M. Primorac: 75. obljetnica četničkoga pokolja u zapadnim selima Vrgoračke krajine – odana počast žrtvama

Tužno sjećanje na nevine trudnice, djecu, starce, mladiće i svećenike koje su 1942. ubijali četnici uz pomoć Talijana

Svetim misama zadušnicama te polaganjem cvijeća kod spomen-obilježja u Kozici i Rašćanima, obilježena je 75. obljetnica četničkoga pokolja u Zabiokovlju. Prema riječima starijih mještana, u ovome strašnom zločinu stradalo je 270 nevinih žrtava iz zapadnih sela vrgoračke krajine, dok pojedini službeni podatci govore da je stradala 141 osoba. No dugo godina ovaj strašan zločin kao i njegovi počinitelji bili su tabu tema za vrijeme bivše države pa tako se i s brojem žrtava manipuliralo.

Svetu misu za stradale u Kozici služio je župnik fra Marko Bitanga, a cvijeće je pored rodbine stradalih položio i vrgorački gradonačelnik Ante Pranić. Gradske vlasti u Vrgorcu, gradiću u kojem su na vlasti, u neformalnoj koaliciji u Gradskom vijeću SDP i NLM (Most), a gradonačelnik dolazi iz redova NLM, nisu su potrudile ovu tužnu obljetnicu podignuti na višu razinu pa nitko od županijskih i državnih dužnosnika nije nazočio odavanju počasti nevinim žrtvama. Gradonačelnik je tek protokolarno odradio polaganje cvijeća, a nije se pojavio na misi zadušnici.

Potkraj kolovoza 1942. god, tijekom operacije „Albia“, četnici su uz pomoć Talijana, upali u zapadna sela vrgoračke krajine Dubravu, Dragljane, Vlaku, Kozicu i Rašćane i pritom popalili sve kuće redom te poubijali muškarce, žene, djecu i svećenike. Prema riječima preživjelih svjedoka, ovaj strašni zločin počinile su jedinice zloglasnoga četničkog vojvode Draže Mihailovića pod vodstvom majora Petra Bačevića. Regrutirani četnici (krvnici) bili su iz okolice Gackoga, Nevesinja i Stoca, s područja istočne Hercegovine, koje su Talijani doveli i propustili preko svojih položaja u Velikome Prologu i Ravči do Dubrave, gdje je počeo pokolj koji je trajao nekoliko dana. Paljene su crkve, kuće i staje, a pored trudnica i staraca ubijena su i tri svećenika – fra Ladislav Ivanković (kozički župnik), don Ivan Čondić (rašćanski župnik) i don Josip Braenović (župnik Župe Biokovske). Ovo je bio sigurno najkrvaviji dan u novijoj vrgoračkoj povijesti, ali i jedan od najbrutalnijih četničkih zločina tijekom Drugoga svjetskog rata na području Dalmacije, kojega se rodbina stradalih s posebnom tugom prisjeća.

– Subota 29.kolovoza 1942. godine najtužniji je dan u povijesti naše župe. Kad se nadaleko čuo miris paljevine, miris krvi nevine djece, staraca, trudnica i muškaraca u najboljoj snazi… Zločin je počinjen iz mržnje, samo za to što su bili katoličke vjere i hrvatske nacionalnosti. No mržnju ne smijemo gajiti ni držati u svome srcu – kazao je kozički župnik fra Marko Bitanga prije nego što je počeo čitati imena stradalih mještana Kozice.

Dobroslav Ravlić, kao dijete svjedočio je četničkome pokolju, a poslije je to sve opisao u svojoj knjizi. Pred spomen-obilježje došao je s jednom bijelom ružom.

– Otac me držao u naručju, četnici su ga prvo svukli i misli li ga ubiti na sebi svojstven način, a onda je jedan povikao kad je mene vidio – pusti ga! Smilovali su mu se zbog mene, vjerojatno. Major Petar Bačević zapovijedao je s akcijom i bio na izravnoj vezi s Dražom Mihailovićem, a tada je u Kozici zapaljeno 397 kuća i staja, oko 85 posto objekata. No jugoslavenska propaganda plasirala je vijest kako su ovo napravile ustaše te da su među njima bile i ustaše iz Dusine, jednoga vrgoračkog sela. Taj mit dugo je živio, a tek se 90-ih godina počelo otvoreno pričati kako su ovo napravili četnici – istaknuo je Ravlić koji je u svojoj knjizi opisao i događaj koji se do danas prepričava u vrgoračkoj krajini. Na kraju krvoločnoga četničkog pokolja nevinih stanovnika vrgoračke krajine, pokojna Manda Begović na konja je stavila tijelo svoga ubijenog sina i supruga te ih osam kilometara nosila do kozičkoga groblja kako bi ih pokopala, a u tom joj je pomogao tadašnji remeta, pokojni Ivan Štulić.

Po završetku akcije, major Petar Bačević pisao je Draži Mihailoviću: „Vratio sam se s puta po Hercegovini. Četiri naša bataljuna, oko 900 ljudi krenuli su 30. augusta preko Ljubuškoga, Imotskog i Podgore i izbili kod Makarske, na more. Sedamnaest sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno, nekoliko katoličkih sveštenika živo oderano. Prvi put posle sloma poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži. Naši gubici minimalni.“

Mate Primorac/Hrvatski tjednik/hkv.hr/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo