Domagoj Pintarić : “Smrt nije kraj! Ovo nije tužan skup, ovo je ispraćaj našeg brata na bolje mjesto!”

“Smrt nije kraj! Ovo nije tužan skup, ovo je ispraćaj našeg brata na bolje mjesto!” – razmišljao sam o maločas izgovorenim riječima svećenika dok se lijes polako spuštao uz Chopinov Pogrebni marš koji je nadglasavao tihe uzdahe i jecaje okupljenih u krematoriju, uglavnom starijih ljudi. Ljudi koji su došli iskazati počast preminulome, svoje poštovanje taj posljednji put iako ga neki od nas nisu ni poznavali osim iz javnih nastupa, tekstova i djela. Komunicirali smo par puta na njegovom Facebook profilu, a znam da sam se razveselio nemalo iznenađen kad sam vidio da je lajkao neke moje fore o mom otužnom, neurednom i neredovnom seksualnom životu koje malo tko lajka uglavnom ne znajući je li riječ o pozivu u pomoć ili neukusnoj šali. “To ne bih očekivao od filozofa i intelektualca njegovog kalibra.” – pomislio sam tada, a opet drago mi je bilo vidjeti da netko tko piše izrazito cijenjena filozofsko-politička djela na više jezika nije imun na moje priglupe šale o plaćanju seksualnih usluga. Bilo mi je iskreno drago što sam ga uspio nasmijati time.

Znao sam ga s televizije gdje su ga često prikazivali kao lakrdijaša, nekoga kome se može lako ismijati, redikula, a sve to samo zato jer nisu bili ni blizu njegove razine na kojoj bi to mogli razumjeti. Njegove briljantne provokacije za njih su bile redikulozne jer ih jednostavno nisu uspijevali shvatiti.

Meni je oduvijek bio fascinantan. Čak i kad se nisam slagao s time što je govorio ili kad nisam to ni sam shvaćao. Cijenio sam to što radi. Cijenio sam hrabrost. Doživio sam ga kao čovjeka koji je bez imalo suzdržavanja otvoreno govorio ono što misli, grubo je izbacivao svoje stavove bez imalo uvijanja i volje da udovolji mediokritetima koji se zgražaju na sve što odudara od odvagane i slatkorječive prosječnosti.

Bio je jedan od ljudi koji su napustili stabilan komfor i odrekli se sigurnosti, koji su s pištoljem za pojasom i glavom u torbi godinama vodili pravi gerilski rat protiv nepravde i tiranije. Bili su to likovi kojima se čovjek može samo diviti. Tužno je da ljudi idealiziraju junake iz filmova i ugledaju se na izmišljene likove iz izmišljenih filmova, a takvi živopisni, odvažni heroji žive pored nas zaboravljeni i ignorirani. Ljudi čije priče slušate s divljenjem i oduševljenjem hvatajući tek dašak njihovih avantura. Bio je frajer, fajter, jedan od onih intelektualaca s revolverom, revolucionar, filozof i autor brojnih briljantnih djela. Živio je za ideju kojoj je posvetio, a za koju je često i riskirao život. Genijalac, intelektualac, čovjek koji se bori za druge, koji živi za uvjerenja.

Umro je u neimaštini, ismijavan, prezren i odbačen od skoro svih. Ono za što se borio se na kraju izopačilo i pljunulo u lice svima koji su za tu borbu dali bilo kakvu žrtvu.

Kad sam vidio da se skuplja novac za ispraćaj nešto mi je zastalo u grlu. Takav čovjek, takva veličina, netko koga gledam sa strahopoštovanjem nema za vlastiti sprovod. Kakav je ovo svijet, gdje mi to živimo?!? Vidio sam neki dan sliku tog čovjeka iz mladosti. Visok, snažan, odlučnog uspravnog držanja i stasa. Sa svojom inteligencijom mogao je imati što je htio. Mogao je stvoriti lagodan i dobar život, a imao je sve suprotno. Zbog uvjerenja. Zbog onoga što je u nama, onog osjećaja za pravdu kojeg izgleda samo rijetki slušaju i potom stradaju.

Kad je svećenik rekao da je vrijeme da se oprostimo, da mu oprostimo ako smo mu nešto zamjerili i da sada imamo priliku mi tražiti oprost od njega, u sebi sam zatražio da mi oprosti to što mu nikada nisam rekao koliko cijenim to što je napravio, makar u poruci na Facebooku. Nikad nisam došao pokazati poštovanje, zahvalio za sve što je učinio, nikad nisam ni pitao mogu li kako pomoći. Ako sam nešto naučio od svega onda je to ne ponavljati istu grešku s drugima koji zaslužuju našu zahvalnost i našu pomoć, a koji su možda u sličnoj situaciji, izdani, prezreni i ostavljeni.
Nadam se da se vidimo u Nebesima, gospodine Schwartz!

Domagoj Pintarić /Hrvatsko nebo