Katica Amidžić Peročević – Zrno soli

Maršal i njegova sljedba

Došlo je vrijeme, nakon četvrt stoljeća, da se u glavnom gradu države, koju ni u primisli nije imao, a one koji su je imali, pogubio je makar su bili komunisti, makla tabla s trga s njegovim imenom. Istina, mi Hrvati zbog toga ostajemo najveći „fašisti“ na svijetu. Nema tu razbora, zadojenost maršalom i komunizmom je za egzorcizam. Niti u kolijevkama fašizma i nacizma, Italiji i Njemačkoj, nema više priča o fašizmu i nacizmu, ali eto u Hrvatskoj ga komunistički fašisti stalno smišljaju. I prav nam budi. Iako Hrvati nisu bili ni fašisti, ni nacisti niti u vremenima kada su ti pokreti žarili i palili. Hrvati su bili ustaše. Ne spominje se problem fašizma ni u Italiji, gdje je rođen, ni u Njemačkoj, ni u Španjolskoj, ni u Belgiji, ni u Norveškoj, ni u Japanu, ni u Danskoj ni u Nizozemskoj, ni u Finskoj, ni u Rumunjskoj, ni u Bugarskoj, ni u Mađarskoj, ni ostacima vichyjevske Francuske, ni u jednoj drugoj državi koje su aktivno bile dio ili su podržavale Sile osovine, kao što je to u Hrvatskoj. Jasno je da nema niti potrebe da te države imaju antifašističke lige kao što Stipe Mesić osniva u Hrvatskoj, da spriječi fašističku prijetnju svijetu, od državice i naroda koji nikada u povijesti nije posezao za tuđim, nego samo branio svoje. A kako je obranio, vidi se iz oblika na zemljovidu. Drugovi ne odustaju od prodaje komunizma pod antifašizam, iako su komunisti iskoristili pobjedu pod okriljem savezničke lige i uveli komunizam kao novi oblik fašizma. A nije u pitanju samo komunizam, nego i pokojna država. Pokojnica je umrla prije više od četvrt stoljeća, ali oni i dalje plaču za njom. I ne mire s nastankom Hrvatske. Jer učinili su sve da do nje ne dođe, ogadili je pred svijetom i prije nastanka, a ipak je tu. Prema svim zakonima ljudske povijesti, nije smjela nastati. Tolika dobro obučena i opremljena jugo-vojska financirana uvelike hrvatskim novcem, tolike priče i pisanja po svijetu o genocidnim Hrvatima. Toliko pobijenih Hrvata nakon onoga rata, da se nebi usudili niti sanjati Hrvatsku. A ona je ipak tu. I ne samo da postoji država, nego je pao i komunizam. Barem formalno. A što im je teže palo? Vjerojatno država, jer kao što se vidi komunizam je još živ. I postkomunizam je komunizam, a jedini pravi komunisti bili su i jesu Hrvati. Uzalud im reći da je pao Berlinski zid, da je Njemačka ujedinjena, da se i SSSR raspao, da komunizma nema, službeno, ni u majčici Rusiji. Oni i dalje kukaju, jer im je komunističko „kulikuralno vaspitanje“ ubrizgano i u gene.

Bivši komunistički blok, SSSR, imao je članice koje su bile samostalne države, osim Slovačke i Češke. One se rješavaju samo komunizma. A mi se moramo riješiti dva zla: pokojnice i komunizma. I nikako da ih se riješimo. Drugovi i dalje „jašu na čelu kolone“. Istina je da su najveći antifašisti, ali zato i komunisti, bili Hrvati. Komunistička partija Hrvatske osnovana je 1937., a Srbije 1945.g. Srbi su prihvatili komunizam kada su shvatili da će putem komunizma lako nametnuti svoju hegemoniju. I tako su četničke šajkače s kokardama zamijenili trorogim titovkama i crvenom zvijezdom. I to im se jako isplatilo. Oni koji nisu zamijenili šajkače, „četnici s dna kace“, sada se proglašavaju antifašistima. Eto prave prilike da se hrvatski i četnički antifašisti ujedine. I tako „vascelom svetu“ prikazuju, da su svi Srbi antifašisti, a svi Hrvati su ustaše i fašisti. I ti „antifašisti“, mogu ubijati ustaše „ko kera iza plota“ i rušiti sve ustaško, da im se zatre sjeme. A ako poneki završi na sudu, ispada da je kriv samo zato to jer nije uspio u namjeri.

Drug Tito maršal

U svojim „antifašističkim akcijama“, zbog preimenovanja imena trga, koje ime je moralo vrijeđati svakog poštenog čovjeka, ne samo Hrvata, sramotno šalju poruke o „veličini i zaslugama“ druga Tita i komunizma. Istina, nema te situacije u kojoj nekome nije dobro, a i nije loše pamtiti samo dobro. Ali postoje opća mjesta o kojima se ne bi smjelo raspravljati. Oni koji žale za jugom i komunizmom ne bi smjeli imati pravo glasa u nekomunističkoj Hrvatskoj. Jer njihov glas je glas protiv Hrvatske. Koja to pametna država dopušta aktivnosti protiv sebe same? A Hrvatska, ne da dopušta, nego javno financira svoje razarače, hrani bolesne stanice. I nije čudo da su oni najglasniji, čak što više, zarobili su nas galamom.

No, mora se priznati da se „naš komunizam“ razlikovao od drugih. Jer, dok su drugi diktatori zadržali vanjski privid solidarnosti s narodom, i stalnu spremnost za borbu za narodno dobro, pa su stalno bili i jesu u uniformama (Staljin, Mao Ce Tung, Castro, Kim Jong-un, …), domaći bonvivan je u uniformama, i to svečanim, samo paradirao. I dok je narod na točkice (vrlo ograničene količine) kupovao hranu i drugi vrlo mali broj artikala, „ljubičici bijeloj“, stizali su iz Pariza, Londona, New Yorka,.., hrana, pića, odijela, svilene košulje, dijamantna dugmad za manžete, automobili,…Da narod ne bi šaptao kako iz kapitalističkih država kupuje za sebe fine stvari, dao im je pjesmu, „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska“. A on je samo anticipirao u američkom, francuskom i engleskom komunizmu! Ako je netko u to posumnjao, nije imao priliku dočekati to čudo iz pjesme. Dobio je sasvim domaći komunistički metak. Nešto sretniji, Goli otok ili Gradišku.

Tako je dospio, prema nekim časopisima, Bildu, na deseto mjesto najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća, jer je pobio jedan milijun ljudi, a prema Daily Mailu, na trinaesto mjesto, jer je pobio „samo“ petstosedamdeset tisuća – 570.000! To je zbilja antifašizam i čovjekoljublje koje treba slaviti i za njim žaliti! Uostalom nije li i njegov učitelj Džugašvili Staljin bio antifašist? Istina, u početku je paktirao s Hitlerom, ali to se tako velikom antifašistu ne broji. O broju njegovih žrtava, i „slavnom“ drugom mjestu na listi najvećih zločinaca, slažu se oba lista, više od 42 milijuna! Više od Hitlera za duplo, koji je prema Bildu pobio 20 mil, a prema Daily 30 milijuna ljudi. Pa što da mi uopće tražimo podatke o nekoliko stotina tisuća pobijenih Hrvata i drugih neprijatelja. Nema ih. Da nisu zaslužili, ne bi bili ubijeni, kažu drugovi „antifašisti“!

Iako nema razlike između komunizma i fašizma, posebice nema razlike u njihovim zločinstvima, „naši“ komunisti si uzimaju pravo, u ime građanskih sloboda, javno slaviti simbole zala, prema kojima je sastavljena lista najvećih zločinaca. Zato, kada sam čula kako se doživotni riječki grdonačelnik, na dan svoje trajne pobjede obraća nazočnima sa drugovi i drugarice, svira crvenu zastavu (bandiera rossa) i viče kako se obraća s topovnjače Aurore, prošla me jeza. Je li moguće da se smatra progresivnim uz te simbole zla i nesloboda, i bez ikakovih sankcija poziva se na krvoločne simbole? Nije li Aurora simbol početka velikoga zla, velikoga pokolja, početkom dvadesetog stoljeća, s ubijenom cijelom carskom obitelji, milijunima pobijenih diljem velike Rusije i cijeloga crvenog bloka, pod bandierom rossom?

Podatci pokazuju da su komunistički zločini nad ljudima bili u apsolutnim brojkama čak 30 puta veći od fašističkih. Komunizam je veće zlo po broju počinjenih žrtava nad ljudima i nad ljudskim dobrima, jer je komunizam divljao po Europi 73 godine (koji je to đavolski pir bio od 1917. do 1990.), a fašizam, uključujući i nacionalsocijalizam 23 godine (od 1922. do 1945. godine).

Na ovu zločinačku „prednost“ komunizma pred fašizmom ukazuju i obije spomenute liste najvećih ratnih i mirondopskih zločinaca 20. stoljeća. Naime, među 10 najvećih europskih zločinaca, čak šestorica su komunisti, a u svjetskoj tablici od 10 miješanih zločinaca, sedmorica su komunisti.

U obranu komunizma, navode drugovi, ideja je bila dobra, ali je realizacija podbacila. Kako to da dobra ideja baš nigdje nije realizirana na dobro čovjeka, nego samo vrhuške, koje su sve redom ogrezle u zločinima. Preostali džepovi komunizma i danas o tome svjedoče. A da se radi o smrtonosnom poretku govori i prije nekoliko mjeseci ubijeni mladi Amerikanac u Sjevernoj Koreji. Mladi Amerikanac, student Otto Warmbier, kao turist, u hotelskoj sobi, pokušao je sa zida hotela za strance (sve komunističke zemlje imale su i imaju hotele za stance), uzeti parolu o velikom vođi, kao suvenir, i to je platio svojim mladim životom. Proveo je 17 mjeseci u zatvoru s optužnicom za pokušaj krađe predmeta s propagandnim sloganom.

Mi koji smo živjeli u vrijeme „ljubičice bijele“ voljenog od omladine cijele, znamo ljepotu komunizma, i nije nam strani postupak sjevernokoreanskih vlasti. Zamislite, pokušati ukrasti parolu o velikom vođi! To zbilja zaslužuje smrt! Oni se ne bakću golim otocima. Ne znam bi li neki mladić s iskustvom komunizma, ili barem priči roditelja o istome to učinio, ali mladi Amerikanac očito nije dobio dostatnu pouku kamo i kome ide, i otišao je zauvijek. Ili je slušao nekoga, ala riječki grdonačelnik, koji slavi komunizam.

Moja generacija, koju su hapsili zbog pjesama Vila Velebita, Ustani bane, i drugih „protunarodnih pjesama“, to razumije. Kao što razumije da je sve to bila posljedica i topovnjače Aurora i bandiere rosse.

Sljedba „ljubičice bijele“

Kako pilu stalno okreću naopako, tako, uza sve zlo i parolu „smrt neprijateljima!“, sebe smatraju naprednima. A kao napredni ne dopuštaju dijalog, pa ni mogućnost da se drukčije misli. Ako ne misliš kao oni, neprijatelj si, a neprijatelja je dopušteno likvidirati. Danas su u manjini, fizičke likvidacije ne bi bile tako jednostavne kao u komunizmu, ali zato žale što nisu pobili još više neistomišljenika. Danas samo etiketiraju, i svaku drukčiju misao nazivaju govorom mržnje.

A eto, baš to slavi „napredni“ riječki grdonačelnik. Slavi zločinački poredak bez ikakovih posljedica. No, nije on sam. Ima on i svoje glasače. U dnevnom tisku je ovih dana objavljeno da čak 23% hrvatskih državljana žali za komunističkom jugom. Iako je pao Berlinski zid, iako se i SSSR raspao, pa ni juga nije mogla ostati, propao komunizam u cijeloj Europi, oni žale. Ne treba se čuditi, jer, končano, oni i danas masovno žive od članstva u Pariji.

Komunizam je propali zločinački projekt, i nije mogao opstati, bez obzira na deklarirane namjere. One su i tako utopističke, ali preko stotine milijuna ljudi je tu utopiju platilo glavom. Jedini kolektivizam, ali ne i komunizam, u mini opsegu, ostvaruje se u kibucima u Izraelu. A tamo se ide i živi svojevoljno, a ne po nečijem dekretu.

Još nekako mogu razumjeti „stare komunjare“, da se teško mire s promjenama, jer su svoje karijere, ma što to značilo, realizirali u titovo komunističko vrijeme. Bili su neki direktori, neki predsjednici nečega, profesori, neki šefovi, i mnogi od njih su sigurno bili i stručno i ljudski uspješni. Nije lako priznati da si se „ostvario“ u vrijeme nepogode, ili priznati nepogodu u vrijeme kada si ti bio netko i nešto. Konačno, svi koji smo ostali, iako politički marginalizirani, živjeli smo i preživjeli, manje-više uspješno, u političkoj tišini. No, to ne mijenja bit sustava. Ono što teško razumijem je, da oni koji su bili u pelenama kada je maršal otišao u „vječna lovišta“ (bio je i uspješan lovac), zdušno su na njegovoj strani. Očito othranjeni na lažima. I to razumijem. Ali nikako ne razumijem zašto se smatraju socijaldemokratima. Svaka demokracija, pa i socijaldemokracija suprotstavljena je komunizmu.

Lažni socijaldemokrati

Lažni „naši“ socijaldemokrati uklapaju se u ovo vrijeme lažnih etiketa i deklaracija. Sudeći prema zadnjem izboru čelnika partije koja sebe naziva socijaldemokratskom, oko petnaestak posto članstva moglo bi biti socijaldemokratsko. Oni koji su dali glasove T. Piculi i još poneko. I zato još dugo u Hrvatskoj neće biti socijaldemokratske stranke, jer su i mladi „crveni lavovi“ komunisti, a ne socijalisti. Ili će možda niknuti iz kršćanskih pobuda.

„Naše“ socijaldemokrate čini ostarjela vrhuška SDP-a, koja se uhljebila u državnim institucijama, od općina, gradova županija sve do Sabora, još čeka povratak komunizma, koji ne očekuju ni u Putinovij „majčici“ Rusiji, mlađi starci, Bernardić, Bauk, Grbin, Glasovac, Maras, ….Uglavnom, pad Berlinskog zida, neki su prespavali, a neki su bili djeca, pa i neznaju zašto je bio podignut i tko ga je sazidao. Sve za zaštitu naroda od informacija, da u svijetu ima kruha i naranči. Takav med i mlijeko, a toliki zidovi i zabrane kretanja i primanja informacija. Za mlađe, a i starije „socijaldemokrate“ koji ne čitaju Soženjicina, Pasternaka, Štajnera i druge, spomenut ću prastari vic, o Brežnjevu i njegovoj ljubavnici, koja ga je u trenutku nježnosti zamolila da otvori državne granice. A on je odgovorio: „Zašto ludice moja želiš da ostanemo sami?“

Tko su mladi esdepeovci? Dečec, kako bi ga nazvao njegov pajdaš Dončić, imao je četiri mjeseca kada je maršal fizički otišao, i ostavio duh svojoj sljedbi, Bernardić, izabran je za čelnika partije. Pomislila sam, eto barem je mlad, a i to bi trebao biti pomak. Kad ono, iz mladca progovoriše tri starca: jedan iz svibnja 1945., jedan iz 1965., prve privredne reforme u komunizmu, i treći iz 1991., kada su napustili Sabor da ne bi digli ruke za samostalnu Hrvatsku, a HDZ im je bio stranka opasnih namjera, jer je namjera bila samostalna i slobodna Hrvatska. Nisam čula od toga mladoga čovjeka niti jednu afirmativnu rečenicu. Sva njegova afirmacija ide preko negacije drugih. I uopće, kada ga čujem, pomislim na „mjed što ječi i cimbal što zveči“. Šuplje, prazno, duplo prazno.

Grbin, koji je rođen godinu dana prije nego je Tito službeno umro, kaže da nije bilo Tita on danas ne bi sjedio u Saboru. I time se hvali! Kao da Tito nije dosta skrivio hrvatskom narodu, pa mu i sebe stavlja na dušu.

Slijedeći crveni mladi starac, išao je, vjerojatno, u prvi razred osnovne škole, kada je maršal položen u kuću cvijeća, koji je od punoljetnosti, de facto, profesionalni političar, jer ništa drugo u životu nije radio, kojemu je ime smrtonosni otrov, a prezime sijač straha, je Arsen Bauk. A baš on, toga znakovitoga imena i prezimena (nomen est omen) voli se igrati riječima, slovima, znakovima i otkrivanjem i proskribiranjem znaka „u“, u toj mjeri, da bi čovjek očekivao da „u“ izbaci iz svoga prezimena. Troje suparničkih političara (Esih, Hasanbegović i Glasnović) nazvao je U3, pa dalje razrađuje razvoj grupe opet u znaku U,u,u,..,. Pretpostavljam da popularnu irsku grupu U2 ne sluša, upravo zbog imena. Svojedobno je tražio da Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku promjeni naziv jer u sebi krije pozdrav za dom spremni. U kojoj mjeri je relativno mlada osoba zatrovana, da je „U = all Croats“, mogao bi biti četnički politički komesar. Šteta da svoje forenzičke sposobnosti ne koristi za nešto dobro i kreativno, stvaralačko, a ne denuncijantno i rušilačko. Jer to što radi davno je prešlo granicu pristojnosti i dobroga ukusa. Ali, oni koji su ga trovali s „u“ u svojim programima nemaju poduku o moralu, čovječnosti i pristojnosti. I unatoč pristojnom obrazovanju, nikada ga nije koristio za konstruktivan posao, nego živi od političkih poskočica i doskočica, uglavnom neuljuđenih.

Zato se ne moramo čuditi da je Univerzijada u Zagrebu 1987.g imala znak „Y“, ipsilon umjesto U. Iako sva sveučilišta u svijetu, univerziteti, počinju s „U“, tadašnji arseni bauci nisu dopustili U, nego je protivno svakoj pameti i smislenosti, morao biti Y. U na ćirilici. Izgleda da i bauci žive vječno.

A pajdaš Dončić, koji suparnike nastoji omalovažiti nazivajući ih dečecima iz tamo neke nedođije, u pravilu, barem prema broju stanovnika duplo većeg mjesta od njegova Zaboka, podsjeća na osicu. Puno zuji, meda nema, i svako malo nekoga pikne.

Niz bi se mogao nastaviti s glasnima, agresivnima i nekompetentnima crvenim mladim nadama, koje se smatraju narednima i koje bi nam trebale donijeti dobro. Kojemu od njih bi čovjek povjerio na čuvanje i upravljanje bilo što svoje? Što ih to afirmira da im prepustimo odluke o našim životima?

Zato se nedajmo zaglušiti tom mjedi što ječi i cimbalom što zveči.

Katica Amidžić Perošević /Hrvatsko nebo