoslavija, već kad je napadnut Sovjetski Savez. Prvi ratni zločini počinjeni su nad hrvatskim seljacima.

Tu dolazimo do druge odrednice antifašizma:  OBMANA.

TEROR – OBMANA – MRŽNJA trijada je koja pokreće antifašističku industriju.

Najpoznatiji proizvod što ga je stvorila antifašistička industrija mržnje je HRVATSKA ŠUTNJA.  Hrvatska šutnja proizvod je terora mržnje i obmane.

Antifašizam kao ideološki konstrukt staljinizma ne bira sredstva da bi opstao, interesi antifašista su anacionalni, a pokreće ih mržnja prema sveprisutnom Neprijatelju. Najgori neprijatelji su oni koji ne žele njihove nadnacionalne projekte kao što je bila Jugoslavija na čelu s majkom partijom. Oni su osuđeni na smrt svim sredstvima.

MRZIMO VAS!

Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena
Ispod doma našeg, bombom porušena.

Skotovi i gmazi,
Što psičete zrakom,
Na krvavoj stazi,
Za mračnim oblakom
Dostić će vas, zmije, osvetnička strijela
Iznad naših brda, dolina i sela.

Kukavice, vrane,
Psi tuđinskih kurva,
U dno naše rane
Bijes će da vas surva,
Od otrova njenih kosti će vam gnjiti,
Dok se ne nasiti, dok se ne nasiti.

Naše ljute guje
Kroz kost će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat,
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit u crnoj vam krvi.

Srcem bismo jeli
Pogano vam meso,
Na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća,
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Ivan Goran Kovačić, 22. ožujka 1943.

U izvješću sekretara KP Hrvatske 4. narodnooslobodilačke udarne brigade 3. udarne divizije JA, od 31. 5. 1945, navedeno je:

„Mržnja kod naših boraca postoji dosta slaba naročito kod novih boraca koji su u zadnje vrijeme došli u naše jedinice, […]. To se očitovalo prilikom pratnje zarobljenika iz Maribora prema Slavoniji. Mi smo s naše strane poduzeli preko partije da se ta mržnja poveća održavajući sastanke kratke sa rukovodiocima i ukazivajući da su to najveći krvnici našega naroda i da treba prema njima postupati oštro i oprezno da nebi koji utekao. Uspjeli smo podići mržnju prema toj bandi i u zadnje vrijeme borci ih ubijaju kada koji ostane iza kolone t. j. koji ne može da ide, ali još uvijek postoji pomirljivaca koji ih vole davajući im vode, kruha i t. d.“

Prema Ženevskoj konvenciji o postupanju sa ratnim zarobljenicima iz 1929., i koje su se trebali pridržavati i pripadnici NOV i POJ/JA, čiji je vrhovni zapovjednik bio J. Broz Tito piše, – silom ili dobrovoljno razoružani protivnik više nije neprijatelj, nego ratni zarobljenik i kao takav mora biti pošteđen, – ubiti razoružanog protivnika u ratu nije dopušteno i predstavlja zločin, a svako zlostavljanje znači kukavičluk i barbarstvo.

Milovan Đilas, glasnogovornik stajališta KPJ, piše u listopadu 1942. o “plemenitoj mržnji” prema neprijatelju: “Imati milosti i sažaljenja prema tim krvoločnim zvijerima – zar to ne znači iznevjeriti ono za šta se dižeš u borbi? […] Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovječanstva drug Staljin rekao: neprijatelja se ne može pobijediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…”, a znatno radikalnije istupa u veljači 1943. i poručuje: “Ne prevaspitavajte ih, ne trošite vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju što čine. Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite naše nevine žrtve, u zgarište pretvorena sela i gradove! Neka svaki od njih zna da će za zločine biti kažnjen. Budite bez milosti prema rulji kojoj je jedini cilj ubijanje i pljačkanje tuđeg, mukom stečenog dobra! […].”

Mržnju prema neprijatelju jugoslavenski komunisti sustavno promiču i potkraj rata i u neposrednom poraću. Očito ne bez razloga, početkom travnja 1945. objavljene su u prijevodu s ruskog, najprije u Beogradu knjiga Ilje Erenburga Rat,  a nedugo zatim i u Zagrebu knjižica Mihaila Šolohova Nauk mržnje,  koje predstavljaju antologijske tekstove “govora mržnje”.

Dr. Sc. Vladimir Geiger u svojim je istraživanjima ljudskih gubitaka hrvatskih Nijemaca došao do podatka da je u poslijeratnim jugoslavenskim koncentracijskim logorima je smrtno stradalo najmanje oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemačke manjine.

Zagovornici komunističkog svjetonazora u Hrvatskoj, koji se danas nazivaju “antifašistima”, upinju se i dalje, unatoč i njihovim deklarativnim izjavama da osuđuju svaki zločin, prešutjeti i omalovažiti svako istraživanje koje ne podržava “antifašističku” sliku prošlosti. Ujedno, događaje i zločine koji su postali javni i neupitni, nastoje minimalizirati i iznositi njima svojstvena obrazloženja. Zamjetno je, da su hrvatski mediji pretežito transmisija upravo takvih nastojanja. Uz to, po pitanju partizanske i komunističke represije i zločina u Hrvatskoj znanstvenog dijaloga ustvari i nema. Da bismo bili u stanju osuditi i suditi svaki zločin, nezaobilazno je suočiti se s prošlošću. Do sada nismo pokazali spremnost i sposobnost takvog razmišljanja. Pitanje je koliko su današnje hrvatsko društvo i pojedinac sposobni suočiti se s prošlošću, odnosno koliko ih u tome svjesno sprečava politika. (Dr. sc. Vladimir Geiger)

Izbor je na nama – ljubav ili mržnja pa je zdravo ponoviti krilaticu što je zaživjela u Hrvatskoj:

Ne možete vi nas toliko mrziti koliko mi možemo voljeti Hrvatsku.

VSŠ/Hrvatsko nebo