Prof . dr . sc . Josip Jurčević : Dezerteri i izdajice gospodare hrvatskim državnim i društvenim  institucijama

Razgovor Mladena Pavkovića s prof. dr. sc. Josipom Jurčevićem, u povodu dodjele Nagrade za najbolju knjigu iz Domovinskog rata za 2017. – „Heroji“

Dezerteri i izdajice gospodare hrvatskim državnim i društvenim  institucijama

Što se to, po Vama, gospodine Jurčeviću, dogodilo da se više gotovo i ne „prepoznaje“ stvaranje hrvatske države, uspjesi hrvatskih branitelja i tome slično? Sve to kao da je palo u drugi plan?

Odgovor je višeslojan i zaslužuje malo duži medijski odgovor. Ponajprije, načelno: možda je nepravedno, ali prepoznatljivost i utjecajnost u svijetu postiže se organiziranim, stručnim, neprekidnim i sustavnim djelovanjem. Uobičajeno bi i logično bilo da državne institucije zastupaju interese hrvatske države i onih koji su riskirali i uložili svoje živote za njen nastanak i obranu. Međutim, Hrvatska je iznimka u kojoj nije tako, a tome je više uzroka.

Treba uvažavati činjenicu da Hrvatska kao suverena i samostalna država stoljećima nije odgovarala nijednom međunarodnom interesu, pa tako ni u drugoj polovici 20. stoljeća; ni međunarodnim političkim i gospodarskim organizacijama (UN, EZ-EU, Vijeće Europe itd.; MMF. Svjetska banka, Međunarodna trgovačka organizacija, multinacionalne kompanije itd.), niti bilo kojoj utjecajnijoj europskoj i svjetskoj državi.

Isto tako, suverena hrvatska država bila je stoljećima apsolutno neprihvatljiva vladajućim oligarhijama u Hrvatskoj, a naročito strukturama moći unutar bivše, komunističke Jugoslavije, na saveznoj i unutarhrvatskoj razini. Svi su oni, svatko prema svojim resorima, izravno na sve legalne i nelegalne načine najžešće djelovali i protiv same hrvatske državotvorne ideje. Odnosno bilo kakvo hrvatstvo bilo je zabranjeno i smatrano je – doslovno – glavnim neprijateljem komunističke Jugoslavije.

Jedini koji su imali interesa za hrvatskom suverenošću bila je velika većina stanovnika Hrvatske i Hrvata izvan Hrvatske. Međutim, svaki prohrvatski treptaj ili pokušaj pojedinih stanovnika ili grupica u Hrvatskoj i BiH bio je u začecima sasječen sim vrstama represije, uključujući politički montirana suđenja i ubojstva bez suđenja. Primjerice, od 1945. do 1990. u Hrvatskoj je održano preko 30.000 političkih sudskih procesa u kojima je osuđeno više od sto tisuća ljudi.

Jedino donekle organizirano i slobodno hrvatsko državotvorno djelovanje događalo se u malim hrvatskim iseljeničkim organizacijama koje su bile razasute diljem svijeta. Međutim, represivni jugoslavenski sustav je i protiv njih vodio sve oblike specijalnog rata, uključujući duboku infiltraciju i brojna ubojstva, neuspjele atentate i otmice u inozemstvu (za sada 80-ak utvrđenih ubojstava i 30-ak otmica i neuspjelih atentata), te sve vrste obračuna s njihovom rodbinom i prijateljima u Jugoslaviji.

U takvoj situaciji, kad je, u drugoj polovici 1980-ih, započeo proces povijesnih promjena u europskim komunističkim zemljama (i Jugoslaviji) organizacijski je daleko najslabiji bio hrvatski državotvorni čimbenik. Odnosno, svi drugi čimbenici (međunarodni te savezni jugoslavenski, srbijanski i protivhrvatski unutar Hrvatske) bili su neusporedivo moćniji i pripremljeniji od hrvatskog državotvornog interesa. Uz to, kad se 1990-ih počeo organizacijski institucionalizirati i razvijati hrvatski državotvorni interes, on je bivao sve više infiltriran od strane svih protivhrvatskih i nehrvatskih čimbenika i interesa.

U ključnim trenucima, spletom povijesnih okolnosti i gotovo nevjerovatnim zajedništvom velike većine stanovnika Hrvatske te nadasve herojstvom mnogobrojnih hrvatskih dragovoljaca, obranjena je i stvorena samostalna hrvatska država. Međutim, institucijske procese hrvatskog osamostaljenja – na razini sustava državne vlasti, gospodarstva, medija i civilnog društva – sve su više preuzimali nehrvatski i protivhrvatski interesi, a protokom vremena sve su više iz institucija, naročito s čvorišnih mjesta na kojima se donose odluke, uklanjani suverenistički pojedinci.

Rezultat toga jest da se iz javne percepcije i memorije te bilo kakvog utjecaja sustavno brišu, krivotvore, stigmatiziraju ili kriminaliziraju sva faktična i vrijednosna postignuća Hrvatskoga domovinskog rata, a posebno sustavno se dekonstruira braniteljsko zajedništvo. Dakle, hrvatski se suverenisti ne bi trebali iščuđavati protuhrvatskim i nehrvatskim interesima što ostvaruju svoje ciljeve, nego se trebamo usredotočiti na organiziranje i djelovanje hrvatskih interesa.

A, zbog čega se više govori i piše o ustašama i partizanima, nego o srbijanskim četnicima i hrvatskim braniteljima?

U Drugom svjetskom ratu i poraću se na dubokoj podjeli u hrvatskom nacionalnom tijelu dogodio niz iznimno teških zločina i drugih šteta, pa je komunistički režim desetljećima razvijao tu podjelu s kojom je neutralizirao bilo koju hrvatsku korist. Tako su i brojni, pa i najistaknutiji, komunisti u Hrvatskoj, ako su imalo skrenuli s jugokomunističke linije, bili od svojih dojučerašnjih drugova  munjevito lažno optuživani zbog navodnog ustaštva te pod tim izgovorom neutralizirani. Najpoznatiji takav slučaj bio je s Andrijom Hebrangom, a krajem 1980-ih čak su Račan i Šuvar bili otvoreno nazivani ustašama.

Stoga je logično da tu metodologiju i danas sve više primjenjuju svi koji čine štetu hrvatskoj državi i društvu. I kod ovoga je glavni problem što u tome, čak više nego i prije 1990., sudjeluje niz moćnika unutar hrvatskih državnih i društvenih institucija. Na taj se način unutar institucija u Hrvatskoj isplela – jača nego ikad – novoorjunaška i novočetnička mreža, kojoj se gotovo nitko iz sustava ne suprotstavlja.

Međutim, jedan Milorad Pupovac kao da je „otac i majka“ hrvatske države! U kojoj to državi ima da ljudi poput Pupovca, Teršelič, Pusića, Josipovića, Mesića, Pilsla i sličnih imaju veća prava i primaju više donacija od države po kojoj pljuju i bljuju?

Milorad Pupovac je samo javni vrh, ili gromobran te korumpirane protuhrvatske strukture koja se od državne do lokalnih razina razgranala unutar oligarhije koja vlada Hrvatskom. Najznakovitije je što se u Hrvatskoj na vlasti smjenjuju stranke i koalicije, ali moć strukture koju simbolizira M. Pupovac neprekidno ostaje na vlasti i jača. Najznakovitije je što Pupovcu pritom ni najmanji problem ne predstavlja činjenica da je njegovu stranku osnovao ratni zločinac Goran Hadžić. Sve to prekriva se plaštem javnog presinga koji neprekidno proizvodi virtualne magle navodne ustaške opasnosti u Hrvatskoj.

BRANITELJI SE TREBAJU ORGANIZIRATI

Osim tek nekoliko hrvatskih povjesničara o hrvatskom Domovinskome ratu uglavnom pišu sami branitelji…Zašto je to tako?

Dva su osnovna razloga. Jednog smo već naznačili, a to je da poništavanje svih postignuća Hrvatskoga domovinskog rata predstavlja glavni interes struktura moći u Hrvatskoj. Stoga su onemogućena sustavna znanstvena istraživanja koja bi etablirala objektivnu istinu, a forsiraju se krivotvorine. Tako se protokom vremena postupno gase značenja postignuća Hrvatskoga domovinskog rata, a plan je kad izumru branitelji da se taj događaj jedva i spominje i to u negativnom kontekstu. Sada smo već stigli na dvije trećine tog negativističkog puta.

Drugi razlog je što se nakon 1990. najmanje promjena dogodilo u sustavu znanosti, kulture i obrazovanja, jer su to i inače sustavi u kojima se najsporije mogu događati zbiljske promjene. A ovi sustavi su prije 1990. bili najtemeljitije okupirani jugoslavenskom komunističkom paradigmom. Nažalost, u njima protekla tri desetljeća nije zapuhao ni povjetarac demokracije i hrvatstva. Tako Hrvatski domovinski rat istražuju samo sve malobrojniji znanstvenici koji su sudjelovali u obrani Hrvatske i u promjenama 1990-ih, ili to čine rijetki njihovi potomci. No,  oni nailaze na sve silniju opću društvenu marginalizaciju, a u znanstvenom sustavu na sve sustavniju sofisticiranu opstrukciju i izopćavanje .

Stoga je krajnji čas da hrvatski branitelji to shvate i legitimno se organiziraju te se počnu u znanstvenom, kulturnom i obrazovnom sustavu zauzimati za promjene i istinu o Hrvatskom domovinskom ratu. U protivnom potomci će nas doživljavati prema slici koju kreira Haška mreža koja dominira u međunarodnim krugovima i u Hrvatskoj.

A gdje su, gospodine Jurčeviću, u cijeloj toj priči intelektualci, članovi HAZU, književnici… Ne sjećam se nekih njihovim priopćenja ili konferencija za novinare o suvremenim povijesnim temama, odnosno njihova stava o problemima hrvatskih stradalnika…

U svim intelektualističkim institucijama položaje moći su i nakon 1990. najčvršće zadržale bivše strukture koje su u njih postavljene prije 1990. kao intelektualni, a to znači najdublji i najstručniji apologeti i vjernici jugoslavenskog komunizma. Uostalom, HAZU je bila i ostala stvarni i formalni vrh toga sustava. Ta ona je osnovana u Hrvatskoj prije 150 godina pod nazivom Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, pa su otada plodovi ove otrovane voćke uglavnom otrovni za hrvatske suverenističke interese.

Tome je tako usprkos toga što je u JAZU/HAZU i drugim intelektualističkim institucijama bilo i sada ima sjajnih i zaslužnih domoljuba i demokrata, no onemogućen je njihov utjecaj na koncepcijski smjer kojim idu JAZU/HAZU i druge srodne institucije.

Nu, kolika je možebitna krivnja hrvatskih građana u odabiru takvih političara i politikanata, kakve ima Hrvatska? (Svaka čast iznimkama).

Najvrijednije što Hrvatska ima u prošlosti i sadašnjosti, u svakom pogledu jest golema većina njenih stanovnika. To se puno puta na različite načine očitovalo. Početkom 1990-ih golema većina građana se na različite načine uključila u političke promjene i podupiranje obrane Hrvatske. Iz toga hrvatskog puka iznikli su i hrvatski dragovoljci.

Najjasniji statistički pokazatelji volje i kvalitete goleme većine hrvatskih građana iskazani su na dva referenduma. Prvi je bio povijesno politički, 19. svibnja 1991., kada je na glasačka mjesta izašlo čak 85% glasača te ih je preko 94% glasovalo za hrvatsku državnu samostalnost. Drugi referendum, 2013.,  bio je vrijednosni, kad je dvije trećine odabralo ustavnu zaštitu tradicionalne definicije braka, usprkos neviđeno prljavoj kampanji koja je  protiv toga  vođena.

Kod parlamentarnih i drugih izbora je problem što su oni formalno demokratski, no stvarno to nisu, jer su gospodari procedure (a to su bivše jugokomunističke strukture) postavili mehanizme i instrumente koji onemogućuju da se izborima ostvaruje volja građana. Ponajprije to je izborni zakon, prema kojem se glasuje za stranačke liste, a njih diktatorski određuju predsjednici stranaka. Na taj način u ključno tijelo – Hrvatski sabor – dolaze korumpirani podobnici predsjednika stranaka, koji služe njemu i njegovom korumpiranom klanu.

Predsjednik stranke koja pobjedi na izborima praktički odlučuje diktatorski o svemu na državnoj i lokalnim razinama. Primjerice, on odlučuje tko će biti predsjednik Sabora i ostalih važnih mjesta u Saboru; on postaje predsjednik Vlade, koju sam diktatorski sastavlja; odlučuje tko će biti kandidat za predsjednika države; odlučuje tko će biti na listama za lokalne izbore; odlučuje tko će biti Glavni državni odvjetnik, Glavni ravnatelj HRT-a i tako unedogled. Osim toga, on i dalje ostaje predsjednik stranke i diktatorski odlučuje o strukturi moći unutar stranke. Dakle radi se o đavolskoj koncentraciji moći, koju često nemaju ni diktatori u otvorenim diktaturama.

Istaknuti hrvatski glumac Zlatko Vitez, kad je bio saborski zastupnik i iznutra vidio funkcioniranje ovog nedemokratskog sustava, s razlogom je rekao da je Hrvatski sabor zapravo kokošinjac.

Drugi problem je što su svi hrvatski izbori, od 1990. do danas bili doslovno pokradeni, ili velikom količinom zamjene izbornih kutija, ili glasovanjem mrtvih i nepostojećih duša, a uz to je išao i niz drugih protivzakonitosti. Prije nekoliko godina je dokazano da vladajuća struktura raspolaže s približno milijun mrtvih i nepostojećih glasača s kojima manipulira prema svojim izbornim planovima, ali to zastrašujuće otkriće nije imalo nikakvih sankcija ili drugih demokratskih posljedica.

Treći osnovni problem su mediji, tj. njihovi urednici i vlasnici, koji su dio korupcijske hobotnice, te manipuliraju s informacijama ne dopuštajući – ni u izbornoj kampanji a kamoli izvan nje, da se glasačima ravnopravno predstave neovisni i njima nepoželjni izborni kandidati.

Tako se u Hrvatskoj već skoro tri desetljeća vrtimo u začaranom krugu prijevare, koja stvarno suspendira i fingira demokraciju, tj. na vlasti i upravljačkim položajima se smjenjuju stranke i pojedinci koji zapravo pripadaju istoj vladajućoj prrotuhrvatskoj strukturi. Narod prepoznaje tu prijevaru te zbog nemoći i očaja u velikim postocima i ne izlazi na izbore, ili dijelom zagrize lažne mamce koji su prijetvorno medijski proizvedeni.

A, zbog čega hrvatski branitelji ne mogu uspjeti kao kandidati na izborima, a navodno ih ima oko pola milijuna?

Hrvatski branitelji su do 1995., kao i većina stanovnika Hrvatske, bili isključivo usredotočeni na obranu Hrvatske i oslobađanje okupiranih područja, jer je njima na prvom mjestu bila domovina. Za to vrijeme je korumpiranoj manjini Hrvatska bila imovina koju su pljačkali na sve moguće organizirane načine. Ova tragična vrijednosna razdjelnica traje do sada i glavni je uzrok svih vidova krize te sveopćeg propadanja i izumiranja Hrvatske.

U situaciji, u kojoj korupcijska hobotnica čvrsto upravlja Hrvatskom, hrvatski branitelji se nisu uspjeli na nijedan način organizirati kao socijalna skupina, a bez toga se ne može ni krenuti u političko djelovanje, a kamoli ostvariti bilo kakav izborni ili društveni uspjeh. Gospodari hrvatskih državnih i društvenih institucija različitim su metodama razmrvili i hrvatske branitelje i hrvatsko društvo i njihove zajedničke interese, te sa svime manipuliraju u svoju korist. Ta razmrvljenost se prepoznaje u postojanju preko tisuću braniteljskih i stradalničkih udruga, a s velikom većinom njih za šaku zobi upravljaju gospodari Hrvatske.

Usprkos ovome,  naraštaj koji je stvorio i obranio hrvatsku državu još čini većinu stanovnika Hrvatske te može jednostavno izmijeniti stanje u Hrvatskoj ako se osvijesti, organizira i u hrvatske institucije izbornim putem dovede stručne i moralne osobe koje su djelima dokazale nacionalnu i socijalnu odgovornost.

JOSIPOVIĆ SE LAGANO PROŠETAO DO POBJEDE

I vi ste se, da oprostite, i kao dragovoljac Domovinskog rata, “osramotili“ kao kandidat za predsjednika države…

Dva su osnovna razloga zbog kojih sam se kandidirao. Jedan je bio da pokušam organizirati suprotstavljanje pobjedi Ive Josipovića, koja je bila dogovorena barem godinu dana prije predsjedničkih izbora 2009. godine. Prije nego sam se kandidirao na pet tisuća email adresa poslao sma tekst u kojem sam sve obrazložio. Obrazlagao sam da će biti puno kandidata koji će se predstavljati nacionalnima te da je svrha toga razbijanje glasačkoga tijela kako bi se osigurala pobjada Josipovića. Stoga sam apelirao da se tome suprotstavi organiziranjem predkampanje i da se izluči samo jedna nacionalni kandidat.

Međutim, projekt nije naišao na odgovarajuću potporu, pa sam se i sam kandidirao te opet naglašavao potrebu dogovora nacionalnih kandidata. Nažalost, nije bilo razumijevanja među osam kandidata i klanova koji su ih okruživali, a koji su se predstavljali prohrvatski, tako da je protuhrvatski kandidat Josipović lagano prošetao do pobjede. Najviše je oštećen Andrija Hebrang, jer su klanovske snage unutar njegove stranke proizvele još četiri kandidata.

Drugi razlog moje kandidature bio je u korištenju kampanje za promoviranje hrvatskog političkog programa bez kojeg je nemoguć hrvatski opstanak. Na tom programu i ljudima koje sam okupio u mojoj predsjedničkoj kampanji oblikovan je Hrast i kasnije Most. Nažalost, oba pokušaja su bila infiltrirana pa nisu ostvarili ono što su trebali i mogli. O tome kako je miniran i pervertiran Hrast objavio sam 2011. opsežan tekst na portalu dragovoljac.com. Tekst je veoma poučan i da su ga uvažili čelnici Mosta izbjegli bi mnoge probleme koji su ih zadesili. Tekst je i sada dostupan te može pomoći u prepoznavanju metodologije i osoba pomoću kojih se iznutra razaraju hrvatski politički projekti.

Kakva je, po Vama,  uloga medija, poglavito HRT-a?

Mediji u Hrvatskoj nisu komunikacijsko sredstvo demokratskog društva nego doslovno oružje pomoću kojeg protuhrvatske strukture održavanju duhovnu i političku okupaciju Hrvatske. U tome je do 2000. godine golemu negativnu ulogu odigrao HRT, a potom se njegova medijska i javna razaralačka moć postupno prelijeva u druge elektroničke medije koji su u privatnom vlasništvu, što se očituje u katastrofalnom padu gledanosti HRT-a.

U nacionalnim medijima, čini se, ima više protivnika države, nego malo gdje drugdje? Kako se biraju ti kadrovi?

Jedina dva formalno javna medija su HRT i medijski servis Hina, a o strašnom korupcijsko-klijentelističkom stanju u njima i hrvatskim državnim institucijama najjasnije svjedoče posljednji skandali glede izbora čelnih osoba i smjene Nadzornog odbora HRT-a.

Je li „Za dom spremni“, najveći problem ove države?

Problem sa ZDS je izmišljen kako bi se na njemu pokušala do kraja slomiti hrvatska državotvorna i identitetska kičma te kako bi se javnosti odmaknuo fokus od golemih i dugotrajnih pljačkaških afera, poput Agrokora i energetskog biznisa, preko kojih se kolonizira Hrvatska, a budući naraštaji pretvaraju u dužničko roblje.

ZDS je stari hrvatski obrambeni i patriotski pozdrav, kojeg su hrvatski branitelji koristitli isključivo u kontekstu obrane od srbijanske oružane agresije. Osim HOS-a koristile su ga i brojne druge elitne postrojbe HV-a, uključujući i 1. Gardijasku brigadu, a osvemu tome postoje brojni izvorni A/V zapisi. Zbog svega toga nijedna prijašnja Vlada RH nije ga nimalo problematizirala. Naprotiv, čak su ga dodatno legalizirali tzv. Račanova vlada i SABA pod vodstvom zloglasnog Ivana Fumića.

Najpaklenskije je to što ZDS – i preko toga vrijednosti Hrvatskoga domovinskog rata – kriminalizira vlast stranke kojoj se pripisuje stvaranje RH i to pod pritiskom stranke koju je stvorio ratni zločinac Goran Hadžić.

O vama se piše dobro i loše. Tko su oni koji vas neprestano osporavaju?

Pluralna demokracija podrazumijeva suživot različitosti u svakom pogledu, pa u tom smislu treba doživljavati i sve vrste javnih rasprava o svim temama i problemima. To je posebno poticajno za hrvatsko društvo koje je predugo živjelo i još uvijek živi pod velikim pritiskom komunističkog jednoumlja.

Dakle, nije problem javna rasprava ili osporavanje, nego prešućivanje i bijeg od javne znanstvene ili političke rasprave. Odnosno, iz javne rasprave se isključuju svi koji nisu po ukusu nasljeđenih komunističkih struktura i njihove jednoumne paradigme.

Na taj način se oštećuju hrvatske institucije, hrvatski interesi i hrvatska javnost, jer se do njih teškom mukom i individualnim naporima probijaju objektivna saznanja. Stoga je ostao neiskorišten niz znanstvenih istraživanja koja su iznimno važna za suvremeni identitet i percepciju hrvatskog društva. Jedan mali dio toga jesu i moja znanstvena istraživanja koja su objavljena u brojnim knjigama i znanstvenim časopisima.

U vezi toga nažalost nema ni javne rasprave niti osporavanja, nego se bježi od činjenica manipuliranjem po agitpropovskim metodama, tj. nedemokratskim zatvaranjem javnog prostora i neutemeljenjim etiketiranjem ad hominem.

DOBRO POZNAJEM HASANBEGOVIĆA I ESIH

Kako gledate na bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića?

Hasanbegovića sam upoznao prije 15-ak godina kao mladog znanstvenog novaka kojeg je u Institut Ivo Pilar doveo ugledni hrvatski povjesničar i političar prof. dr. Ljubo Antić, koji mu je bio i institutski mentor. Budući je Antić vrlo brzo otišao u mirovinu, njegova uloga institutskog mentora kolegi Hasanbegoviću nekoliko godina je zapala i mene. Po toj i drugim osnovama imao sam prigodu puno razgovarati i dobro upoznati kolegu Hasnabegovića, koji se znanstveno specijalizirao za ulogu i kontekst muslimana u suvremenoj povijesti Zagreba i Hrvatske, što je bilo uglavnom neistraženo.

S toga motrišta dr. Hasanbegović se pokazao veoma vrijednim. Ne mogu pouzdano govoriti o njegovom političkom djelovanju, jer uopće nisam povezan s njegovim nedavnim uključivanjem u politički život, pa o tome mogu samo rubno saznavati iz neobjektivnih i manipulatorskih medija.

A kako na Brunu Esih, s kojom također radite u institutu Ivo Pilar?

Brunu i njenu znastvenu sudbinu poznajem iznimno dobro. Upozano sam je kao član povjerenstva na obrani njenog diplomskog te prepoznao potencijal i pridonio da se kao znanstveni novak zaposli u Institutu Ivo Pilar na znanstvenim projektima kojima sam bio voditelj. Na taj način sam joj bio institutski mentor i godinama smo uspješno surađivali te boravili u istoj institutskoj sobi. Nažalost, nije uspjela doktorirati jer se pokazalo da je svojom voljom za poslijediplomski studij odabrala pogrešan fakultet i pogrešnog mentora. Radi se o skandaloznom Fakultetu političkih znanosti, koji je inače osnovan kao zamjena za Višu patijsku školu, pa je stoga znanstveno stradavanje Brune Esih time bilo predodređeno. O tome skandalu nije ovdje potrebno detaljnije govoriti, jer je to u medijima već detaljno opisano.

Ni o političarki Bruni Esih ne mogu reći ništa konkretnoga, jer se tek nedavno iznenada i izravno uključila u politički život, bez ikakvoga mojeg utjecaja i saznanja, te je otada veoma rijetko i usput susrećem.

Što mislite o kolegi Ante Nazoru, za kojeg general Ljubo Ćesić Rojs nije imao lijepih riječi?

Ljubo Ćesić Rojs je jedna od ratnih legendi, ali je i iznimno dobro upućen u pozadinu vojnih i političkih događanja. Problemi koji se javno pojavljuju u vezi kolege dr. Nazora prvenstveno su povezani s institucijom (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata – HMDCDR) u kojoj je ravnatelj od njena osnivanja. Radi se o instituciji koja je osnovana 2005. godine i koja je trebala prikupljački i znanstvenoistraživački riješiti nagomilane probleme u vezi Hrvatskoga domovinskog rata. Da bi to mogla, ta institucija je trebala prostorno, financijski i kadrovski biti jedna od najvećih i najjačih u Hrvatskoj. Međutim, Vlada RH pod vodstvom Ive  Sanadera osnovala je HMDCDR kao jednu u nizu svojih blef instiucija, tj. HMDCDR je bio i ostao podstanar u nekoliko prostorija ionako pretrpanog Hrvatskog državnog arhiva, s više nego jadnim proračunom i naglašeno nedovoljnim brojem zaposlenika.

Za ravnatelja je postavljen tada mladi i neiskusni magistar Ante Nazor, koji je bio na početku bavljenja vojnom poviješću srednjeg vijeka. Prema tome, HMDCDR je institucija s konstrukcijski ugrađenom fatalnom pogreškom. Tek uvažavajući naznačeno mogu se razumijevati dubinski nedostaci HMDVDR-a i nezadovoljstva s njenim djelovanjem, a traženje odgovornost Ante Nazora može prozlazi iz toga što je pristao biti dugogodišnje bezbučni ravnatelj takve institucije, koja je izvršavala nelegitimne zahtjeve politike o kojoj je govorio i general Rojs. Prema tome, smjenom ili ostankom dr. Nazora neće se postići ništa, ako se ne promijeni koncepcija i konstrukcija institucije. U tome i jest razlog što nijedna postsanaderovska Vlada RH nije mijenjala položaj institucije niti je smjenjivala ravnatelja.

A, zbog čega se malo zna o Hrvatskoj u svijetu?

Odgovor je jednostavan. Smatram da se u svijetu o Hrvatskoj zna puno, obzirom na prostornu veličinu i stvarnu ulogu. Navjerovatno veliku poznatost i pozitivnu percepciju Hrvatske stvaraju iznimno uspješni Hrvati, napose sportaši i hrvatski seljenici, a negativnosti sustavno proizvode formalno hrvatske državne i društvene institucije u kojima 150-ak godina dominira jugoslavenska, a 70-ak i komunistička paradigma. Noviji primjeri kojih se svi sjećamo jesu bivša dva predsjednika države (S. Mesić i I. Josipović) te ministar znanosti, obrazovanja i sporta (Ž. Jovanović), a posebno negativna i utjecajna je filmska produkcija, čast iznimkama, koju plaćaju hrvatski porezni obveznici.

Kako to, gospodine Jurčeviću, da Hrvatska nakon Domovinskog rata nema heroja, ali ni dezertera i izdajica?

U Hrvatskoj ima iznimno veliki broj heroja, jer 1990-e su bile stvarno herojsko doba hrvatske povijesti. Problem je što dezerteri i izdajice gospodare hrvatskim državnim i društvenim institucijama, pa svim načinima i silama nameću perverznu percepciju da su heroji ratni zločinci, a ratni zločinci, dezerteri i izdajice su navodni ugledni građani, koji uz to pljačakaju nacionalna bogatstva i razaraju nacionalne vrijednosti.

Može li se znati, ako nije tajna, na kojim knjigama, odnosno projektima sada radite?

Moje znanstvenoistraživačko područje je najnovija nacionalna povijest, a središnje teme su ratno i poratno stradalništvo vezano za drugi svjetski rat, zatim hrvatsko iseljeništvo, te nastanak hrvatske države i Domovinski rat. Priredio sam dokumentaciju za izradu nekoliko knjiga o neistraženim i nedostatno istraženim temama, a još sam u dvojbi oko redosljeda njihova izdavanja.

Podržavaju li Vaš rad državne institucije?

U hrvatskoj situaciji o kojoj sam govorio u ovom razgovoru, logično je da državne institucije  ne podržavaju moj i slične znanstvenoistraživačke projekte i izdavanje knjiga. Jedina moja knjiga koja je dosad financijski dijelom podržana od državnih institucija, bilo je 15.000 kuna koje je odobrilo Ministarstvo hrvatskih branitelja za dio tiskarskih troškova knjizi Heroji hrvatskoga Domovinskog rata. No, nadajmo se da je to dobar znak za budućnost.

Što mislite o projektu hrvatskih branitelja „Velika zlatna plaketa – bili smo prvi kad je trebalo“, koja se tradicionalno dodjeljuje za najbolju knjigu iz Domovinskog rata?

Projekt je iznimno važan, jer je nastao kao samonikli i neovisni dragovoljački braniteljski projekt koji se suprotstavlja svim krivotvorinama o događajima i vrijednostima hrvatskoga Domovinskog rata. Druga vrijednost projekta je što je već postao tradicionalan, pa je na taj način poticajan svim domoljubima, jer pokazuje da se može ako se zna što se hoće. I treće, projekt je javno sve prepoznatljiviji, usprkos prešućivanju institucija i kontroliranih medija. Ovo dokazuje i podatak da je ove godine u nominaciji „Za veliku zlatnu plaketu bilo čak 18 knjiga.

Ove godine Vi ste dobitnik te nagrade. Nu, što Vama znači  „Velika zlatna plaketa“ koju ste dobili zbog knjige „Heroji hrvatskoga domovinskog rata“, i koja će Vam 27. rujna 2017. svečano biti uručena u 11 sati u dvorani „Brijuni“ Zagrebačkog velesajma?

Zaista mislim da je plaketu prvenstveno zaslužila knjiga, tj. veličanstvenih 19 svjedočanstva heroja koje sam većinom tonski snimio već davne 1995. godine, a tek ove godine ih objavio kao knjigu. To da su svjedočanstva veličanstvena nije puka fraza, jer sam ih tijekom 20-ak godina pročitao više desetaka puta te i na mene koji sam iskusan imaju uvijek iznimno snažan utjecaj o slici hrvatskoga herojskog doba. Radi se o 19 svjedočanstva nepoznatih tzv. običnih ljudi koji su do 1991. živjeli tipičnim svakodnevnim životom i potpuno su nepripremljeno i neočekivano postali pravi heroji, koji su nažalost ostali do sada potpuno nepriznati i javno nepoznati.

Osnovni poticaj za nastanak ove  knjige pronašao sam u motivu koji je potkanuo i Vaš projekt „da se ne zaboravi“. Dva su konkretna cilja knjige. Jedan je da se potakne branitelje i ostale domoljube na prikupljanje brojnih prešućenih herojskih svjedočanstava, jer se ona najneposrednije i najsnažnije suprotstavljaju krivotvorenju događaja i vrijednosti hrvatskoga Domovinskog rata. Drugi je cilj pronaći način da knjiga stigne do svake knjižnice osnovnih i srednjih škola, jer su neposredna svjedočanstva heroja odgojno pa onda i obrazovno posebno primjerena i uvjerljiva. Nadam se da će „Velika zlatna plaketa“ puno pomoći u ostvarenju jednog i drugog cilja.

Razgovarao: Mladen Pavković

Hrvatsko nebo